Životni sat otkucava…
Prejako… pic.twitter.com/15MhRguHxE
— Mathilda (@Catmom89381532) May 28, 2019
Prejako… pic.twitter.com/15MhRguHxE
— Mathilda (@Catmom89381532) May 28, 2019
Najveći problem ljudi koji se koriste izrazom banalnost zla kako bi opisali određene situacije nije u tome što nisu u pravu kad to čine, već u tome što nisu čak ni u krivu. Ustvrditi da je neko zlo banalno svakako ne znači to da je neko zlodjelo svakodnevno i uobičajeno. Je li onda Zona interesa – koja je građena oko svakodnevice bračnog para Höss – film koji uprizoruje banalnost zla? Hedwig Höss – “kraljica Auschwitza” – predstavljena je kao osoba koja je upućena u to što se događa s one strane zida koji dijeli njezinu kuću iz snova od poprišta najgoreg zločina protiv čovječnosti. No zid je dovoljno visok. Još kad bi bršljan izrastao, da prekrije bodljikavu žicu, njezin bi život bio savršen. Hedwig se ne grize zbog zla od kojeg profitira premda zna uzroke profita koji omogućuje njeno blagostanje. Krikovi koji dopiru s one strane zida njoj se čine normalnima, kao što je buka automobila normalna, odnosno neprimjetna, nekome tko živi uz gradsku prometnicu. Bilo bi pogrešno reći da je Hedwig lik bez empatije. Kulturpunkt
Apokalipsa je medijski sveprisutna, a takav simptom vremena u kojem živimo Horvat će nazvati “hiperinflacijom apokalipse”. Navodi poput “apokaliptični uvjeti u Gazi” ili “hoće li UI izazvati apokalipsu” ukazuju na to da je apokaliptično diskursno usidreno u svakodnevnicu i pojavljuje se u različitim iteracijama, istovremeno i višestruko. Za razliku od tumačenja značenjski bližem kataklizmi koja donosi kraj svijeta (grč. kataklysmos), apokalipsa o kojoj on govori čuva izvorno značenje za koje je ona prizma promatranja, proces raz-otkrivenja. Takva je tradicija prevođenja pojma apokalipsa vidljiva i u posljednjoj knjizi Novoga zavjeta, Otkrivenju. Otkrivenje ili raz-otkrivanje do kojega dolazi, za razliku od onoga koje poznaje kršćanstvo, ne završava dolaskom spasitelja, već je suočavanje s eshatološkom realnosti – izumiranjem. Osvrt na predavanje Srećka Horvata u riječkoj Filodrammatici donosi Kulturpunkt.
Svaka kultura jest pokušaj da se savlada ono životinjsko u ljudskom biću. Otuda je – kako primjećuje Jung – razmimoilaženje sa samim sobom svojstvo čovjeka kulture. Grci su nam predstavljeni kao olimpijski uravnotežen narod, ali dovoljno je pročitati Bahantkinje pa uvidjeti kako je ta čuvena ravnoteža lažna i površna. Ono što je vidljivo nije uvek najreprezentativnije; ili, bolje rečeno, gotovo nikada nije tako. Ono što neki čovjek – ili neka kultura – tvrdi, prije je izraz želje nego stvarnosti. Ako Dostojevski tvrdi da ne treba ubijati, radije pomislimo kako je Dostojevski zločinac koji se bori protiv svojih nagona. Ako Sokrat preporučuje da zaziremo od tijela, budimo uvjereni da je Sokrat senzualan čovek koji se očajnički bori protiv svojih želja: njegovo mišljenje o nadmoći razuma predstavlja naličje njegove skrivene ličnosti. Misli grčkog fizičara i književnika Ernesta Sabata donosi XXZ
Često se tvrdi kako je religija sposobna loše ljudi navesti da čine dobro. Međutim, poučeni suvremenim iskustvima, radije bismo se trebali držati mišljenja Stevea Weinberga, koji kaže da bi bez religije dobri ljudi jednostavno radili dobre stvari, a loši ljudi loše. Samo nešto ideološki isključivo poput religije može navesti dobre ljude da čine loše stvari. Dostojevski je upozoravao na opasnosti anarhičnog, bezbožnog moralnog nihilizma, pišući: “Kada Bog ne bi postojao, sve bi bilo dopušteno”. No, nije mogao biti više u krivu! Jer, lekcija koju svakodnevno učimo iz suvremenog terorizma nam jasno govori: “Ako Bog postoji, tek onda je onima koji vjeruju da djeluju u ime Boga baš sve dozvoljeno, pa i da se bombama raznese stotine nedužnih prolaznika”. Jer najvažniji cilj svake religijske ideologije je dobre ljude navesti da čine užasne stvari. Misli Slavoja Žižeka prenosi XXZ.
