Vivien Leigh - lijepa Scarlett i nesretna Blanche - Monitor.hr
28.04.2017. (19:03)

Vivien Leigh – lijepa Scarlett i nesretna Blanche

Mislim da sam još bila u osnovnoj školi kada su mi roditelji za rođendan poklonili mali televizor koji je odmah dobio počasno mjesto u mojoj sobi, na polici nasuprot kreveta. Mnoge sam sjajne filmove tako pogledala, u kasnim terminima na HRT-u, bez tona, jer sam u to doba već trebala spavati. Kada se roditelj približavao sobi, televizor se brzo gasio, a ja sam se pravila da spavam. No tata je prokužio štos, ipak smo od istog kova. Otkrilo me svjetlo koje je izdajnički blještalo kroz prozor moje sobe, a on ga je mogao vidjeti kada je noću pušio na prozoru u kuhinji. Tanjaaaaaaa, urlao je tata i prijetio da će mi uzeti televizor. Eto, bio je to moj privatni Tramvaj zvan čežnja. (Tata nikad nije odnio televizor, uzeo je daljinski, ali televizor je imao gumbe. A i ja sam nakon toga pazila na zvuk otvaranja prozora u susjednoj kuhinji.)

Tako je počela moja ljubav prema filmovima. Jedan od dražih u to vrijeme bio je Zameo ih vjetar, ali mene nije zanimao Rhett Butler ni njegov podrugljivi brk, moj idol je bila Scarlett O’Hara. Uostalom, koga nije osvojila ta prkosna južnjačka belle, onako brbljiva, lijepa i snalažljiva, bila je lukava manipulatorica koja je uvijek dobivala što god je zaželjela, baš kao i ona koja ju je utjelovila na filmu – Vivien Leigh. Još prije nego se film počeo snimati ona je stvorila ime u Velikoj Britaniji, što radom u kazalištu, što vezom sa Laurenceom Olivierom, a kada se namjerila na ulogu koju je htjela samouvjereno je, gotovo bahato, medijima objavila kako će ona sigurno dobiti ulogu Scarlett. Jednostavno nije ni moglo biti drugačije jer je bila toliko uvjerljiva da je gotovo uvredljivo reći da u filmu glumi, ona jest Scarlett.

Već u to vrijeme, u usponu holivudske karijere, Leigh je počela pokazivati znakove bipolarnog poremećaja, no to je vješto skrivala od drugih. U javnosti je uvijek bila šarmantna i prikrivala demona s kojom se borila u sebi, te se gotovo čini kao da je glumila u stvarnom životu, dok je pred kamerama otkrivala sve, svoju strast, ludost i nagle promjene raspoloženja, tako očite u njenim ekspresivnim očima. To je pogotovo vidljivo u filmu Tramvaj zvan čežnja, odličnoj adaptaciji drame Tennesseeja Williamsa. Vivien je priznala kako je trebala odbiti ulogu jer ju je baš ona nepovratno bacila u ludilo. Ako je Scarlett bila njena euforična faza, Blanche DuBois predstavlja svu težinu depresivne faze i možda je baš zato to njena najbolja uloga.

Ona je žena razočarana životom i psihički vrlo nestabilna, koja seli u New Orleans kod sestre Stelle i njenog muža Stanleyja Kowalskog (kojeg odlično tumači Marlon Brando) s kojim se od početka sukobljava zbog razlika u karakteru, a ne pomaže ni to što Blanche stalno bode osjetljivi muški ego podsjećajući ga na svoju superiornost po pitanju obrazovanja i statusa, te potiče sestru da ga ostavi i pronađe boljeg, nekog tko je manje sirov i grub. Ona je odličan portret žene koja je navikla biti u centru pozornosti, ostaviti dojam na ljude, no to joj sve manje uspijeva i ne zna se nositi s tim, baš kao što se ne zna nositi ni sa gubitkom mladosti i nekadašnje ljepote. Baš kada se ponada da joj je pružena nova šansa da bude sretna, prilika za brak sa zaljubljenim udvaračem, stiže Stanleyjeva osveta, a Blanche doživljava živčani slom.

