26.05.2018. (23:04)

Real osvojio Ligu prvaka – treći put zaredom

Real Madrid osvojio je Ligu prvaka – u finalu u Kijevu slavili su protiv Liverpoola s 3:1 (0:0). Pogotke su za Real dali Karim Benzema (51) i dvostruki strijelac Gareth Bale (64,84 ), dok je za Liverpool pogodio Sadio Mane (55) na dodavanje Dejana Lovrena (Sportske). Za dva od tri gola Reala izravni krivac je bio tragičar utakmice njemački vratar Loris Karius, ali je zato Baleov gol bio baš sjajan (video). Inače, 2Cellos su svojim nastupom otvorili Ligu prvaka. Forum.hr

26.05.2018. (22:41)

SOS

Što učiniti ako postanete žrtva online ucjene?

MUP je objavio kako je od sada na hrvatskom jeziku dostupna platforma www.nomoreransom.org koja sadrži alate za dekriptiranje blokiranih uređaja žrtava ransomwarea. Na njoj se nalaze alati koji pomažu pronaći ključeve za dekripciju kako bi im datoteke na blokiranom uređaju postale ponovno dostupne, a bez plaćanja otkupnine onima koji ih ucjenjuju.

26.05.2018. (21:58)

Objavljen nacrt Nagodbe, Agrokor će se zvati Aisle HoldCo

Nacrt nagodbe koji je objavila izvanredna uprava Agrokora otkriva da je u planu zamjena 18 posto dionica Mercatora za udio (ne zna se koliki) Sberbanke u novom hrvatskom Agrokoru odnosno novoj firmi koja će se zvati Aisle HoldCo. Navode se dugovi Agrokora – 3,4 milijarde kuna, od čega je podmireno 322 milijuna kuna. Troškovi postupka izvanredne uprave procjenjuju se u iznosu do 84 milijuna eura. Ovdje je cijeli nacrt nagodbe. Slobodna

26.05.2018. (21:01)

Tri slatke riječi

3 pitanja koja je u poslu postavljao Steve Jobs

Steve Jobs koristio je 3 naizgled jednostavna pitanja koja je postavljao svom timu kako bi Apple pretvorio u najinovativniju kompaniju svih vremena. Prvo je upitao što ne funkcionira, onda zašto, da bi na kraju pitao je li to najbolje što se može učiniti. Ovo je posljednje pitanje upravo ključ svega, zato što na radnike djeluje kao pozitivna afirmacija i poticaj da rade bolje. Poslovni puls

26.05.2018. (20:06)

Za vikend i sljedeći tjedan očekuje nas prvi ovogodišnji toplinski val, temperature do 30 stupnjeva

26.05.2018. (19:07)

Crobarometar: HDZ ima najgori rejting od izbora, Živi zid raste već deseti mjesec

26.05.2018. (18:57)

Otkriveno tko je čovjek koji je pucao iz kalašnjikova u Novom Zagrebu: podstanar je, iz Slavonije, živio je sa suprugom i malim djetetom

26.05.2018. (18:27)

Izvještaj s francuske rivijere

Kritika nagrađenih iz Cannesa – vožnja kojoj se rado prepušta

Monitorova filmska kritičarka Marina Richter filmskom festivalu u Cannesu pogledala je ‘Hladni rat’ Pawela Pawlikowskog nagrađenog za najbolju režiju, kao ‘Ayku’ za koji je Samal Yeslyamove dobila nagradu za najbolju glumicu. Kritike oba filma, kao i dramedije ‘Dogman’ o čovjeku koji se bolje razumije s psima nego s ljudima, pročitajte ovdje.

