Vučetić: Hrvatskoj katoličkoj mladeži ustaštvo je poželjno i moralno - Monitor.hr
02.03. (13:00)

Oprosti im, jer ne znaju što čine

Vučetić: Hrvatskoj katoličkoj mladeži ustaštvo je poželjno i moralno

Današnja se hrvatska katolička mladež odgaja u duhu prevrednovane povijesti, njima ustaški pokret savršeno paše uz katoličanstvo. Ustaštvo se više ne skriva, ono se podrazumijeva kao nešto poželjno, moralno i ispravno. Ta famozna ”hrvatska katolička mladež” ustaški pokret doživljava kao nešto od boga željeno, dok partizane poima kao bezbožne ubojice. Ne može neki vjernik biti načelnik u režimu kvislinške države rasnih zakona i logora, a da nad sobom nije počinio zločin iz mržnje prema vjeri. Ustaštvo je, između ostalog, i zločin iz mržnje prema vjeri. Hrvatska je, a to je vidljivo iz ovih ali i brojnih drugih primjera, zemlja prevrednovane prošlosti. Zato nam je prošlost iznimno bitna, ona izaziva žive rasprave, ali i sukobe. Naša prošlost, prije svega, nije naša, a nije, baš kao što je slučaj i sa svim ostalim prevrednovanim stvarima, dovoljno stara, jer je tek nedavno nastala. Marko Vučetić za Autograf.


Slične vijesti

Danas (07:00)

Pukotina kojoj se puno ljudi raduje

Đikić: Vlasničko preslagivanje u Domovinskom pokretu

Mario Radić odavno doživljava Domovinski pokret, stranku čiji je osnivač i aktualni zamjenik predsjednika, kao tvrtku u svom stopostotnom vlasništvu, dok ostale stranačke funkcionare, uključujući i predsjednika DP-a Ivana Penavu, tretira kao svoje zaposlenike koji su tu samo da provode gazdine odluke. Čini se, međutim, da je takav Radićev doživljaj ušao u zonu konfrontacije sa stvarnošću, odnosno s raspoloženjem Penave i drugih iz vodstva DP-a. Sigurno je da će radi vlasti Radićeva i Penavina struja u Domovinskom pokretu tolerirati jedna drugu, ali sve ima granicu: sukob će se rasplamsati kad rapidno padne podrška birača, a to doba se neumitno bliži… Ivica Đikić za Novosti.

Jučer (00:00)

Kaj će mi faks? Danas svaka šuša ima diplomu...

Jokić: Travnička kronika – Što nam izmotavanje novog ministra oko diplome govori o hrvatskom društvu?

Situacija u kojoj političke stranke za pojedine resore biraju ljude bez adekvatnih kvalifikacija, u kojoj ministri ne znaju gdje ni kada su studirali, u kojoj postoji sumnja u njihov obrazovni put i ona u kojoj visoko obrazovanje tretiraju kao puki ukras na svojem CV-u znak je društva u kojem se obrazovanje uopće ne cijeni. To je ujedno i vrlo opasna situacija jer ukazuje na potpuni nedostatak meritokratskih kriterija pri odabiru pojedinaca koji vode ovo društvo. Na tim mjestima ne moraju nužno biti visokoobrazovani ljudi (štoviše možda bi ministarstvo poljoprivrede bolje vodio poljoprivrednik), ali bi trebali biti oni koji imaju specifična znanja, iskustva i integritet za obavljanje takvih dužnosti. Prije svega trebali bi to biti oni koji znaju da je obrazovanje ključni društveni mehanizam kojim se izgrađuju i štite određene vrijednosti. Boris Jokić za tportal

Prekjučer (20:00)

'Srbija, naime, treba neprijatelje, treba ih očajnički i treba ih sad. Protiv koga inače Vučić da mobilizuje narod?'

Dežulović: Genocidni Srbi

Proverio sam tu stvar, i proverio je baš temeljito: nijedan delegat Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, uključujući čak i Hrvate, nikad nije poručio Srbima: “Vi ste genocidan narod.” Štaviše, to nije rekao niko nikad i nigde u celokupnoj savremenoj istoriji sveta, niko nikad i nigde nije optužio srpski narod za srebrenički genocid, niko nikad i nigde nije rekao: “Srbi su genocidan narod.” Srbi nisu genocidni, ali dobro, svet je to znao i pre ovog utorka. Zašto mu onda Vučić džinovskim slovima sa kule Beograd poručuje: “Mi nismo genocidan narod”? U tome i jeste poenta: on to uopšte ne poručuje svetu! Ali ne: to da “mi nismo genocidan narod” na kuli Beograd ne samo da piše jedino i isključivo na srpskom, nego – piši da te ceo svet razume – jedino i isključivo na ćirilici: “Ми нисмо геноцидан народ.” Da neko ko nije Srbin i srpskoga roda slučajno, razumeli ste, ne bi shvatio šta piše. Boris Dežulović za Novosti.