Još su u Antici razlikovali pojmove doxa i episteme, pri čemu se prvo odnosi na vlastiti stav dok drugo upućuje na znanje utemeljeno na logici i istini. Glasine pak izmiču objema razinama znanja: one ne traže temelj u empirijskim ili racionalnim dokazima, niti iza njih stoji određeni autor, a pritom im upravo manjak i objektivnog i subjektivnog temelja daje tajnoviti autoritet. One su nepouzdane, i same su na lošem glasu, no ipak se brzo šire, dugo ostaju u uhu, ponekad i puknu, a uvijek ostavljaju neizbrisivu mrlju. Glasine su toliko neutemeljene po svojoj biti da očito nisu način kako ljudi dolaze do istine, nego ispunjuju druge funkcije, recimo estetiziraju svakodnevni život ili naprosto omogućuju posredno izbacivanje frustracija. Promišljanja o zanimljivom filozofskom predavanju donosi Kulturpunkt.
Ako ste dovoljno sretni, svakodnevno ste bombardirani apokaliptičnim slikama ili iz udobnosti svoga doma skrolate društvenim mrežama čitajući o recentnim katastrofama. Ali čekajte… kako ste to onda točno sretni? Sretnima bi vas trebala činiti činjenica da niste među milijardama pogođenima elementarnim nepogodama – od klimatske krize do razornih poplava i potresa – ili brutalnim vojnim napadima, nego razmišljate o tome je li organsko voće zaista organsko i treba li uložiti u električni automobil. Upravo će, među ostalim, i o sve bizarnijim svjetskim kontrastima na Danima komunikacija govoriti istaknuti filozof Srećko Horvat u predavanju naziva Your Lips, My Lips, Apocalypse. Večernji
Pojam “moći” postoji od pamtivijeka i proučavali su ga mistici, filozofi, a u novije vrijeme svi humanistički znanstvenici. Psihologija i psihoanaliza temeljene su upravo na njemu, čak i ako određeni pristup to ne ističe eksplicitno. Radi se o djelu koje je spoj književnosti, povijesti, psihologije i svega drugog što nas potiče na razmišljanje, a preko njega i razumijevanje svijeta. Index izdvaja nekoliko zakona koji se spominju u knjiz Roberta Greenea (originalno objavljene 1989. a sada u ponovnom valu popularnosti): Ne vjerujte previše prijateljima, uvijek govorite manje nego što mislite da treba, privlačite pozornost svojom pojavom koja je veličanstvenija, tajnovitija i osebujnija od bezlične, neugledne mase, izbjegavajte negativne i nezadovoljne ljude i okružite se pozitivnijima, budite nepredvidivi, ostavite dojam da sve postižete s lakoćom…
Ovaj rat uključuje pitanja koja se izravno tiču naše industrije i energetike, a čini mi se da je to samo prvi od ratova koje ćemo vidjeti. Ne mislim da će rat u Ukrajini završiti na neki određeni način, zapravo ne vidim kako bi uopće mogao završiti. Najveći problem koji sada vidim je da resurs koji najviše nedostaje zapadnim demokracijama ili demokracijama nije voda ili nafta, već nada. Danas gotovo nitko ne može vidjeti budućnost za 20 godina koja bi bila bolja nego ova sadašnjost. Nije sigurno da imamo unutarnje resurse za rješavanje problema koje smo sami stvorili. A kad slobodno društvo ne vidi perspektivu svoje budućnosti koja je barem jednako dobra kao njegova sadašnjost, to je politički ekstremno rizična situacija. Mislim da je sve više ljudi svjesno da zapravo nemamo sredstava za rješavanje problema koje smo sami stvorili. Tportal
Čini mi se evidentnim da su, koliko nepoznavanje historije, toliko i selektivan pristup učiteljici života, opasni u svakom tekstu koji se odnosi na temu rata i(li) mira, a ove, 2022. godine i na tragediju ukrajinsko-ruskog rata. Naravno, ono opasni je lako zamjenjivo poželjnim. Nije Žižek od juče, on je javna ličnost koja poznaje težinu izgovorenog i napisanog. Žižek odlično zna i gdje treba napisati/opisati udarnu stvar. Dakle, na početku. A za početak napada na pacifizam. Sve u svemu, treba li da nas čudi kad Žižek istrgne iz konteksta pjesme „Imagine“ stih o svijetu koji će živjeti kao jedan i proglasi ga putem prema paklu? Lenon je sanjao o parametrima, barem nekim, koji bi svijet mogli učiniti boljim i pravednijim svim stanovnicima Planete. Žižek ne sanja, on razmišlja, a to čini politički korektno. Toliko korektno da čitalac njegovog članka može pomisliti da nema razlike između filozofa i ratnih huškača, koji uživaju na putevima svog Raja. Reakciju na jedan od zadnjih Žižekovih tekstova za Lupigu, piše Božidar Stanišić.