Ova dva filma nekako najbolje prezentiraju Vivien Leigh, njen uspon i pad, njen talent, ženu i glumicu koja je živjela svoje likove, proživjela njihove tragične sudbine i u vlastitom životu. Nema boljeg načina kako je na kraju opisati nego njenim riječima, koje izgovara kao Blanche:

“What’s ‘straight’? A line can be straight, or a street. But the heart of a human being?… I don’t want realism. I want magic! Yes, yes, magic. I try to give that to people. I do misrepresent things. I don’t tell truths. I tell what ought to be truth.”


Slične vijesti

09.06.2017. (02:45)

‘Louise na obali’ ili kako se svako jutro otkrije novo nebo

Louise na obali ime je novog filma francuskog animatora Jean-François Laguioniea koji se ove godine natječe na Animafestu u velikom natjecanju dugometražnog filma. Zanimljivo da su ga naši preveli vodeći se prema engleskom nazivu Louise by the Shore umjesto originalnom francuskom Louise en Hiver, koji je mnogo prikladniji. Film naime govori o starosti, o ženi koja se proživljava zimu (hiver) svog života.

Naša junakinja Louise provodi ljeto u izmišljenom turističkom mjestu koje se zove Biligen sur Mer, svaki dan sjedi na plaži i sluša glasne roditelje i njihovu preglasnu djecu, čudi se kako je nitko ne prepoznaje iako svake godine tamo dolazi. Na kraju ljeta posljednji vlak vozi ljude natrag u grad, no Louise će ove godine na njega zakasniti i morat će provesti tri dana zatvorena u kući zbog oluje. Kada ona konačno završi shvatit će da ne može pješke natrag i da se mora snaći. Na plaži će za sebe izgraditi simpatično sklonište od starih dasaka, posadit će si vrt na obližnjem groblju, taman na plodnoj zemlji između grobova, loviti ribe, rakove i školjke te se ‘poslužiti’ vinom i odjećom iz obližnje trgovine.

Naizgled pomirena sa svojom sudbinom, okupirana rasporedom dnevnih aktivnosti koje si zadaje kako ne bi očajavala, Louise neće ni primjetiti koliko je usamljena, sve dok se jednog dana pred njom ne pojavi pas. Nazvat će ga Papar i uz njega će se početi prisjećati svoje mladosti i svih lijepih stvari koje su joj se dogodile tijekom života, a na koje je zaboravila tijekom godina. Sjećanja dolaze kao tajanstveni mali valovi, kaže ona. Uz Papra će doći i do nekih važnih spoznaja o sebi i o životu.

Obično su filmovi koji se bave temom starenja poprilično depresivni i puni žaljenja za propuštenim prilikama, no ovaj nije takav. Louise sve što joj se događa prima mirno i zrelo, jer prezire kukanje i strah, ne uzbuđuje se ni oko čega, ali zato duboko proživljava sve oko sebe, “svako jutro otkrije novo nebo”. Kada jednom pomisli da je kažnjena zaboravom, dolazi do zaključka da je njen život bio divan i ispunjen, te da se možda zato ne sjeća dosta detalja (jer se obično ljudima najjače urežu ružna sjećanja). Zajedno sa svojim sjećanjima, Louise će dobiti i novu volju za životom.

Zašto Louise zaslužuje biti među Ludim ženama? Zato što se obično misli da su bakice koje tako same lutaju i upuštaju se u avanture sigurno lude. Pogotovo ako pričaju same sa sobom ili sa svojim psima. Ili još gore odbijaju nestati, ne žele biti nevidljive, odbijaju biti nemoćne starice već žele živjeti na svoj način jer su i dalje mlade u duhu. Možda je luda i zato što se ne boji starosti, ni za čim ne žali, ima mir u sebi i zato je slobodna.

Laguionie inspiraciju crpi iz animacije Paula Grimaulta, redatelja poznatog filma Kralj i ptica, a njegov je film La traversee de l’Atlantique a la rame dobio nagradu Cezar za najbolji kratki animirani film 1979. godine. Još je jedan njegov zanimljiv rad La demoiselle et le violoncelliste koji se može naći na YouTubeu.

