Još jedan hrvatski građanin nije uspio ući u EU zbog jedne riječi na osobnoj

State Department pozvao obitelji zaposlenih u konzulatu u Istanbulu da napuste Tursku

“Nepretenciozno zamišljen, sa ambicijama koje su rasle kako se vreme menjalo, Ukrainian Sheriffs je film koji ima i lokalni i univerzalni karakter, jer ma koliko govorio o Ukrajini, govori i opštim temama života u zajednici. Njegov karakter je potpuno životan, na momente lep i bezbrižan, na momente težak”, piše Marko Stojiljković o dokumentarcu Ukrainian Sheriffs, nominiranom za Oscare. Monitor

Zamislite paradoks: Ukrajina je zemlja sa najbrojnijom policijom u Evropi, a istovremeno nije nimalo neobično da udaljena sela u unutrašnjosti zemlje nemaju nikakvo policijsko prisustvo. Notorna po svojoj korupciji i političkoj instrumentaliziranosti, ukrajinska policija (zapravo milicija, kao relikt sovjetskih vremena) smeštena u nekom regionalnom centru ima običaj naplatiti uslugu izlaska na teren od onoga ko ju je pozvao. Policijska reforma započela posle Maidana i u toku ratnih sukoba će to u teoriji rešiti. Samo u teoriji, jer stare navike teško umiru.

Ukrainian Sheriffs je ono što se dogodi kada se jedan ambiciozan i sposoban lokalni političar (zovu ga gradonačelnik, ali je zapravo bliži predsedniku mesnog odbora) pokuša da se dovije situaciji. Zašto selo Stara Zburjivka, na jugu zemlje blizu Krima, koje broji oko 1.800 žitelja ne bi imalo svoje šerife, dvojicu lokalno izabranih ljudi od sposobnosti i poštenja koji bi rešavali sporove među građanima? Jer u teoriji većinu toga je moguće rešiti pomoću nekog lokalnog autoriteta, bez zvanja prave policije i plaćanja makar putnih troškova. Zašto bi se policija zvala za svađu supružnika, pijanstvo i nered, sitnu krađu ili vandalizam, kada to mogu rešiti bivši policajac, brkati Vitja, i bivši izbacivač, debeljuškasti Volodja, u svojoj sklepanoj žutoj Ladi sa ukrajinskom zastavom kao dekorom zataknutom za prozor?

Zemaljski dani dvojice šerifa teku i njihov posao nije samo policijski. Oni su stubovi zajednice, uglavnom uvek spremni da pomognu. To se ne odnosi samo na rešavanje sporova, oni učestvuju u organizaciji priredbi i pomažu lokalnim nesrećnicima da prežive. Dokumentarac je zapravo zamišljen kao realističan, ali topao grupni portret jedne lokalne zajednice i to ponekad rezultira time da njima dvojici neko ukrade šou, bilo da je to pro-ruski agitator, lokalni pijanac Kolja ili njegova izmučena žena.

Ideja za film je nastala pre izbijanja ratnih sukoba, ali daleko od toga da oni u filmu nisu zastupljeni. To je izvedeno diskretno, preko vesti sa radija i televizije koje tematiziraju krimski referendum i sukobe na istoku zemlje. Oni itekako utiču na život lokalnih ljudi. Ukrajinsko društvo je duboko podeljeno ne samo po liniji istok-zapad, nego i politički i u smislu nacionalnog identiteta. U selu je direktna pretnja pro-ruskih separatista minorna, ta grupa od nekolicine ljudi nosi epitet budala, ali šta ako ratna sreća krene na njihovu stranu. Sa druge strane, mobilizacija nije nimalo prijatna stvar i može “zakačiti” čak i jednog od šerifa.

Nepretenciozno zamišljen, sa ambicijama koje su rasle kako se vreme menjalo, Ukrainian Sheriffs je film koji ima i lokalni i univerzalni karakter, jer ma koliko govorio o Ukrajini, govori i opštim temama života u zajednici. Njegov karakter je potpuno životan, na momente lep i bezbrižan, na momente težak. Fotografija usmerena na detalje i zvučna shema sastavljena od ambijentalnih zvukova to dodatno pojačavaju. Film zapravo ima jedan starovremenski kvalitet i ugođaj koji podseća na baštinu ruske literature XIX veka, na Gogoljeve i Čehovljeve novele, istovremeno smešne i tužne.

Ukrainian Sheriffs je kandidat te zemlje za predstojeće Oscare i kampanja oko filma je ozbiljna. Snimljen u ko-produkciji sa Latvijom i Nemačkom, uz učešće brojnih televizija, te montiran u dve varijanta, televizijskoj od 50-ak minuta i festivalskoj od 80-ak, film ima obezbeđenu distribuciju širom Evrope, pa i u Americi. Za istok Evrope predviđeno je prikazivanje na turneji i u okviru edukacijskih sadržaja. Proverite datume ako dolazi blizu vas, isplati ga se pogledati. Otvara oči i to ne samo na temu Ukrajine ili šerifskog posla. (7/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.

