Vučetić: Ukinuti nehumanu praksu uskrate morfija i agonije umiranja - Monitor.hr
07.09. (19:00)

U skladu s moralom i medicinskom praksom

Vučetić: Ukinuti nehumanu praksu uskrate morfija i agonije umiranja

Smrt je ireverzibilni događaj, ona trajno dokida život umrlog te traumatizira sve one koji su s tom osobom sudjelovali u distribuciji emocija. Ljudski život je jednokratan i ranjiv. Smrt je uvijek traumatična, u njoj nema veselja ni radosti, ali ima etičnosti. Umiranje mora biti etično. Smrt traumatizira, ona dokida život, ali, ako je društvena zajednica etična, umiruća osoba ne smije biti, osim, naravno, ako to ne želi, izručena patnji. Medicinsko i zdravstveno osoblje uzima u obzir da je svaki pacijent, kada donosi neki moralni sud u skladu s moralnim sustavom kojemu pripada, donio dobru odluku za sebe. Oni tu odluku ne propituju, njihov zadatak nije da pacijenta moralno preodgajaju. Marko Vučetić za Autograf


Slične vijesti

Jučer (19:00)

Šoping samo za vrijeme akcija

Lovrić: Predsjednik Parizer i Hrenovka premijer

Aleksandar Vučić djelovao je potpuno bizarno dok je iz crvene košarice izvlačio hranu i hvalio se kako Srbija ima najniže cijene kruha u regiji, pa i u Europi. Premećući veliki parizer, pileći, po rukama, objašnjavao je kako će popularna kobasa zahvaljujući njegovoj intervenciji jako pojeftiniti. Srbija se odmah počela sprdati: Vučića su nazvali Parizer predsjednikom. Andreja Plenkovića moglo bi se proglasiti Hrenovka premijerom. Njegova je prezentacija Vladina petog „paketa pomoći“ građanima i poduzetnicima, s javnim čitanjem dosadašnjih i budućih cijena kruha, hrenovki, mrkve… također djelovala nadrealno. Zatrpavajući javnost tehničkim podacima o tome koliko će što stajati, Andrej Plenković srozava razinu svoje funkcije. Od premijera očekuješ strateške izjave. Ali njegove su recentne odluke, kao i javni nastupi, predizborno dizajnirani. Premijer je u šopingu. Svojim navodno socijalno osjetljivim odlukama kupuje birače. Jelena Lovrić za Nacional.

Jučer (14:00)

Preporučijo strućljak

Komentar: Put do pakla popločan je savjetima s interneta

Na portalima, društvenim mrežama i kroz gusto isprepletenu mrežu email adresa već dvije pune decenije valja se nesavladiva gomila zdravstvenih i prehrambenih savjeta od kojih je Bog davno digao ruke, a izgleda da ni đavao ne može s njima da izađe na kraj. Tamo negdje oko 2010. krenula je globalna ofanziva savjeta, blogova, tekstova i postova u kojima je od sode bikarbone napravljena panaceja, čudotvorni lijek pred kojim se i kancer povlači, a sve nižerangirane bolesti nestaju bez traga… Sjeća li se tko još tekstova-testamenta neimenovanog gurua s Himalaja koji kaže da liječi, podmlađuje, jača imunitet, učvršćuje kosti i mišiće, povećava stepen personalne ljepote etc… Zalud su eksperti upozoravali da je soda eventualno dobra za očistiti tavu kad zagori ili klozetsku šolju kad požuti. Jok, ima ljudi koji to znaju bolje od njih. Šta je drugo rastrganoj jedinki ostalo nego da se dobro napuši sode bikarbone i u tom blaženom stanju, dok puca od zdravlja, sačeka Sudnji dan. Ili makar smak svijeta. XXZ

Prekjučer (09:00)

Vatrogasne mjere

Šajatović: Privođenje trgovaca i bankara – znak nervoze u Banskim dvorima

Ima jedan nepogrešiv signal da je u Vladi frka i panika vezana uz ekonomiju. Treba samo uočiti kad se u Banske dvore ili neko od ministarstava ‘privode‘ čelni menadžeri velikih poslovnih sustava. Od toga premijeri, uplašeni od mogućeg pada rejtinga u mjesečnim anketama, jako zaziru. Primjer – nedavni sastanak ministara s trgovcima. Suprotno shvaćanju da država i biznis trebaju komunicirati i dogovarati se samo kad zaprijete inflacija, recesija, nestašice ili nešto četvrto, kvalitetan dijalog treba se voditi u dobrim vremenima. Takvi bi se sastanci trebali organizirati u planiranim redovitim razmacima. Tada sinergija između države i krupnoga poduzetništva može dati rezultat. No, političko vodstvo bi u tom slučaju trebalo imati viziju dugoročnog razvoja zemlje i da zna što tvrtkama-lokomotivama nudi, a što za to traži. Miodrag Šajatović za Lider.