Mnogo je još zanimljivih naslova i zanimljivih djela ludih žena na ovogodišnjem Animafestu, među kratkometražnim filmovima intrigantni su naslovi XOXO čija je autorica Poljakinja Wiola Sowa, kanadska animatorica Lori Malépart-Traversy predstavlja djelo Klitoris, Japanka Sawako Kabuki napravila je vrlo bizarni i erotizirani crtić Summer’s Puke is Winter’s Delight, a poljska animatorica i strip crtačica Renata Gąsiorowska svoj je film nazvala – Pussy.

02.06.2017. (22:06)

Tko se boji Elizabeth Taylor?

Stiže nam ljeto, osjeća se u mirisu pokošene trave i lipa u cvatu, toliko putenom za sva čula da se poželimo valjati u njemu kao poludjeli psi. Koža je danju ljepljiva zamka za pohotne rojeve mušica, a noću isijava od dodira sunca, izaziva snove pune bunila i treperenja u iščekivanju pljuska koji bi donio smiraj. Zrak je zagušljiv, bez povjetarca, a napetost koja se javlja za takvog vremena ljude vodi ili u svađu ili u krevet. Baš kao na jednom bogatom imanju u Mississippiju 1958. godine gdje su strasti dovele odnose jedne obitelji do usijanja, a na vidjelo su isplivale sve najgore osobine svakog člana – zavist, lažljivost, spletkarenje, sebičnost, pohlepa i požuda, a usred svega toga šetala je jedna prava Mačka na vrućem limenom krovu – Elizabeth Taylor.

Ljubičaste oči i seksipil kojim je zračila bili su njen zaštitni znak nakon tog filma, te postali ono što je prodavalo kino karte i što je filmski studio MGM za koji je radila debelo koristio. Pojava Maggie the Cat u nezaboravnoj prozračnoj bijeloj večernjoj haljini dominira ekranizacijom drame Tennesseeja Williamsa, iako se već tada u njoj mogla vidjeti velika glumica, a ne samo lijepo lice. Njen će izgled, u režiji studija, biti u prvom planu filma Suddenly, Last Summer u kojem zapravo glumi psihički poremećenu ženu koja je oboljela nakon što je svjedočila brutalnoj smrti svog rođaka, kao i u filmu u kojem je glumila ženu “lakog morala” koja ima aferu sa oženjenim muškarcem – BUtterfield 8. Ulogu je dobila jer je njen privatni život u to vrijeme bio gotovo preslika filmskog scenarija, a o njoj se pisalo zbog brojnih brakova i afere sa oženjenim muškarcem. Zato je film mrzila, ali nije mogla odbiti odličnu ulogu za koju je na kraju bila nagrađena i svojim prvim Oscarom.

Uslijedilo je razdoblje koje je obilježila njena fatalna veza sa Richardom Burtonom, s kojim je snimila ukupno 11 filmova, ujedno i razdoblje kada je njena filmska karijera započela svoju silaznu putanju. Par se prepustio hedonizmu, voljeli su se, svađali, rastajali, pili, jeli i slavili život, a mediji i publika su ih ogovarali, ujedno ljubomorni i znatiželjni. O burnoj ljubavi Liz i Dicka više se u to vrijeme pričalo nego o njihovom filmovima, uz jedan izuzetak koji je zasigurno najsvjetliji trenutak obje karijere – Who’s Afraid of Virginia Woolf?

Priča je to o starijem bračnom paru, Marthi i Georgeu, koji svoje tuge i frustracije koriste kao okrutnu igru, muče se, mrze se i vole, jer su toliko dugo zajedno da više nemaju iluzija, znaju sve svoje slabosti. Pogotovo je u predbacivanju i ismijavanju vješta Martha, koja izrugujući Georgea zabavlja goste. Kao da testira do koje mjere će joj dozvoliti da ga gazi, izaziva ga na sve moguće načine, čak i otvoreno flertuje sa mlađim muškarcem, a sve kako bi izazvala reakciju, sve zbog svoje boli i nezadovoljstva. Ovaj je citat predivno tužan dokaz njene autodestruktivnosti: “I disgust me! There’s only been one man in my whole life that has ever made me happy. George, my husband. George, who is good to me, who can make me happy and I do not wish to be happy. Who has made the hideously hurting, the insulting mistake of loving me and must be punished for it. One stupid liquor-ridden night, I will go too far and I’ll either break the man’s neck or I’ll push him for good, which is what I deserve.”