Mramorna ploča koja prekriva navodni Isusov grob u jeruzalemskoj crkvi svetog Groba pomaknuta je na tri dana zbog obnove i arheološke analize. To je prvi put da je mramorna ploča pomaknuta od najmanje 1810., kada su provedeni zadnji konzervatorski radovi zbog požara u bazilici, a možda i ranije. HRT, The Australian

Iako je sad uspješan komičar, Jerry Seinfeld na početku karijere naišao je na mnoge neuspjehe: zaboravio je tekst svog prvog stand-up showa, a dobio je i otkaz u prvoj seriji u kojoj je glumio. Moćna Oprah Winfrey je pak dobila otkaz na prvom poslu jer je bila previše emocionalno vezana za priče o kojima je izvještavala. Business Insider

100 grama neprerađenog mesa dnevno može povećati rizik za moždani udar i karcinom dojke, 15% veća je smrtnost od kardiovaskularnih bolesti, 17% od karcinoma debelog crijeva i 19% za uznapredovali karcinom prostate, otkrilo je istraživanje. Količina mesa od 50 grama dnevno može povećati rizike za karcinom prostate za 4%, karcinom dojke za 9%, karcinom debelog crijeva za 18%, karcinom pankreasa za 19%, moždani udar za 13%. Pritom, ukupna smrtnost povećava se za 22%, smrtnost od kardiovaskularnih bolesti za 24%, a od dijabetesa za 32%. Telegram

Potpisivanje CETA-e više će koristiti velikim europskim zemljama nego Hrvatskoj, kažu stručnjaci, jer je robna razmjena s Kanadom mala. Izvoz u Kanadu u prvih sedam mjeseci iznosio je oko 140 milijuna kuna, a uvoz 50 milijuna. No neki upozoravaju i kako će ugovor utjecati na ranjive skupine poput poljoprivrednika koji se neće moći nositi sa konkurencijom. N1

Emma Morano, najstarija osoba na svijetu koja će 27. studenoga napuniti 117 godina, otkriva tajnu svoje dugovječnosti. “Jedem dva jaja dnevno i to je to. I kolače. Ali ne jedem puno jer nemam zube”, kaže Morano. Navodi i kako nije baš ljubitelj voća i povrća. NDTV, RTL vijesti

Mali psić je bio izdajica, suučesnik zločestog vuka, zato mora biti likvidiran i to smrću vješanjem. Slična sudbina zadesila je i jednu mačkicu jer je ona bila neprijatelj koji je poražen. To nije sadržaj nekakvog jeftinog filma strave i užasa, nego slikovnice koje čitaju mališani u Iranu. Deutsche Welle

U konkurenciji više od 700 inovacija iz 28 zemalja na 68. Međunarodnom sajmu inovacija – IENA 2016. od 27. do 30. listopada u Nuernbergu – hrvatski su inovatori osvojili osam odličja, od čega pet zlatnih. Veliku pozornost izazvale su prezentacije četiri mlada hrvatska inovatora, koji su osvojili tri zlatne medalje i jednu brončanu medalju. Zlatne su dobili Sustav za kontrolu putnika u izvanrednom prijevozu Marka Miroslava Bače, Sigurnosna brava Antonija Debeljaka s mentorom Mladenom Marušićem i Smart bag „ZONNE“ Sunčice Kajganić i Borisa Marića, dok je brončanu medalju dobio Električni skuter Dominika Sremića. Večernji

“Zli klaunovi nisu dio propagandne kampanje, nego su izmišljena, iz maloga prsta isisana vijest, koja bi trebala zamijeniti sve one stvarne, žive i važne vijesti do kojih hrvatski mediji više ne mogu doći, jer ih nisu u stanju isproducirati i jer su stvorili takvo ozračje u javnosti da one stvarno važne i velike vijesti iz svih važnih i velikih svjetskih novina i s televizija u Hrvatskoj ne mogu biti objavljene pošto ne mogu biti konzumirane”, piše Miljenko Jergović.

Janica Kostelić odbila mjesto čelnice novoosnovanog Središnjeg državnog ureda za sport

H-alter donosi intervju za potpredsjednicom udruge Fajter koja se bori za prava beskućnika, a od prošle godine izdaje i časopis. “Časopis prodaju isključivo beskućnici i ljudi koji pripadaju drugim socijalno ugroženim kategorijama, košta sedam kuna, od kojih dvije idu za tiskanje sljedećeg broja, a ostatak ide prodavačima. Na taj način prodavači uspiju zaraditi nešto za život i osjećaju se korisno, a u direktnom su doticaju s ljudima na ulici”, kaže Antonella Šantek.

Ministar financija Zdravko Marić najavio je na predstavljanju porezne reforme da ona uključuje i sintetički dohodak, što znači da će se građanima koji zarađuju i drugi dohodak mimo svoje plaće, taj iznos pribrajati plaći i onda će se zajednički tretirati kao dohodak. U taj sintetički dohodak ulazit će i honorari sportaša i glazbenika koji su uglavnom prijavljivali niske dohotke, a porezna je njihovu glavnu zaradu tretirala kao drugi dohodak, u kojem se nakon odbitka i priznatih troškova koje su sami prijavljivali ostatak oporezivao stopom od 25 posto. Glas Istre

Luray špilja u Virginiji, SAD, krije zanimljivu prirodni instrument – stalacitne orgulje.