Ponedjeljak (13:00)

Imamo influencericu!

Starešina: Holivudizacija ruskoga hibridnog rata umanjuje njegovu ozbiljnost

Prema onome što smo javno vidjeli, bivša je predsjednica izgubila izbore u trenutku kad je sama sebe svela na lifestyle influencericu i pretvorila se u kraljicu banalnosti. Putin na taj poraz zbilja nije imao potrebe trošiti resurse. Ali to više i nije neka široko politički važna tema, kao što šire politički važni nisu ni uglavnom uspješni pokušaji bivše predsjednice da u maniri influencerice održi osobnu međunarodnu vidljivost. Ali banalizacija ruskoga hibridnog rata u Europi i ruskog miješanja u izbore u zapadnim demokracijama, u koju je skliznula i bivša hrvatska predsjednica, postaje sve više europski i zapadni trend, a ujedno sve veći problem, osobito u godini prije europskih izbora. Posljedica olake uporabe kvalifikacija ‘ruski hibridni rat‘ ili ‘rusko miješanje u izbore‘ jest to da danas svaki političar koji izgubi izbore može svoj neuspjeh pripisati ‘ruskom hibridnom napadu‘ i proglasiti se žrtvom, što podsjeća pomalo na inačicu holivudskog pokreta #MeToo u politici. Višnja Starešina za Lider.

Ponedjeljak (09:00)

Kad je nešto dobro, treba biti pošten i pohvaliti

Jokić: Važan i odvažan zakon – znači li ovo da je društvo konačno stalo iza žrtve?

U dijelu društva i dalje je prisutna ideja o zadatosti položaja žena u obiteljskim i partnerskim odnosima iz koje proizlazi osporavanje predloženih rješenja. Premda nužne i argumentirane, ove će promjene postati predmet snažnih ideoloških borbi, osobito jer ulazimo u intenzivno predizborno razdoblje. Andrej Plenković se najavljenim odlukama svjesno izložio napadima konzervativnih snaga te će ga optužiti za povlađivanje stranim utjecajima da bi došao do prestižnih europskih funkcija, šurovanje s feminističkim udrugama da bi kupio dio biračkog tijela, konačno uvođenje ‘rodne ideologije’, koja je započela ratifikacijom Istanbulske konvencije, potvrdu da je zapravo ‘lijevi’ premijer u ‘desnom’ ruhu… Zakonska rješenja preduvjet su, ali nikako ne i garancija da će do pomaka u suzbijanju nasilja uistinu doći.  Boris Jokić za tportal.

16.09. (01:00)

Smijte se, antiparizer efendije

Basara: Dani parizera

Opozicione grupe građana i njihovo simpatizerstvo u pojeftinjenju parizera su videli sjajnu priliku da – ako baš i ne strmopizde Vučića, a ono da mu dodatno srozaju ugled u sopstvenim očima. Svi koji u Euromahali i krugovima dvojke važe za važne ličnosti – uključujući i one potpuno nevažne – požurili su da se oseru po Vučiću i parizeru i da ukažu na opasnosti po javno zdravlje skrivene u parizeru, koji će – zahvaljujući pojeftinjenju – izazvati masovno trovanje. Da vam Uncle Bas kaže nešto pre nego što pređemo na „meritum“ stvari: društvo u kome je pojeftinjenje (ili poskupljenje, svejedno) parizera – u mojoj mladosti zvanog „pasja radost“ – udarna tema nedelje i predmet nutricionističkih, socioloških i političkih analiza, jeste ono koje je saborno prdnulo u čabar. Svetislav Basara za Kurir.

15.09. (22:00)

Mnogi još nisu osvijestili da izvan Crkve ne treba klečati

Vučetić: Naše demokratsko iskustvo je na razini plemenskog čaranja

Katolici, kao vjernici, nemaju demokratsku snagu, oni su se demokracije, prvim sagibanjem koljena, odrekli – i sve dok se nalaze na koljenima, ne mogu sudjelovati u demokratskom životu. Pada mi na um sinjski fratar koji je naš, kako se to kaže, politički vrh, prisilio da se baci na koljena pred Gospinim kipom. Kada bih birao sliku koja prikazuje narav naših političara, njihovo dostojanstvo, ali i postignuti stupanj demokracije u Hrvatskoj, bez dvojbe bih izabrao fotografiju koja prikazuje premijera Plenkovića i njegovu svitu kako servilno kleče pred Gospinim kipom i fratrom koji se nalazi na nogama. Naravno da oni nisu klečali kao vjernici, jer da jesu, kleknuli bi sami. Oni su klečali kao politički bijednici koji ne znaju što je država, a ni bog. Fratar je taj koji je trebao klečati, a da je kojim slučajem taj fratar i vjernik, ne bi od drugih, pogotovo ne od političara, tražio da po nalogu prigibaju koljena. Kada političar klekne pred bogom ili Gospinim kipom, riječ je bogohuljenju bijednika. Marko Vučetić za Autograf.