Ovaj je film definitivno uloga života za Elizabeth Taylor, odlično napisana, zrela i neponovljiva, baš kao i sama žena koja ju tumači. Njena luda energija i talent tu su konačno došli u prvi plan, prvi puta njena ljepota nije preuzela film. Ovdje nije samo mačka koja ponekad pokazuje kandže, već je izrasla u tigricu i pojela ostale kolege na setu za doručak, onako pijana, vulgarna, zlobna i bez granica u ponašanju. Teško da će ikada više biti takvih filmova, takvih odličnih, jakih ženskih uloga, i teško da će ikada više biti još jedna takva glumica koja ne mari za kritike, kao niti za to što o njoj govore i ne boji se pokazati ono najgore i najbolje u sebi.

26.05.2017. (00:55)

Lude žene: Vegetarijanka s apetitom za ljudsko meso u filmu ‘Raw’

O hororu Raw (Grave) francuske redateljice Julije Ducournau čitam i iščekujem ga još od prošlogodišnjeg Cannes film festivala gdje je premijerno prikazan i gdje se počeo širiti silni hype o njemu prvenstveno zbog toga što se bavi intrigantnom temom – kanibalizmom. Film je toliko krvav da publika pada u nesvijest, ali istovremeno totalno seksi, govorilo se. Dovoljno da zagolica maštu.

Priča započinje odlaskom Justine (Garance Marillier) na Veterinarski fakultet, isti koji su pohađali njeni roditelji, a odmah na početku doznajemo da cijela obitelj iz uvjerenja ne jede meso. Kako je prikladno da naša heroina nosi ime koje je svojoj mučenici nadjenuo Markiz de Sade u Justine ili nesreće vrline, jer po dolasku na faks ona će trpiti sadizam sa svih strana – od starije sestre Alexije (Ella Rumpf), od zahtjevnih profesora, te od starijih kolega koji brucoše podvrgavaju neugodnim inicijacijskim ritualima: bude ih usred noći, bacaju njihove stvari kroz prozor i gone ih kao stoku hodnicima, polijevaju ih crvenom bojom (ili je to krv, tko bi znao), tjeraju da nose pelene, a tko preživi sve to mora pojesti sirovu zečju jetru. Upravo taj trenutak bit će presudan za Justine koja u početku pruža slabašan otpor i tvrdi da je vegetarijanka, no kad pod pritiskom popusti i konačno okusi ono zabranjeno – meso, u njoj se bude apetiti koje više neće moći kontrolirati.

Redateljica se očito poigrava različitim tabu temama u ovom filmu, makar ona to opovrgava u gotovo svakom intervjuu koji daje, govoreći kako joj nije bio cilj provocirati vegetarijance niti šokirati publiku. Tvrdi čak da Raw uopće nije horor već da kanibalizam predstavlja opsesiju izgledom i tijelom, govori o smrtnosti. Također je to i film o sestrinstvu, izrastanju djevojke u ženu, društvenim i seksualnim stigmama…

Čini se da sve ima neko skriveno značenje, ali i ne mora imati, sve je podložno različitim interpretacijama, ovisno o tome koji detalj gledatelju bude zanimljiv i kako ga ponese inspiracija. Ukratko, sve same zanimljive teme kojih se tek dotaknula, pladanj pun slastica koje je u žurbi jedva okusila i jedan veliki kaos u glavi koji se prelio i u scenarij, a sve zapakirano u vizualno atraktivan omot. Zapravo je to dosta mudra taktika.

No moram priznati da film nije zasitio moje apetite, osjećam se kao da mi je obećan sočan komad mesa, a dobila sam tek krasno aranžiran tanjur sa svega par zalogaja. Možda sam zbog tolikog čekanja imala prevelika očekivanja pa sam tim više razočarana, dobila sam prst, a ja bih cijelu ruku 😉 (oni koji pogledaju film shvatit će šalu). Ipak, treba imati na umu da je ovo tek prvi samostalni film Ducournauove, a s obzirom da se odlučila predstaviti na ovako provokativan način vjerujem da u uvrnutom umu ove lude žene ima još dobrih ideja i da se u budućnosti od nje mogu očekivati velike stvari. Ja ću je čekati.