Mit je da će kovanica bačena s Empire State Buildinga ubiti prolaznika. Naime, ona ne može postići toliko značajno ubrzanje da bi postala smrtonosna, iako će jako zaboljeti osobu koju pogodi. Mit je i da alkohol grije, jer iako može rastegnuti tople krvne žile blizu kože, on isto tako može smanjiti tjelesnu temperaturu. Express

Kazaljke u Hrvatskoj prvi put su pomicane na ljetno računanje vremena za vrijeme Austro-ugarske vladavine. Stvaranjem SFR Jugoslavije prekinuta je i praksa ljetnog računanja vremena, da bi se o toj temi ponovo počelo raspravljati krajem 70-ih godina. Ljetno računanje vremena SFRJ je uvela 1983., a danas je rasprava ponovo otvorena. Ljetno vrijeme ne odgovara poljoprivrednicima i turističkim djelatnicima, a odgovara onima koji rade u tvornicama i uredima jer danje svjetlo omogućava uštedu energije, ukupno u sitnom postotku, no obzirom na ukupnu potrošnju energije i najmanji je postotak značajan pretvoren u konkretniju valutu – novac. Lupiga

17 najčudnijih poslova kojima su se bavili američki predsjednici

Hrvatska u listopadu uvezla cvijeća u vrijednosti pet milijuna kuna

‘Veliko oko’: Rusi grade dalekometni radarski sustav

“Iako novinari povremeno prijavljuju prijetnje policiji, do sada nije zabilježeno da je netko od pošiljatelja otkriven i kažnjen. Računa se, valjda, da je sve u redu, da se takva pisma podrazumijevaju, a možda i to da uhljebi, paraziti, lešinari i kako nas sve već ne zovu zaslužuju sve što im se događa”, piše Ladislav Tomičić o napadu na šefa HND-a Lekovića i na urednika Forum.tm Borkovića. Novi list

“Sve je trulo u poslu kojim se bavim. U konzervatorstvu u Hrvatskoj smo u problemu, svi odreda, ne samo u gradu Zagrebu, nego i svih 20 odjela u Hrvatskoj. Konzervatori se ne bave samo izdavanjem dozvola, puno važniji zadaci su zaštita kulturnih dobara. Treće su konzervatorski nadzori. Međutim, zaboravlja se da konzervatori imaju angažman u izmjenama za prostorne planove. U Maksimiru se planira još nekoliko nebodera što nije prihvatljivo jer taj prostor to ne može podnijeti. Znam tko je moju odluku preinačio iz negativne u pozitivnu, to je napravljeno po nalogu pročelnika”, rekla je gošća emisije Nedjeljom u dva, zamjenica pročelnika Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Zrinka Paladino. HRT

“Ni ja nemam pojma šta radim i nikada se ne bavim samo jednim (filmskim) likom. To je ideja koja me smara i koja je možda tipična za akademskiji pristup režiji. Ono što sam naučio tokom saradnje sa mojim glumcima je da ispred sebe imaš više slojeva jednog bića – glumca i individuu kod koje se taj aspekat taštine, hteo on to ili ne, manifestuje u filmu”, govori nezavisni španjolski redatelj Albert Serra u intervjuu Monitoru o svom novom filmu Smrt Luja XVI koji predstavlja na Viennalu. Monitor

Svojim najnovijim igranim filmom Smrt Louisa XIV, koji se našao u zvaničnoj selekciji filmskog festivala u Cannesu ranije ove godine, Albert Serra je ostvario svoje do sada napristupačnije delo sa kojim se pojavio i u Beču, gde smo sa njime vodili razgovor. Još jednom na tragu procesa jenjavanja telesne snage i približavanju smrti koji nam je poznat izd njegovih ranijih filmova, Serra poslednjih 15 dana u životu francuskog kralja oslikava neverovatno suvom preciznošću, neposredno i u prvom licu.

U tvome najnovijem filmu ‘Smrt Luja XIV’ ponovo se okrećeš jednoj istorijskoj ličnosti. Posle Giacoma Casanove i Drakule (Story of my death, 2013), Tri kralja (Bird Song, 2008) i Don Quixotea (Honour of the Knights, 2006), došao je red na Kralja sunca.

U međuvremenu sam snimio još jedan film za Venecijanski Bijenale koji je savremeniji, tipičan umetnički film. Ali, da, sa ‘Smrću Luja XIV’ sam se vratio istorijskim temama. Produkcija je nastala pukom slučajnošću iz nikada neostvarenog projekta naručenog od pariskog Centra Georges Pompidou koji je osmišljen kao performans unutar same građevine. I za njega je u planu bio Jean-Pierre Léaud. Kada je čitava stvar otkazana, došli smo na ideju da napravimo igrani film potpuno veran originalnom konceptu jedinstvenosti prostora.

Zašto se projekat izjalovio?

Troškovi su se popeli do ludačkih visina. Čitava stvar je zamišljena tako da se izgradi veliki kavez od pleksiglasa obešen unutar centra. Imali smo budžet od 50000€, ali je suma počela da se penje vrtoglavom brzinom iz bezbednosnih razloga – pričvršćavanja konstrukcije, osiguranja i drugih tehnikalija. Naposletku su troškovi iznosili skoro 400000€ i projekat je otkazan. Suočili smo se I sa problemom vremenske izvodljivosti. Naposletku su mi i pisci i producenti predložili da ideju upotrebimo za dugometražni film koji bi bio lakše izvodljiviji, intimniji I zaokruženiji od performansa. U donošenju odluke je najveću ulogu odigrala ideja intimnosti – deliti prostor i vreme sa kraljem, biti svedok njegovih poslednjih dana na vrlo neposredan način i pokazati njegovu agoniju, lagano kretanje nizbrdo i sumrak.

Kako izgleda saradnja dva notorična improvizatora koji su poznati po svojoj tvrdoglavosti?