Prekjučer (13:00)

Ozakonjeno bezakonje

Ivančić: Olovo zakona

Sudsko vijeće pod predsjedanjem Đure Sesse koje je odlučilo nezakoniti otkaz Hrvoju Zovku proglasiti zakonitim, te time legalizirati i zapečatiti višegodišnje mrcvarenje predsjednika HND-a, nije se rukovodilo ni “zakonom”, ni “činjenicama u spisu”, ni “stabilnom sudskom praksom”, nego su tom presudom Sessa i gospoda iz sudskog vijeća iskazali lojalnost partijskoj centrali sa stolnim mjestom u Banskim dvorima.

Nu, govoriti na takav način “nije dopustivo”, upozorava visoki pravosudni personal. Naizgled lakonska fraza iz saopćenja Vrhovnoga suda bolje od bilo čega drugog dočarava prilike u kojima se krčkaju hrvatski novinari: sve je više onoga o čemu “nije dopustivo” govoriti i sve više onih koji to propisuju. Viktor Ivančić za Novosti.

Četvrtak (12:00)

Bez nekog reda i rasporeda

Šajatović: Netko se dobro zabavljao pišući Program Vlade

Kad bi nekom uredniku novinar donio tekst kakav je Program Vlade, brzo bi bio otpravljen da ga ozbiljno doradi. No, s obzirom na to da politika nije novinarstvo, riječ je o drugim pravilima i mjerilima. Može medijsko kroničarsko zanovijetalo pronaći desetke i desetke općih mjesta, neargumentiranih tvrdnji, nelogičnosti i obećanja bez brojčano iskazanih KPI-jeva, ali činjenica je da su se s tako sklepanim programom zabilježile tri uzastopne pobjede na parlamentarnim izborima. Pa ti vidi. Iščitavajući program nove vlade teško je ne zapitati se je li se to ekipa u Banskim dvorima dobro zabavlja redajući rečenice koje jedna s drugom nemaju mnogo smisla. Ili su gazde, bez završne redakture, prepustili nižim činovnicima da nekako ispune 53 stranice. Što je, ako se isprinta, dovoljno debeo dokument. Miodrag Šajatović čita da vi ne morate, za Lider.

Srijeda (22:00)

Visoka kultura nešto nižoj

Jergović: Baby Lasagna čita Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi

Dan pred večer u Malmöu na informativnim hrvatskim portalima pojavili su se surovi i sirovi antisemitski tekstovi, a komentari i fejsbuci bili su čudovišno prepuni hitlerističkog vrijeđanja Židova, jer se zbog nečega mislilo da je Izrael najveća prepreka hrvatskoj ambiciji. Negdje u pozadini teklo je vjersko-fundamentalističko izrugivanje malene irske vještice, da bi u noći u kojoj biva jasno da Hrvatska nije pobijedila, nego da je Hrvatska opet izgubila, započelo verbalno iživljavanje na Nemu, vedrom, veselom i milom čeljadetu, nebinarnom kakav i jest svaki anđelak (a s anđelima i Saint-Exupéryjev “Mali princ”), jer je on, eto, pobijedio.

Problem hrvatskog čudaštva je, naspram čudaštava nebinarnog Nema, irske vještice ili velikoga francuskog pjevača, u tome što hrvatsko čudaštvo nije samom sebi dovoljno, jer nije samosvjesno. Dok ostali ostaju ono što jesu i nakon što izgube, pristojni, blagonakloni i otvoreni prema drugima, hrvatsko se iznevjereno pobjedništvo pretvara u gnjev i osjećaj prevarenosti i osujećenosti. Na Eurosongu takvo što je budalasto i sasvim neprihvatljivo, kao što je neprihvatljivo kad onaj Nizozemac zamahne prema fotografkinji. Pa ova bizarna i smiješna manifestacija opstaje samo na beskrajnoj unutarnjoj blagonaklonosti i na stvaranju iluzije o plemenitom šarenilu svijeta. Čim toga nestane, nestaje i Eurosonga. Miljenko Jergović za svoj blog.

Srijeda (21:00)

'Najuvjerljivija personifikacija Hrvatske kakvu je proizveo koncept sadašnje vladavine'

Đikić: Banožićeva poza žrtve

Banožić je šest mjeseci šutio, a odlučio je progovoriti dva dana nakon što je Plenkovićeva treća vlada dobila podršku većine u parlamentu. Banožić se javio da podsjeti Plenkovića i vlast na sebe te da, suprotno nalazima policije i optužnici Državnog odvjetništva, pokuša uvjeriti javnost da je, zapravo, žrtva on, Banožić, a ne čovjek koji je smrtno stradao u sudaru s njegovim nabrijanim terencem. U pomno isplaniranom nastupu, izložio je niz teorija koje nije potkrijepio nikakvim dokazima i argumentima i koje su naišle na zgražanje ili zaprepaštenje prometnih stručnjaka, ali nije rekao kad mu se vratilo tako detaljno sjećanje na tragično jutro, s obzirom da je isprva tvrdio da se ne sjeća baš ničega.

