'Volja sinovljeva': Srpski 'Mad Max' akcijskim kaosom krpa rupe u priči, ali je zabavan - Monitor.hr
12.01. (12:00)

Mel Gibson iz regije

‘Volja sinovljeva’: Srpski ‘Mad Max’ akcijskim kaosom krpa rupe u priči, ali je zabavan

Postapokaliptički spektakl najavljivan kao ‘srpski Mad Max’ uzbudljiv je, razigran i brojnim referencama obogaćen film, a ako tu i tamo (ili malo češće) propadne kroz rupe u priči ili ih pokuša zamagliti nabrijanom akcijom – nema veze. To nadoknađuje impresivnom scenografijom, sjajnim glumcima koji su junački iznijeli i emotivne i fizičke napore, a najviše od svega – totalnim spektaklukom dosad neviđenim u regionalnoj produkciji – kaže Zrinka Pavlić za tportal.


Slične vijesti

26.02. (22:00)

Filmovi samo za prave fanove

Polimac o novom Captainu Americi: Zbilja morate dobro poznavati Marvelovu mitologiju da biste se snašli u njihovim novim proizvodima

Napravio sam nekoliko grešaka prije nego što sam pogledao film “Kapetan Amerika: Vrli novi svijet”. Prvo, kupio sam ulaznicu za 3-D verziju i bio zgrožen kako je slika blijeda, a povremeno i mutna. Drugo, nisam pogledao Disneyjevu mini-seriju “The Falcon and the Winter Soldier”, iako sam mogao naslutiti da je to prelazna stepenica prema ovom filmu. I treće, nisam se podsjetio na sada već stari film “Nevjerojatni Hulk” iz 2008., u kojem se Edward Norton nije proslavio u ulozi Brucea Bannera odnosno naslovnog orijaša, jer tamo ima likova dosta važnih za novog “Kapetana Ameriku”.

Reći ćete, kakav je to blockbuster da moramo zaranjati u prošlost kako bismo pohvatali sve niti zapleta? Na žalost, Marvel i Disney su sad u takvoj fazi da su se donekle pogubili. Projekti su odgađani zbog razdoblja korona virusa, zatim zbog štrajka važnih holivudskih djelatnika, a loše su im prošli i skupi filmovi “Vječnici” i “Marveli”, u kojima je bilo sitnih natruha što će uskoro stići iz njihove radionice. Više niste mogli razlikovati mini-serije (odnosno, serije od jedne sezone) od blockbustera, kao da je netko pomiješao karte u kompaniji koja se dičila narativnom preglednošću i dobrim profiliranjem glavnih likova… Nenad Polimac za Jutarnji

24.02. (19:00)

Pokraj Brutalista i Konklava, radije biraj animiranog mačka

‘Poplava’ – najljepši od svih filmova nominiranih za Oscara

Prekrasno animiran, posebice u podvodnim prizorima, scenama ptičjih borbi u zraku (koje su uz to izrazito brutalne), film ima i nevjerojatno koncipiran zvuk za priču bez dijaloga kojom dominira neumoljiva priroda i bića koja u njoj nastoje preživjeti. Film će na svoj način shvatiti i doživjeti djeca, ali i odrasli, i to tako da to nadilazi uobičajenu disneyjevsku etiketu ‘filma za cijelu obitelj’. Animirani film ‘Poplava’ (‘Flow’) latvijskog filmaša Gintsa Zilbalodisa priča o zajedništvu, ali i individualnosti životinja koje nastoje preživjeti u svijetu nakon ljudi dok oko njih velike vode preplavljuju svijet. Zrinka Pavlić za tportal

23.02. (13:00)

Vrijedno 10 nominacija, ali ipak manje samih Oscara

Picula: Najbolja stvar u ‘Brutalistu’ je – brutalizam… Veliki favorit Oscara ipak pada na emocijama