Pošto se moja metodologija bazira na ne-komunikaciji, to podrazumeva i određen stepen slobode. Koristio sam tri kamere tako da smo imali centralan I direktan način pokazivanja radnje. Jean-Pierre je tu malo izgubio orijentaciju, ali sam ubeđen da je baš to razlog zbog koga je njegova gluma postala kompleksnija, suptilnija i manje orijentisana na režiju. Ključna stvar je da uspeva da održi misteriju, da je stalno prisutna fascinacija onim što se dešava i šta mu je na umu. Nikada nisi siguran kako se on ustvari oseća. Ideja je bila i ta da se ironijom stvori vrsta nestabilne atmosfere. I da se vratim na srž pitanja – raditi sa Jean-Pierrom je bilo lako. Možda baš zbog toga što su korišćene tri kamere i zato što on nije glumac u klasičnom smislu, sa jasnom metodologijom ili tehnikom, već se više vodi intuicijom.

I pored toga što se u prostoriji nalaze tri kamere, one ostaju statične i film je baziran na totalima i jako dugim scenama snimljenim iz jednog cuga, što film ipak ne čini monotonim.

Stvar je u tome što ja nemam pojma šta radim i nikada se ne bavim samo jednim (filmskim) likom. To je ideja koja me smara i koja je možda tipična za akademskiji pristup režiji. Ono što sam naučio tokom saradnje sa mojim glumcima je da ispred sebe imaš više slojeva jednog bića – glumca i individuu kod koje se taj aspekat taštine, hteo on to ili ne, manifestuje u filmu. Tri dimenzije istog tela u jednom kadru su nešto sa čime volim da se igram. Manipulišem kao Warhol u smislu stavljanja tenzije, ali uglađenije. Možda je u pitanju montaža I količina sati koje mogu da investiram u snimanje digitalnom tehnikom. Sva ta hrpa haotičnog materijala se izglača prilikom montaže, a tragovi ovog procesa se gube zato što ih krijemo. Danas je nemoguće dosegnuti taj nivo Warholove sofistikacije, ne na tako očigledan način zbog tehničkih mogućnosti koje nam stoje na raspolaganju. Kada snimaš na način na koji ja to radim, montaža ti otvara neverovatne mogućnosti.

Kada smo kod te teme, montaža tvojih filmova sigurno nije lak posao.

Uglavnom je bolna, ali više tokom ranijih produkcija nego sada. Srećom sam imao odlične saradnike -studente kojima predajem i sa kojima sam blizak. Iako na početku sve radim sam – proveravam nemontirane snimke sa sve tri kamere jedan po jedan i pravim beleške, ti ljudi su montirali film na tri kompjutera u tri različite prostorije. Konsultovali su moje beleške i ukoliko bi imali nedoumice, prišli bi mi sa kompleksnijim pitanjima. Obavili su svoj posao ne samo dobro već i jako brzo.

I samo snimanje je teklo jako brzo.

Počeli smo sa pravljenjem dekora prve sedmice septembra prošle godine, za šta nam je bilo potrebno oko mesec dana. Snimanje je trajalo 16 dana, posle čega smo još četiri dana snimali u Portugalu zato što je film portugalska ko-produkcija, a film je bio u Cannesu već imaju. Pratila nas je velika sreća. Od samog počteka je stvar bila jako rizična zato što smo dekor morali da pravimo od nule i opasnost je bila da se pretvori u nešto jadno i jeftino, više televizijsku ili pozorišnu no filmsku produkciju, ali nam je ipak pošlo za rukom da on dobije na organskom kvalitetu. I po pitanju kostima smo imali sreće; 95% smo unajmili zato što je to jednostavno bilo brže i zato što je pogodilo naš ukus. Sa perikama je bila slična situacija – frizer koji je sarađivao na filmu nam je pronašao savršenu periku za Luja XIV koja izgleda bolje od onih koje se mogu videti na istorijskim portretima. Znači, dobili smo 3 jako bitna spoljna elementa za finalizaciju slike, a najviše sreće smo imali sa glumom Jean-Pierra, što je, na kraju krajeva i moja zasluga. Sa moje tačke gledišta, u njegovom pristupu ulozi ima nekoliko momenata čiste genijalnosti. Nemoguće ju je odglumiti bolje.

Pri našem poslednjem susretu, rekao si mi da si zahvalan na radu sa glumcima-amaterima, ali da se, u neku ruku, raduješ saradnji sa profesionalcima.

Jean-Pierre Léaud nije klasičan profesionalac. Zapravo, pri našem prvom susretu, na moju primedbu da radim isključimo sa naturščicima, odgovorio mi je da se ne brinem zato što je profesionalni amater. Nizašta na svetu ne bih promenio svoju metodologiju. Ranije sam snimao filmove isključivo sa muškarcima i kada sam počeo da uvodim ženske uloge imao sam paniku dok nisam shvatio da ne postoji apsolutno nikakva razlika. Ista stvar se odnosi na amatere i profesionalce. Znači, stvar je u mome načinu rada. Postavio sam tri kamere, nisam ni sa kime ništa raspravljao, nije se probalo sa gumcima pre snimanja, sa njima i sa tehnikom nije postojala komunikacija, što je za mnoge naporno. Neću da kažem da vlada haos, ipak je to velika kuverta u kojoj se nalazi puno materijala, ali mnogi, čak i profesionalni glumci, znaju da se izgube ukoliko nemaju dovoljno volje da to spreče. Ta situacija je uporediva sa magom koja se polako spušta niz vulkan i ruši sve pred sobom. Nema ti spasa ako joj se nađeš na putu. Za ovaj film sam ustvari angažovao nekoliko profesionalnih glumaca – Patrick d’Assumcao (‘L’innconu du lac’ Alaina Guiraudija, 2013/ ‘Journal d’un Femme de chambre’ Benoit Jacquota, 2015), Marc Susini (‘Rives’ Erica Zonce, 1993/’La vie ne me fait pas peur’ Noemie Lvovsky, 1999 ). Imao sam i jednog pozorišnog glumca, ali kasting filma je mešavina profesionalaca i amatera. Tu su bili mnogi koji su igrali u mojim ranijim filmovima, ali pošto ne znaju da pričaju francuski, ovde nemaju govorne uloge.