Za to vrijeme moram vama gladnim filmskim kanibalima preporučiti jednu drugu francusku redateljicu, također ludu ženu, ona se zove Claire Denis i njen film Trouble Every Day, koji je bio u Cannesu 2001. godine, bavi se istom tematikom, glađu za ljudskim mesom, ali je nešto zreliji i mnogo, mnogo više erotičan nego Raw. Njeni kanibali istovremeno žude za hranom i za seksom, te su dvije potrebe kod njih nerazdvojive. Otkrit ću samo jednu upečatljivu sliku iz filma – Vincent Gallo jede svoju žrtvu tijekom oralnog seksa (eat je, kao što znate, zanimljiva riječ dvostrukog značenja). On je naime u Pariz odveo svoju novopečenu suprugu na medeni mjesec, no ne može s njom voditi ljubav jer se boji da je ne pojede, pa umjesto nje zgrabi mladu francusku sobaricu.

Nastavimo se igrati riječima: Ljubav se konzumira. Ljubav je nezasitna. Gladni ljubavi. Bon Appetit! 😉

19.05.2017. (01:05)

Kako su se žene bojkotom seksa pobunile protiv nepravde

Ako je muškarac glava obitelji, onda je žena vrat, može okretati glavu kako želi – kazala je jedna mudra žena u filmu. Bila je u pravu, povijest je puna junaka, careva, ratnika, bogova, pa i običnih muškaraca koji su gubili moć zbog “slabijeg” spola. Dalila, Šeherezada, Saloma, Judita, Helena, Kleopatra, Mata Hari, gospođa Pompadur… samo su neke od opjevanih lukavih žena koje su iskoristile svoje čari kako bi dobile ono što su željele.

Tu je naravno i Aristofanova Lizistrata, mudra glava koja je odlučila boriti se protiv muškaraca jedinim oružjem koje će oni uvažiti, a koje žene imaju na raspolaganju – nagovorila je žene iz Atene i Sparte da uskrate seks svojim muževima sve dok ne okončaju Peloponeski rat.

Primjera seks bojkota ima i van fikcije, zabilježeno je kako su žene iz plemena Irokez uskraćivale muževima nježnosti kako bi izborile pravo veta, žene u Keniji čak su vrbovale i prostitutke kako bi izborile svoj cilj, a slične metode u novije doba koristile su žene u Turskoj, Kolumbiji (simpatično nazvan štrajk prekriženih nogu), Nigeriji…

Nije čudno stoga što je ovu temu za svoj film Izvor odabrao Radu Mihăileanu, francuski redatelj rumunjskog podrijetla.

Radnja se događa u malom prašnjavom selu koje se nalazi usred ničega u sjevernom dijelu Afrike. Suša je presudila jedinom bunaru u selu, ali postoji izvor vode do kojeg se dolazi strmim i opasnim planinskim putem. Kako je tradicija da muškarci ratnici čuvaju selo (iako ne prijeti nikakva opasnost pa muškarci ne rade ništa), a žene brinu o kući, djeci i ostalim stvarima, tako i ta zadaća pada na njihova leđa. Žene nisu pošteđene hodanja i nošenja dvije teške kante vode čak ni u trudnoći, pa se često događa da tako prilikom nezgodnog pada na putu do izvora izgube dijete.

Nitko u selu ne propituje nepravedni običaj, jedina koja se buni je Leila koja je u selo došla udajom za lokalnog učitelja. Uz njega je naučila čitati i pisati, dobila znanje koje joj daje hrabrost da zatraži pravdu, a uz njegovu podršku počinje poticati i ostale žene na “ljubavni bojkot”.

Uvrijeđeni muškarci pokušavaju pripitomiti svoje supruge, što vikom i prijetnjama, što batinama, no žene su ustrajne. Najsmješniji je trenutak kada u selo dođu turisti, a žene pred njima izvedu tradicionalni ples i pjevaju o svojim lijenim muževima koji radije sjede besposleni dok žene sve rade. Turisti naravno ne razumiju njihov jezik i veselo plješću, ali okupljeni starješine kipe od bijesa.