Corbet je nesumnjivo darovit i vizualno iznimno pismen redatelj koji već od prvih kadrova ‘Brutalista’ potvrđuje da uspješno vlada ne samo filmskim prostorom, nego i metaforama koje provlači kroz cijeli rad. Premda traje više od tri i pol sata, ovoliko trajanje nije zamorno, dapače, no sam je film neujednačen. Njegova druga polovica u kojoj se uvode novi likovi, a odnosi među postojećima doživljavaju kulminaciju, otkrivaju da je temeljna karakterizacija plošna. Sve se manje-više svodi na klišeje, te se u biti teško emotivno povezati s likovima neovisno o osjećajima koje ih pokreću. Pritom Adrien Brody kao László djeluje kao da reprizira svoju, Oscarom nagrađenu glavnu ulogu u filmu ‘Pijanist’ Romana Polanskog, mada i njegova ‘repriza’ djeluje snažno i suvereno. Boško Picula za tportal

19.02. (19:00)

Uskoro to neće biti SF...

Film ‘Mickey 17’: Čovjeka koji je poginuo može se isprintati i ugraditi mu memoriju

Filmofili su dugo, šest godina, čekali taj korak, Bongov (redatelj Parazita) prvi film na engleskom. On je sada pred nama. Na berlinskom festivalu premijerno je prikazan njegov znanstveno-fantastični “Mickey 17” s Robertom Pattinsonom u glavnoj ulozi. U kojem god žanru radio, Bongovi filmovi imaju slične odlike. Uvijek su pomalo, a neki put i ne samo pomalo mizantropski. Uvijek imaju crtu apsurdnog crnog humora koji je često naglašeno crn. U njima je uvijek jako prisutan motiv klase i društvenih konflikata. Bonga bi čovjek gotovo mogao opisati kao marksista, samo što je odviše pesimist da bi vjerovao u revoluciju – pa ga to kao marksista diskvalificira. Jurica Pavičić za Jutarnji.

11.02. (19:00)

Kakva građevina, takav film

Film ‘The Brutalist’: Poput tvrđave od betona

“The Brutalist” je u prvoj polovici ovogodišnje sezone nagrada držao čelnu poziciju u utrci za Oscare nakon što je na dodjeli Zlatnih globusa ovječan nagradama za najbolju dramu, režiju te glavnu mušku ulogu za Brodyja. Ovaj film sličan je brutalističkim građevinama koje stvara njegov protagonist, one su goleme i impozantne, ali materijal za njih, čisti beton, ne košta mnogo, no redatelj se godinama mučio da skupi i taj budžet, baš kao i Tóth koji tone gotovo do ludila i ozbiljne ovisnosti u nastojanju da financira svoje prvo arhitektonsko remek-djelo na američkome tlu. Manje film o samoj arhitekturi, a više o odnosu bilo koje umjetnosti i kapitala koji je financira. Ivan Laić za Ravno do dna.

11.02. (00:00)

'Blef podno Vezuva'

Radić o novom filmu Sorrentina: Zbrzan projekt bez pravih temelja

Autor razvikanih, (gotovo) ultimativno felinijevskih filmova “Velika ljepota” i “Mladost” i u “Parthenope” se bavi svojim glavnim temama i motivima – ljepotom, mladošću, erosom uopće, protokom vremena, sjećanjima – samo što je sve to povezano s njegovim rodnim gradom Napuljem. I u novom filmu Napulj (u samoj završnici i Napoli) igraju važnu ulogu; naime, naslovna djevojka Parthenope dobila je ime po sireni koju je prema rimskoj mitologiji Jupiter pretvorio u grad Napulj. Riječ je dakle o filmu-kronici jednog lika, filmu koji bi htio, bar do neke mjere, biti i kronika Napulja, a sve to na način da se apstraktno-alegorijsko – neki bi možda rekli i promitsko – poveže s konkretno-biografskim. Koncepcija moguće na papiru zvuči dobro, ali u konačnoj realizaciji rezultirala je uvelike promašenim ostvarenjem. Damir Radić za Novosti

08.02. (22:00)