Iako je tempo spor i kamere su statične, „Smrt Luja XIV“ ima specifičnu dinamiku i ne postaje dosadan.

To je vrlo interesantan rezultat koga nisam bio svestan zato što je film završen svega tri dana pre slanja u Cannes. Obično pokažem svoj film, čim ga montiram i dovršim, svima koje znam. U ovom slučaju za to nije bilo vremena. Videla su ga svega tri montažera, tri producenta, mikseri zvuka i koloristi. Nisam znao šta da očekujem, kakav će efekat ostaviti na ljude – dosadan, previše radikalan, možda će ga smatrati idiotskim ili previše sigurnim, misterioznim ili ne. Zbog toga je za nas bilo veliko iznenađenje to što se publika očigledno ne dosađuje tih 110 minuta.

Film počinje scenom u kojoj kralj viče – ‘gurajte!’, naredbom punom simbolike koja kao da počinje da odmotava klupko njegove sudbine.

To je bila moja ideja za jedinu scenu u kojoj se nešto dešava van palate, radi kontrasta i stavljanja akcenta na to da se kralj u taj spoljašnji svet više nikada neće vratiti. Kada u toj uvodnoj sceni Jean-Pierre izgovara to što izgovara, zbog načina na koji to kaže – autoritativnog i suverenog, ali istovremeno sasvim prirodno, kao da to čini svaki dan – osećaš se smesta kao da se nalaziš pred kraljem. Njegova superiornost u odnosu na sve druge je vrlo izražajna. Danas tako nečega više nema. Teško je predstaviti tu ekstremnu submisiju na prirodan način tako da te baci u prošlost. Imaš na primer scenu u kojoj jedan od slugu pri petljanju sa papirima opeče šake obe ruke i umesto da se nosi sa svojim bolom, on odlazi kralju i moli ga za oprost što se povredio. Ne samo što sam imao sreće sa Jean-Pierrom u smislu odlične glume, pre svega gestike, on je po fizionomiji tipična slika Francuza – sa tankim usnama, povijenim dugim nosem. Čitav njegov genetski sklop je tipično francuski i lako je prihvatiti ga kao poglavara zemlje i predstavnika njene istorije.

Odakle potiče tvoja fascinacija istorijskim ličnostima, konkretnije njhovom suočavanju sa smrtnošću?

Ne bih ja to zvao fascinacijom. Kada počinješ da osećaš da se približavaš kraju životne putanje, suočavaš se sa prirodnom dramaturgijom. Suviše sam lenj da razmišljam o radnji i kako da nešto pretočim u scenario, čak i neposredno pred snimanje. Razlog zbog koga sam želeo da postanem režiser je da mi bude zabavno, kako na setu, tako i privatno. Kada imaš takve porive za drugačijim, zabavnim životom, nisi fokusiran na duboke smislene poruke ili kreiranje višeslojnih struktura. Ako se tako ponašaš, puštaš da se prirodna dramaturgija u kojoj sve drugo postaje bitno pojačava – početak i kraj su već sami po sebi dramatični. Ovaj film je to malčice trebao da razbije. Želeo sam da priđem temi kraljevog umiranja koja je sama po sebi dramatična i da pokažem i banalnu stranu balansirajući između ozbiljnosti razmišljanja o čitavom procesu i prostoj činjenici da utočišta nema. Smrt nas sve očekuje i ne možemo se od nje sakriti. U jednu ruku, to je i sumorna slika usamljenosti koja vlada dvorom. U jednom trenutku smo razmišljali da bi možda trebalo smanjiti na dvorskim scenama i usredotočiti se više na duhovnu stranu zato što film daje na znanje da su kralju dani odbrojani. Međutim, pustio sam te dvorske razgovore da teku, koji iako jesu banalni, manje su banalni od same smrti. Način na koji sam je pokazao je baziran na doživjenom. Tako su umrli moji baba i deda, a ne onako kako to obično vidimo u filmovima. Umire se nespektakularno.

Detalji kojima se koristiš u filmu – medicinske pretrage, dijagnoze, previše su precizne da bi mogle biti produkt imaginacije.