Već smo naučili da je uzalud od Banožića očekivati ljudskost u situaciji u kojoj su ugroženi njegovi osobni interesi: on nije sposoban vidjeti ništa mimo svoje kože i neće prezati ni od čega da se spasi od odlaska u zatvor, a prijeti mu od jedne do osam godina, pa će se potom stranka pobrinuti i za to da ne bude nezaposlen. Toliko je valjda zaslužio. Ivica Đikić za Novosti.

20.05. (01:00)

Tresla se brda, rodilo se niš

Starešina: Birači su veći realpolitičari od svojih izabranih predstavnika

Uzimajući u obzir rezultate prošlih europskih izbora, vjerujem da, crnim prognozama unatoč, Europa ni ovoga puta nema razloga strahovati od nekog ultradesnog cunamija. Ne samo zato što su EP-ove ovlasti gotovo simbolične već i zato što nam svaki izbori iznova potvrde da su birači veći realpolitičari od svojih izabranih predstavnika. Ali ima razloga strahovati od daljnje banalizacije politike i potkapacitiranosti izabranih predstavnika. Koji umjesto da se prebroje, usklade europske (geo)političke prioritete, a kompromisima reguliraju svjetonazorske i druge različitosti, pristaju na međusobni lov na vještice. Radije ostaju politički mainstream nego da postanu politički pametni. Višnja Starešina za Lider.

19.05. (14:00)

Kako se stvaraju kultovi

Basara: Kultura političkih ubojstava

Političke ubice su ubice bez krčmara, često i samoubice, jer, bar koliko mi je poznato – ako grešim, neka me neki atentatorski simpatizer ispravi – tokom duge i bogate istorije političkih atentata, nijedan politički ubica nije izvukao živu glavu ili bar – u novija vremena – doživotnu robiju, za razliku od kolega po ubijanju, ubica iz strasti, koristoljublja i zabave, koji često izmaknu ruci pravde. Grubo posmatrano, postoje dve vrste političkih ubica: tzv. slobodni ubilački strelci koji krunisane i nekrunisane glave ubijaju iz ličnih motiva ili da bi se proslavili, pa šta košta da košta – među takve (najverovatnije) spada onaj pucač na Fica – a postoje i političke ubice koje na ubistvo huškaju – i iza kojih stoje – politički pozadinci. I takvi su – osim u revolucionarnim previranjima – ubice bez krčmara iako ubijaju u zabludi da ubijaju s krčmarem, što će reći da se zdravo nadaju da će nakon atentata krčmari od njih napraviti kultne ličnosti, „borce za nacionalnu stvar“ itd. Svetislav Basara

19.05. (13:00)

Pjevaj mi malo o tome

Jergović: Pravda za Palestinu i Artsakh, pravda za Eden Golan

Protiv izraelskog sudjelovanja na Eurosongu trajale su demonstracije u Malmöu. Pjevačica Eden Golan, koja je i sama izbjegla iz Rusije kada je Putin pokrenuo invaziju na Ukrajinu, nije mogla izlaziti iz hotelske sobe, jer su joj prijetili smrću. Veći dio dvorane joj je zviždao u vrijeme nastupa, prosvjedujući protiv same njezine prisutnosti. Nadigli su se, diljem interneta, lijevi i desni aktivisti, u pobuni ne samo protiv Izraela na Eurosongu, nego i protiv cionizma, ideologije koja je euroazijske Židove navela da se iz vjekovnog progonstva vraćaju u Svetu zemlju… Premda su demonstracije u Malmöu bile okićene palestinskim zastavama i vođene su za pravo na život i na domovinu ljudi koje izraelska vojska ubija po Gazi (ali i na Zapadnoj obali), imale su vrlo snažnu antisemitsku pozadinu.

Odricanje prava Izraelcima na Izrael je također antisemitizam. Židovi se iz mitskog biblijskog progonstva nisu u Palestinu vratili zbog vjerskog fanatizma – cionizam, uostalom, nije ideologija religioznih – nego su u Palestinu dobjegli pred Holokaustom, ali i pred terorom kojim su bili izloženi u Sovjetskom Savezu (Rusiji), u socijalističkoj Poljskoj, ali i u većinskim arapskim i muslimanskim zemljama, u kojima živjeli oduvijek, ili onoliko dugo koliko i njihovi većinski susjedi. Negativno konotiranje cionizma, ili uspoređivanje cionizma s fašizmom (što je omiljena europska ljevičarska mantra), također je antisemitizam. Miljenko Jergović za svoj blog.