Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Priručnik za suce
Boris Dežulović: Živjela Jugoslavija
Primarijus Dežulović pojašnjava glupom i/ili korumpiranom sudstvu važnu lekciju koju nisu odslušali na faksu – što je to satira, a potkrepljeno primjerom iz bivše države koja je, nečuveno, razumjela u čemu je štos: “Satira nije lažna vijest koja bi se podrazumijevala kao istinita i ne može biti čitana ni suđena kao “iznošenje činjenica”. Ono što je davno, pritisnuto dokazima, na samrtnoj postelji priznalo čak i komunističko pravosuđe – da je satira po definiciji izmišljena, neistinita vijest – u slobodnoj je demokratskoj Hrvatskoj trideset godina kasnije sudskom odlukom stavljeno izvan snage. Što se hrvatskog časnog suda tiče, činjenica da je drug Velimir Bujanec javna osoba zapravo je otežavajuća okolnost, a NewsBarov disclaimer da su “vijesti objavljene na portalu izmišljene” tek pismeno, jasno i nedvosmisleno priznanje krivice… – Boris Dežulović za N1, odličan kao uvijek. I da, ne treba zaboraviti ime te “svjetske teoretičarke književnosti” sutkinje Snježane Šagud.