Čitav scenario je baziran na istorijskim hronikama, ponajviše na onima od Saint-Simona, jednim od mojih omiljenih pisaca, ali takođe na manje poznatim izvorima kao npr spisima Marquisa de Dangeaua. To znači da je scenario napisan bez mene zato što se striktno vodi onim što se dešavalo. Naravno da uvek mora postojati nešto napismeno zbog traženja finansiranja i u filmu postoje 3-4 scene koje sam potpuno izmislio, ali sigurno je da neću dobiti oskara za najbolji scenario. On je napisan pre tri veka. Postoji nešto vredno hvale. U hronici tih 15 poslednjih dana Louisa XIV, postoji dosta informacija koje su književno neverovatno interesantne, ali su neupotrebljive za film. Ono što sam se trudio da uradim je da ugradim par detalja ne u sam scenario, već u sliku, zato što su pokretne slike nekada mnogo moćnije od pisane reči. Na primer, sva radnja koja se tiče prikrivenih interesa, spletki, familije, vanbračne dece, crkve, bolje deluje na ekranu zato što možeš u nju da se uživiš na kompleksan način. Ova dvosmislenost je mešavina straha, agresivnosti, možda čak i religioznosti što se sve da videti u tih 3-5 sekundi tokom kojih Jean-Pierre gleda u kameru i najprosečniji gledalac može da oseti da se tu dešava nešto neverovatno moćno i kompleksno. Skoro svako može da oseti šta se dešava u njegovoj glavi. Moj jedini fokus je bio da se skoncentrišem isključivo na tih poslednjih 15 dana vezanih za umiranje Louisa XiV, na stvari koje su vizuelno mnogo interesantnije da se pokažu u filmu, a ne na papiru. U pitanju je brižljiva selekcija detalja. Uložio sam trud u otkrivanje jačih tačaka koje su zaslužile da uđu u scenario.

Da li možeš nešto da mi kažeš o mestu i procesu snimanja?

Pošto smo novac dobili od francuskih regija Akvitanije i Zemlje Loire, snimanje je teklo na lokaciji nedaleko od Bordeauxa, u zamku čije je jedno krilo sasvim izgorelo u požaru pre mnogo godina. On je kao rekonstruisan, ali podovi, zidovi i tavanice su potpuno goli. Ušli smo u prazan zamak u kome nije bilo ničega sem betona i morali smo da napravimo čitavi dekor od nule. Kao što sam to već pomenuo, to je podrazumevalo veliki rizik. Sem nešto nameštaja koji smo iznajmili, sve drugo smo sami napravili. Scene snimljene u Portugalu obuhvataju nekoliko eksternih koje na kraju nismo ni iskoristili, ali i takve koje smo snimili u jednoj palati čija unutrašnjost – po zlatu i ogledalima podseća na Versailles. Takođe je pola montaže i čitava post-produkcija urađena u Portugalu. Proces snimanja filma nije bio pripremljen i bilo je teško čak i fizički bolno suočavati se sa finansijskim problemima. Svi su pali na nos od posla. Naposletku smo pronašli tu portugalsku koprodukciju koja je skinula deo tereta sa naših grbača. Film je primljen u selekciju Cannes festivala, pronašli smo još para i sve se dobro svršilo. To je bio veliki podvig. Ja nisam od onih režisera koji misle da je, ako uložiš puno vremena u neki film, on automatski dobar. Dužina snimanja nema na mene nikakav efekat i zato mislim da je ovo ipak veliki podvig.

Ovo je za sada tvoj napristupačniji film koga u šali nazivaš ‘jebljiv’.
Ja temama znam da pristupim sasvim drugačije, ali baza ove produkcije je solidna i ozbiljna i ona objedinjuje mnogo različitih elemenata. Tu su humor, scena autopsije, poslednja rečenica izgovorena u filmu, ali tu je i dovoljno istorijskih činjenica koji gledaoca najviše približavaju konkretnom sentimentu. Ne govorim samo o scenografiji, nego na primer o kraljevom odnosu sa Madame de Maintenon – načinu na koji su ljudi nekada gradili svoje lične odnose i ljubavne i seksualne veze koji nema nikakve veze sa onim što danas poznajemo. Fizički odnosi su bili potpuno drugačiji. Imamo malčice i toga u koverzaciji između kralja i njegovog ličnog lekara. U razgovore se uvlače problemi francuske kraljevine, njena stagnacija, a ima i jedna scena u kojoj kralj svome praunuku daje savet šta da radi kada dođe na presto. U toj kratkoj sceni imamo dovoljno inforrmacija o stanju države, o strategijama i političkoj misli. Intimnost me uopšte nije interesovala i izabrao sam da gradim film kroz kraljeve oči – sniman je u prvom licu. Sve vreme smo uz njega i postoji jedna jedina scena u kojoj se nalazi u invalidskim kolicima van sobe, u kojoj razgovor teče između tima lekara i gde on nije u fokusu. Čak i kada umre, on je fizički prisutan i sva pažnja je upravljena na njega. Tema filma je odlazak kralja, nemamo nijednu drugu informaciju koju on nema. Delimo njegov pogled na život, osluškujemo intimne dijaloge i u jednom momentu ga gledamo direktno u oči. To da je gledao u kameru otkrio sam prilikom montaže. Obično te takve scene Brechtijanskim šokom odvuku iz radnje filma. Pomisli samo na Bergmana – neko od glumaca upravi pogled u kameru i najednom je sva scenografija besmislena; prestaješ da veruješ u verodostojnost. Ovde je iz nekog razloga koji ne mogu da objasnim, Jean-Pierre uspeo da zadrži čaroliju. Umesto što je odvukao fokus, uspeo je da gledaoca još više veže za radnju filma. Ostao je unutar svoje uloge. Zbog toga mnogi ljudi ovaj film smatraju dirljivim. Ja mislim da je dirljiv u smislu da je Jean-Pierre star. Ovako van filma, kada je obučen u normalnu, modernu odeću, on deluje mlađe – u filmu je ostareo. Na fotografijama dostupnim na internetu uvek ga vidiš kao mladog momka, elegantnog francuskog dendija, zgodnog, čak lepuškastog. Na primer, fotografije iz njegovog prvog filma sa Truffautom (400 udaraca 1959) ga uvek pokazuju sa živahnim, krupnim očima, a onda ga doživiš u mom filmu kao sparušenog čiču na kome čak nismo upotrebili puno šminke.

