Prije svega bih rekla da odnos dijela hrvatskog društva prema Drugom svjetskom ratu pobija tezu o tome da smo se kao društvo okrenuli budućnosti i kako je povijest „predana“ povjesničarima da se njome bave – daleko od toga. Štoviše, čini se da je najprofitabilnije baviti se nacionalnom poviješću, pod uvjetom da svaki oblik kritike ostavite za sobom. No, smatram da je važno ne upasti u razmišljanje kako su prizori viđeni na koncertima Marka Perkovića Thompsona nešto što Hrvatsku čini potpuno posebnom, na pozitivan ili negativan način, ovisno o tome koga pitate. Treba uzeti u obzir nestabilnost svijeta u kojem živimo, sveopći osjećaj nesigurnosti i tenzija, neizvjesnu budućnost.
Sve to navodi ljude da se okreću svojim zajednicama u kojima osjećaju sigurnost i pripadnost te dijeljene vrijednosti. U Hrvatskoj se to, između ostalog, kanalizira kroz ovo čemu svjedočimo zadnjih mjeseci… Istaknula bih kako jako puno mladih ne zna da je ono što se kod nas naziva „Domovinskim ratom“ zapravo dio većeg broja ratova koji su pratili raspad Jugoslavije u devedesetima… Mlada povjesničarka Senna Šimek, iako rođena 1998. godine, i sama je u slavonskom selu u kojem je odrastala osjećala posljedice rata, za H-alter.