Leilin muž biva izbačen s posla, a ne pomaže ni činjenica da je ne vole njegovi roditelji koji ga stalno potiču da uzme drugu ženu jer ga sramoti. Kada izgubi podršku supruga, Leila će morati birati između spašavanja braka i borbe za viši cilj.

Ne želim otkriti kraj filma, no dovoljno je reći da je redatelj ‘crowd pleaser’, kroz cijeli film pomno pazi na to da se dopadne publici koristeći razne trikove, baš kao što to čine i žene u njegovom filmu, kroz pjesmu, ples i humor. Zato im to ne možemo zamjeriti, kažu da je sve dozvoljeno u ljubavi i ratu, i u filmu.

Nije ovo samo film o seksizmu, patrijarhatu i borbi za ženska prava, ova priča nadilazi rat spolova i zadire u problematiku nepravde i nejednakih prava. Jer ovi lijeni seoski trutovi, ovi kratkovidni carevi svojih prljavih kućnih pragova, koji se pozivaju na Kuran iako ga nisu ni pročitali, nisu ništa drugo nego jedna privilegirana skupina koja ne prihvaća promjene jer bi time izgubili svoj status i povlastice na koje su navikli. No najveća greška je što takvi podcjenjuju navodno slabijeg protivnika.

12.05.2017. (02:29)

‘The Lure’: Sirene koje se hrane muškim srcima

Sirene su u mitologiji vodena bića, lijepa čudovišta koja svojom neodoljivom pjesmom mame nedužne moreplovce u sigurnu smrt. No to je cijena koju smrtnici plaćaju za trenutak znatiželje, to je cijena užitka. Sirena je s druge strane osuđena na mnogo tužniju sudbinu – samoću, jer zna da može privući ljubav ali je ne može zadržati, nužno mora ubiti ono što voli ili umrijeti.

Znao je to i Hans Christian Andersen kada je pisao Malu sirenu, a ako ste čitali originalnu priču znate da nema sretan kraj. Mala sirena odriče se glasa kako bi dobila noge i kako bi je princ zavolio, no bez glasa nema ni ljubavne čarolije, a on na kraju oženi drugu. Sirena mora birati, ako ga ubije može se vratiti kući, ako odbije postat će morska pjena. Svi znamo kako priča završava, koliko god nas Disney uvjeravao da za sirene postoji sretan kraj.

Modernu verziju bajke napravila je poljska redateljica Agnieszka Smoczynska, zove se Córki dancingu ili u prijevodu The Lure. Taj su mamac dvije sestre sirene, Zlatna i Srebrna, koje namame obitelj glazbenika da ih izvedu iz vode i pruže im dom. Tako djevojke dolaze u noćni klub u kojem naravno očaraju publiku, a dražima ne može odoljeti ni Mietek, sin glazbenika, kojeg privlači Srebrna iako odbija biti s njom (seksualno) jer je riba. Dok njena sestra u lovu na ljubav pokušava odbaciti svoju prirodu i biti obična djevojka, Zlatna se ne odriče svojih poriva, ona je u lovu na žrtve. Sirene se naime hrane – ljudskim srcima. No Srebrna želi samo jedno srce i želi da barem jednom ono bude poklonjeno. Zbog toga pristaje odreći se dosadašnjeg života i snova, sestre, spremna je odreći se onoga što ju čini sirenom.

Pretvoriti bajku u romantičnu horor priču o sirenama koje jedu ljude dovoljno golica maštu, no film je ujedno i mjuzikl što djeluje nepotrebno prvenstveno jer je to dosta nespretno izvedeno. Namjera je vjerojatno bila da film bude sadržajno vjeran bajci, a animiranom filmu u pjevnom dijelu, no rezultat je dosta bizarnih obrata u kojima likovi iz ozbiljnosti odjednom završe u pjesmi. Ipak, bez obzira na nedostatke The Lure je vizualno atraktivan i intrigantan, glumci su doista odlični, pogotovo dvije djevojke koje tumače glavne uloge – Michalina Olszańska i Marta Mazurek, a koje većinu filma provedu polugole.

Svašta je Smoczynska nabacala u radnju kako bi namamila publiku, zabranjenu ljubav, seksualno sazrijevanje i eksperimentiranje sa spolnom orijentacijom, krv i mitološka bića, i mora se priznati – upecali smo se.