Troje astronauta s ISS-a sletjelo na Zemlju

“Beyoncé je vrh plesa kao demonstracije ženske volje, konkretna artikulacija vlastitih dosega i mogućnosti. Lekcija je prilično jasna. Moje tijelo me sluša. Moji plesači me slušaju. Sada ćete me vi slušati. A onda svi u gomili zamišljaju da ih se sluša kao Beyonce – divan osjećaj”, piše spisateljica Zadie Smith o lekcijama koje je naučila od plesača. Guardian

“U svijetu našeg filma odvija se velika potraga za raritetnom pravom vodom koja ima životnu energiju koju svi trebaju – radili smo film kao određenu poruku koja puno govori o nama danas”, kaže redatelj Filković Philatz o svom prvom filmu, znanstveno-fantastičnom ‘Posljednjem bunaru’. Film govori o vodi i hrani u budućnosti – “to su neke elementarne stvari koje trenutno uzimamo zdravo za gotovo, a u skorijoj budućnosti bi ih moglo manjkati”. Gloria

Direktor: Vladi smo poručili da HEP ne može sprečavati poskupljenje

Nakon sedam godina pregovora Kanada i Europska unija danas će u Bruxellesu potpisati sporazum CETA o slobodnoj trgovini odnosno ukidanju carina. Nakon dugih pregovora i blokade, valonski je parlament jučer ipak dao suglasnost saveznoj belgijskoj vladi da potpiše sporazum, usprkos zabrinutosti zbog posljedica na okoliš, europsku poljoprivredu i demokratske procese. Sporazum tek treba ratificirati Europski parlament, a na snagu bi trebao stupiti sljedeće godine. N1, Tris

Na valovima dobre energije, pozitivnog stava i neupitnog entuzijazma, boduli netom ujedinjeni u Pokretu otoka protekli su vikend poručili da se sami mogu pobrinuti za sebe. Inicijativa prerasta okvire pojedinog škoja i spaja zanemarene bodule na putu do samoostvarenja: “Borimo se protiv bespravne gradnje i sječe šuma, a zauzimamo za građansku odgovornost i održiv razvoj voljenog škoja”, objašnjavaju mladi pokretači dobre priče na jadranskim otocima u reportaži Slobodne Dalmacije.

Ruska televizija uključuje se izravnim prijenosom u završne operacije iračke vojske koja oslobađa Mosul, grad pod okupacijom Islamske države. Prijenos ide na Facebooku, putem live streama. U donjem dijelu ekrana lete lajkovi, srca, izrazi oduševljenja kondenzirani u ikonice koje je Mark Zuckerberg darovao svijetu. Ne dao Bog toga iz susjedne BiH. Zatim, ‘Odabrao Đelo Hadžiselimović’ ide u penziju, stiže ‘Odabrala Mira Vočinkić’. Urednica ima senzibilan nos i bira sjajno, daje Boris Rašeta za Novosti pregled tjedna na televiziji.

Istaknuta hrvatska slikarica i redovita članica HAZU-a Nives Kavurić-Kurtović preminula je danas u 79. godini života. “Smrt akademkinje Nives Kavurić-Kurtović velik je gubitak za HAZU, ali i za hrvatsku umjetnost i kulturu općenito jer otišla je istinska prva dama hrvatskog slikarstva i po ocjenama stručnjaka najveća hrvatska slikarica 20. stoljeća”, izjavio je povodom smrti predsjednik HAZU-a Zvonko Kusić. U velikom i višestruko nagrađivanom opusu posebno se ističu crteži s elementima nadrealizma, informela, art bruta, pop-arta i nove figuracije, prepoznatljivi po ekspresivnoj liniji i sprezi ljepote i deformacije. Jutarnji

“Zagrebački Holding već je godinama sinonim za nepotizam, korupciju i izrabljivanje radne snage u gradu. Populistički gradonačelnik Milan Bandić u glavnom je gradu ustrojio mega sustav kojim caruje prvenstvo privatnih interesa u obliku izvlačenja javnog novca i zapošljavanja po stranačkom i prijateljskom ključu, te izrabljivanja radnika putem raznih agencija čime Holding i agencije u praksi zloupotrebljavaju Zakon o radu i agencijsko zapošljavanje kao oblik privremenog radnog odnosa. Zajednička karakteristika jest upravo nedostatak bilo kakve kontrole radnika nad procesima nabave, proizvodnje i financija, te kriterijima zapošljavanja”, piše H-Alter.

“Kada se najavljena porezna reforma bliže pogleda, ispada da je najkrupnija promjena ta da će se spustiti porezni prag za one čije se plaće oporezuju najvišom stopom: zadnji porezni razred se neće više oporezivati s 40 posto nego s 36 posto. To se odnosi na plaće više od 17 i pol tisuća kuna. No manje je važno što je sadržaj reforme sasvim nepristojna redistribucija u korist bogatih. Motivacija bi, dakle, bila malograđansko imitiranje i nekritičko preuzimanje tuđih praksi. Uostalom, od Amerike smo u zadnjih nekoliko godina uveli razne elemente desnog političkog repertoara, pa zašto ne i sužavanje ekonomske politike na porezne?”, piše H-Alter.