Whole lotta love

Dokumentarac o Led Zeppelin: Kad je rock bio mlad

Ujedno je i prvi dokumentarni film o Led Zeppelinu u kojem su sudjelovali svi živući članovi; Jimmy Page, Robert Plant i John Paul Jones, ali je glasom prisutan i pokojni bubnjar John Bonham, koji ni za života nije bio sklon davanju intervjua. Zahvaljujući modernoj tehnologiji pročišćavanja starih audio snimki Bonhamovog glasa, koje je produkcija godinama sakupljala iz najrazličitijih izvora, uspješno je oživotvoreno zvučno prisustvo i tog ključnog člana. U vremenima kad se glazbeni dokumentarci, ali i biopicovi pojavljuju kao gljive poslije kiše i u kojima je često glazba sekundarna priča jer se u prvi plan gura mnoštvo drugih naizgled primamljivijih narativa, „Becoming Led Zeppelin“ odskače upravo stoga što je u njemu glazba primarna – ona je ujedinjujući narativ za četiri različita i naizgled nespojiva karaktera koji i dan danas jednakim sjajem sjaje kao pojam onoga što bend treba biti. Zoran Stajčić za Ravno do dna

04.02. (18:00)

Ako želite svoju djecu približiti klasicima koje će (možda) lakše shvatiti kad malo odrastu...

‘Paddington in Peru’ – Paddington, gnjev Božji

Možda na prvi pogled nategnuto i nespojivo zvuči usporedba između Herzogovog klasika i najnovijeg poglavlja o računalno generiranom medvjedu u režiji debitanta Dougala Wilsona, ali nije samo spomenuti sinopsis i lokacija u Peruu signal o tome da je epizoda o povratku slavnog dlakavca korijenima stvorena na konverzaciji s klasicima, već će “klasični filmofili” prepoznati konverzaciju i s drugim pustolovnim ostvarenjima smještenim u Latinsku Ameriku kao što su recimo još jedan Herzogov film, “Fitzcarraldo” ili “At Play in the Fields of the Lord” Héctora Babenca za one koje su gledali više. Ako imate djecu, a želite i sebi priuštiti solidnu zabavu dok provodite vrijeme s njima, “Paddington in Peru” je izbor za vas. A ako mislite da biste više biste uživali gledati kako na istoj lokaciji Klaus Kinski tone u ludilo i pritom stvara osjećaj nelagode redatelju i cijeloj ekipi, kao i vama kao gledatelju, onda vam mogu preporučiti jedan dijamant iz 1972. koji se zove “Aguirre, der Zorn Gottes”, kaže Ivan Laić za Ravno do dna

02.02. (08:00)

Čovjek je samo radio što je htio

Bob Dylan na filmu kao ‘potpuni stranac’: Od glazbenog genija do introvertiranog gada

Jedan od najvećih američkih i svjetskih glazbenika 20. stoljeća i jedini kantautor koji je ovjenčan Nobelovom nagradom za književnost u mnogo je čemu veoma zahvalan filmski lik. Potvrđuje to i za osam Oscara nominirana glazbena biografska drama u režiji Jamesa Mangolda, a koja je u konačnici ipak odveć igrala na sigurno. Srećom, tu je vječna glazba Boba Dylana. Iako je usredotočen na samo nekoliko formativnih godina Dylanove karijere, film obiluje njegovim odnosima s ključnim ljudima u privatnom i profesionalnom životu u to vrijeme. Posebice s dvije žene. Boško Picula za tportal. Film ima i svoju temu na Forumu.

30.01. (12:00)

Stvarnost je uvijek luđa

‘Ne očekuj previše od kraja svijeta’: Novi Godard iz Rumunjske

“Do Not Expect Too Much From The End Of The World” je toliko mozaičan, kolažan, intertekstualan i esejistički komad filma da zaslužuje usporedbu s radovima Jean-Luca Godarda, onim iz kasnije faze, od “Ludog Pierrota” do “Kaleidoskopa”, kad se poigravao sa slikom i tekstom, ne nužno “Do posljednjeg daha”. Angela snima vulgarna videa s filterima koji je pretvaraju u desničarski alter ego Bobitu nalik zloglasnom Andrewu Tateu. Ona to radi u pauzama od snimanja kratkih filmova o ozljedama na radu, gdje stradali radnici trebaju sami sebe okriviti za nesreću u smislu da su ignorirali sigurnosna pravila austrijske korporacije i da promoviraju opremu poput kacige kako bi korporacija oprala ruke od odgovornosti. Jude satirizira suvremeno društvo, od toksičnih influencera koji sipaju mržnju do modernoga kapitalizma, tj. korporacije koje izrabljuju radnike. Marko Njegić za Slobodnu.