Mislim da sam još bila u osnovnoj školi kada su mi roditelji za rođendan poklonili mali televizor koji je odmah dobio počasno mjesto u mojoj sobi, na polici nasuprot kreveta. Mnoge sam sjajne filmove tako pogledala, u kasnim terminima na HRT-u, bez tona, jer sam u to doba već trebala spavati. Kada se roditelj približavao sobi, televizor se brzo gasio, a ja sam se pravila da spavam. No tata je prokužio štos, ipak smo od istog kova. Otkrilo me svjetlo koje je izdajnički blještalo kroz prozor moje sobe, a on ga je mogao vidjeti kada je noću pušio na prozoru u kuhinji. Tanjaaaaaaa, urlao je tata i prijetio da će mi uzeti televizor. Eto, bio je to moj privatni Tramvaj zvan čežnja. (Tata nikad nije odnio televizor, uzeo je daljinski, ali televizor je imao gumbe. A i ja sam nakon toga pazila na zvuk otvaranja prozora u susjednoj kuhinji.)
Tako je počela moja ljubav prema filmovima. Jedan od dražih u to vrijeme bio je Zameo ih vjetar, ali mene nije zanimao Rhett Butler ni njegov podrugljivi brk, moj idol je bila Scarlett O’Hara. Uostalom, koga nije osvojila ta prkosna južnjačka belle, onako brbljiva, lijepa i snalažljiva, bila je lukava manipulatorica koja je uvijek dobivala što god je zaželjela, baš kao i ona koja ju je utjelovila na filmu – Vivien Leigh. Još prije nego se film počeo snimati ona je stvorila ime u Velikoj Britaniji, što radom u kazalištu, što vezom sa Laurenceom Olivierom, a kada se namjerila na ulogu koju je htjela samouvjereno je, gotovo bahato, medijima objavila kako će ona sigurno dobiti ulogu Scarlett. Jednostavno nije ni moglo biti drugačije jer je bila toliko uvjerljiva da je gotovo uvredljivo reći da u filmu glumi, ona jest Scarlett.
Već u to vrijeme, u usponu holivudske karijere, Leigh je počela pokazivati znakove bipolarnog poremećaja, no to je vješto skrivala od drugih. U javnosti je uvijek bila šarmantna i prikrivala demona s kojom se borila u sebi, te se gotovo čini kao da je glumila u stvarnom životu, dok je pred kamerama otkrivala sve, svoju strast, ludost i nagle promjene raspoloženja, tako očite u njenim ekspresivnim očima. To je pogotovo vidljivo u filmu Tramvaj zvan čežnja, odličnoj adaptaciji drame Tennesseeja Williamsa. Vivien je priznala kako je trebala odbiti ulogu jer ju je baš ona nepovratno bacila u ludilo. Ako je Scarlett bila njena euforična faza, Blanche DuBois predstavlja svu težinu depresivne faze i možda je baš zato to njena najbolja uloga.
Ona je žena razočarana životom i psihički vrlo nestabilna, koja seli u New Orleans kod sestre Stelle i njenog muža Stanleyja Kowalskog (kojeg odlično tumači Marlon Brando) s kojim se od početka sukobljava zbog razlika u karakteru, a ne pomaže ni to što Blanche stalno bode osjetljivi muški ego podsjećajući ga na svoju superiornost po pitanju obrazovanja i statusa, te potiče sestru da ga ostavi i pronađe boljeg, nekog tko je manje sirov i grub. Ona je odličan portret žene koja je navikla biti u centru pozornosti, ostaviti dojam na ljude, no to joj sve manje uspijeva i ne zna se nositi s tim, baš kao što se ne zna nositi ni sa gubitkom mladosti i nekadašnje ljepote. Baš kada se ponada da joj je pružena nova šansa da bude sretna, prilika za brak sa zaljubljenim udvaračem, stiže Stanleyjeva osveta, a Blanche doživljava živčani slom.
Ova dva filma nekako najbolje prezentiraju Vivien Leigh, njen uspon i pad, njen talent, ženu i glumicu koja je živjela svoje likove, proživjela njihove tragične sudbine i u vlastitom životu. Nema boljeg načina kako je na kraju opisati nego njenim riječima, koje izgovara kao Blanche:
“What’s ‘straight’? A line can be straight, or a street. But the heart of a human being?… I don’t want realism. I want magic! Yes, yes, magic. I try to give that to people. I do misrepresent things. I don’t tell truths. I tell what ought to be truth.”