Dok je Europa to odbila, SAD i Kanada široko su prihvatile proizvodnju GMO hrane prije 20 godina i danas velik postotak usjeva kukuruza, soje i pamuka čini upravo GMO sjeme. No zdravstvena pitanja o sigurnosti hrane nastranu, GMO hrana nije ispunila ciljeve koje je sama proklamirala – veći prinosi uz smanjenu uporabu herbicida. Ne samo da zapadna Europa i dalje ima veće prinose od SAD-a i Kanade nego je uporaba herbicida uz GMO u konstantnom porastu; stoga ako GMO hrana nije štetna sama po sebi, tretirana je s više kemikalija – koje su se koristile u ratovima kao bioružje, piše NY Times.

“Iskreno, nikad nisam vjerovao da bi se HTV mogao odlučiti na tako sumanut potez kao što bi bio bojkot vlastite serije. To bi bilo previše čak i za ovu vladajuću garnituru na Prisavlju, ovu koja upravo odlazi. Htio sam napisati scenarij o nečemu što dovoljno dobro poznajem, što me uznemiruje i o čemu sam mislio da imam što ispričati. Hrvatsko mainstream novinarstvo samostalno radi na tome da postane nešto sasvim nevažno i usputno, nešto što će biti nečija igračka i nečije sredstvo za ostvarivanje interesa “, kaže u intevjuu za Tris Ivica Đikić, scenarist serije Novine, nekadašnji novinar Ferala i Novog lista te sadašnji voditelj Novosti.

Prijedlozi kostima za Noć vještica po feminističkoj mjeri

Vlasnik portala Filmovita, baze linkova za streaming servise piratiziranih filmova i serija, uhićen je zbog krađe i distribucije materijala čija bi vrijednost u redovnoj distribuciji odgovarala ukupnom iznosu od 3,9 milijuna kuna. Riječanin je od 2014. postavio link na 1251 piratski film, a otkriven je zbog zarade od 600.000 kuna od prodaje oglasnog prostora na Google oglasima, koje je rasporedio na nekoliko računa i od njih pokrivao troškove života. Telegram

Zagreb u studenome: Top 10 događanja

100 najboljih nebeletrističkih knjiga

Otočani sami izgradili uljaru na Zlarinu

“Ne radite svoje ljekarne kod kuće. Ukoliko se lijekovi uzimaju van kontrole, ako im je istekao rok trajanja, ne znate čemu lijek služi ili ste ga posudili od susjeda, možete napraviti veliki problem. Apeliramo da se lijekovi uzimaju u skladu s onim što kaže liječnik, a ne po vlastitoj ingerenciji ili na osnovi Google doktora”, upozorila je doktorica Ivana Šmit iz HUBOL-a u Dnevniku Nove TV, no kaže da ipak nismo “nacija tabletomana” jer pijemo malo lijekova naspram prosjeka EU-a, za što je zaslužna dobra kontrola propisivanja.

Mostov prijedlog o tri preferencijalna glasa umjesto jednog samo će unijeti još veći kaos i nepravilnosti u izborni sustav, a neće riješiti problem arbitrarnih izbornih jedinica

Okad je Hrvatska postala članica NATO-a 2009., od SAD-a je u vidu donacija primila vojne opreme u nabavnoj vrijednosti 3,5 milijarde kuna (a godišnji proračun za vojsku nam je 4 milijarde kuna). Vojna pomoć osim opreme obuhvaća i troškove školovanja i obuke u SAD-u, opremanje i strateški prijevoz pripadnika OS RH u Afganistan te organiziranje zajedničkih obuka i vojnih vježbi. SAD je OS-u donirao 20 novih vozila HMMWV, 214 MRAP vozila raznih inačica, a ove godine i pet od ukupno 16 jurišnih helikoptera OH-58D Kiowa Warrior, uključujući i jedan simulator te dva podvodna autonomna vozila Remus 100. Večernji

Real gubio pa Ronaldo ”poludio” i zabio više golova nego u prvih devet kola

Ugostitelji bijesni zbog podizanja PDV-a, neki traže ostavku ministra turizma; blog objašnjava zašto je potez dugoročno loš za Hrvatsku

Vatikanskim ugovorima, koje je je potpisao Jure Radić, Republika Hrvatska obvezala se financirati Katoličku crkvu u Hrvatskoj, na što se godišnje iz proračuna troši minimalno 600 milijuna kuna, što je više nego za socijalna davanja. Ostale vjerske zajednice u RH dobivaju sve zajedno 20 milijuna kuna godišnje. Osim plaća svećenika, drugi velik trošak koji RH plaća Crkvi jest cijena denacionalizacije nekretnina. Iščitavanjem ugovora ispada da je Katolička crkva državna služba, no bez državnog nadzora, piše Novi list.

Pšenice nikad manje

Snažan potres ponovno pogodio Italiju

Opustite duh i tijelo uz masažu koja je osmišljena kao savršeni ritual relaksacije. Ayurveda masaža vuče korijene iz drevnih riituala sjeveroistočne Azije, a ispunjena je cvijećem i melodijama orijenta. Zakoračite u maleni svijet azijskih snova uz orijentalnu masažu cijelog tijela u trajanju devedeset minuta u salonu Day spa Mexico sun u Zagrebu za samo 125 kuna. Ponuda dana…