14.09. (10:00)

Netko zapravo i treba odrast'

Šajatović: Nedostižni koš i neostvarivi odrast – priča o Tomislavu Tomaševiću

Katastrofa je kad političar poput Tomaševića daje potporu salonskim ljevičarskim filozofima koji se nisu mogli dosjetiti ničega pametnijeg jer će nešto poput odrasta, kao, pomoći siromašnima u Africi. Tomašević, (ne)svjestan što govori, na otvorenju zagrebačke konferencije o odrastu hvali se postavljanjem solarnih panela i ulaganjem u cjevovodnu infrastrukturu. Sve te investicije traže neku industrijsku proizvodnju, solarni paneli i vodovodne cijevi ne prave se od blata. Pokazao je koliko je netalentiran političar i koliko je spreman poduprijeti ideje na razini ravnozemljaškog poimanja svijeta oko sebe. Ako je odustajanje od natjecanja s kapitalizmom tako da se ukine rast BDP-a i započne radikalna redistribucija bogatstva prevladavajuća ideologija u Možemo!, onda nestaje i posljednja nada da bi se na lijevom spektru političke scene u Hrvatskoj moglo pojaviti bilo što upotrebljivo kao zamjena za HDZ-ovu vladavinu. Miodrag Šajatović za Lider.

09.09. (01:00)

Kad odrastaš u procjepu između tektonskih ploča

Jergović: Darko Rundek, pjevač emigrantskih i ljubavnih pjesama generacije koja pamti Front Polisario

Kada je 1984. objavljen Haustorov “Treći svijet”, Sacherovo i Rundekovo remek-djelo, nakon kojeg su se razišli, upravo onako kako su se po Africi razilazili vođe revolucionarnih pokreta, za mene, a možda i za dobar dio moga tadašnjeg društva, bilo je to glazbeno- romaneskno ostvarenje onoga što je nastalo iz te muzike pojmova i imena iz vanjskopolitičkih izvještaja televizijskog dnevnika naših odrastanja. Kraju je već došlo kolonijalno doba, a uskoro će kraju doći i socijalizam, radnička klasa je upravo odlazila u raj, u kojem će nanovo spoznavati Boga, naciju, te herojstva i pijanstva bratoublilaštva. I nakon tolikih godina, lani objavljeni remasterirani “Treći svijet” zvuči sudbonosno. U međuvremenu, međutim, ovaj Sacherov i Rundekov rad dobio je svoj kontekst, a s kontekstom i objašnjenje. Stvoren je World Music, pojavila se Mano Negra, iz koje se izdvojio zatim Manu Chao, čije će cjelokupno djelo na kraju biti nehotična i nesvjesna interpretacija Haustorovog “Trećeg svijeta”. S tom značajnom razlikom što je Haustorov, kao i kasnije Rundekov, politički angažman vazda bio osamljenički i posve dekontekstualiziran unutar kulture u kojoj je nastajao. Miljenko Jergović za svoju stranicu.

09.09. (00:00)

Tako su i u Paradu počeli ubacivati kamenje

Basara: Pekmez od dupeta

Moj najomiljeniji periodični metež i prateća moralna panika padaju početkom septembra, kad se na silu boga, uz grdno ibretenije i jako policajno obezbeđenje, održava Parada ponosa, koja već nekoliko godina prolazi bez žrtava u ljudstvu i materijalu, što nije uvek bio slučaj. Kao i svake godina, otvara se pitanje od 1.000.000.000 sendviča: ko će od uglednika i političara doći na paradu i time se izložiti riziku da nema od svoga poroda, a ko pak neće i time svom drujstvu, članstvu i simpatizerstvu „s ponosom“ pokazati da nije peder i da je privržen tradiciji i „porodičnim vrednostima“. Moja neznatnost u životu nije pročitala ni jedan jedini zakon – ako neki prekršim, pročita mi ga kadija – ali osnovano sumnjam da u zakonu piše da su prava LBGT populacije ista kao i prava ostatka populacije. Problem je izgleda u sindromu kamena u kačici sa pekmezom. Znate priču. Nekom Englezu na proputovanju po Srbiji 19. veka dopao se srpski pekmez, sklopio ugovor sa proizvođačima i počeo da ga uvozi. Posao je cvetao sve dok uvoznik nije otkrio da izvoznik u svaku kačicu od, da kažemo, 15 kg uvaljuje kamenčinu od, da kažemo, 3 kg. Šta zna Englez šta je kamen šta je pekmez. Svetislav Basara