26.05.2018. (17:33)

Nije bed

Zbog GDPR-a bez posla bi mogli ostati utjerivači dugova

Iz Hrvatskog registra obveza po kreditima najavljeno je obustavljanje razmjene podataka i izdavanje kreditnih izvješća za građane te kreditnih izvješća za obrtnike i slobodna zanimanja zbog GDPR-a. U problemu su i agencije koje okupuju dugove od banaka, teleoperatera i drugih poduzeća jer im oni više neće smjeti davati podatke klijenata. Jutarnji

26.05.2018. (16:23)

Pobjednici Cannesa – 2. dio: Pawlikowskom nagrada za režiju

Cold War, prvi celovečernji igrani film Pawela Pawlikowskog posle Ide koja mu je 2015. donela Oskara za najbolji film na stranom jeziku, jedno je od najmoćnijih ostvarenja koje je ovogodišnji Cannes festival imao da ponudi i to ne samo u takmičarskom programu. Opravdano nagrađen za najbolju režiju, filmu je zbog neospornog kvaliteta mogla da pripadne bilo koja od drugih nagrada, pre svega za glavnu glumicu. Uz dužno poštovanje odličnoj glumi Samal Yeslyamove u Ayki za koju je izglasao žiri, ona se ne može meriti sa slojevitošću role u koju je uskočila Joanna Kulig u filmu Pawlikowskog, ostavivši publiku naježene kože.

Pawel Pawlikowski se ponovo oslanja na 35-milimetarsku monohromnost direktora fotografije Lukasza Zala (Dovlatov 2018., Loving Vincent 2017.) sa kojim je sarađivao u Idi, u ovoj ljubavnoj drami koja se rađa u posleratnoj Poljskoj i umire u emigraciji, da bi se ponovo rodila u vanvremenskoj dimenziji. Cold War se otvara nizom scena snimljenih po poljskim selima, sa ljudima koji pevaju svoje regionalne narodne pesme, neki akapela, neki uz gudenje na raštimovanim instrumentima, okruženi domaćim životinjama i snežnim krajolicima. Prvih petnaestak minuta filma je deo muzičkog arhiva u nastajanju koji – putujući u jednako raštimovanom vozilu kroz čitavu zemlju – svojom opremom snimaju kompozitor/ dirigent Wiktor (Tomasz Kot) i muzikolog Irena (Agata Kulesza).

Dvoje eksperata pripremaju podlogu za formiranje kulturno-umetničkog društva specijalizovanog za poljsko folklorno nasleđe i na zvaničnom kastingu na koji su nešto kasnije dovedeni mladi ljudi iz svih krajeva zemlje, pojavljuje se Zula (Joanna Kulig) koja sem anđeoskog glasa i ‘je-ne-sais-quoi’ prezentnosti nema da ponudi ništa – sa niti jednom narodnom pesmom ili plesom na repertoaru. Ona je očigledno devojka iz grada koja traži opcije za preživljavanje. Naravno, njena lepota je faktor koji je u Wiktorovom slučaju stavlja ispred znatno kvalifikovanije kandidatkinje, na (nedovoljno jako) negodovanje koleginice. Međutim, neće proteći mnogo vremena a da više niko ne stavlja u pitanje Zulinu ulogu u ansamblu. Njen talenat je ogroman, pogotovu glasovni koji se iznad hora izdiže u snažnoj, ličnoj interpretaciji pevanog. Pawlikowski ovde poseže i za biografskim (kulturno-umetničko društvo je inspirisano čuvenom Masowsze trupom osnovanom 1948., nazvanom prema istoimenom regionu) i za autobiografskim elementima – centralna priča crpi snagu iz dešavanja vezanih za redateljeve roditelje, što se može iščitati iz završne zahvalnice.

Dok se dvoje ljubavnika jedno drugom polako fizički približava, KUD postaje sve jača meta političkih pritisaka i repertoar koji slavi kulturno nasleđe se pretvara u još jednu instituciju za slavljenje komunističke revolucije. Otpor uprave je uzaludan i pokušaj da se prenese poruka da seljaci nikada nisu pevali o revoluciji udara u gluhe partijske uši. Pod takvim okolnostima, Wiktor se odlučuje na beg u inostranstvo u čemu ne dobija očekivanu podršku svoje velike ljubavi koja je zadovoljna svojim nenadano uspešnim životom, makar on bio u komunističkoj Poljskoj.

Jedna od stvari po kojoj će se Cold War pamtiti je muzika koja varira od klasične, preko jazza, rocka do folklorne, u vanredno dobrom aranžmanu (kraljevstvo za soundtrack!) Način na koji prati film je besprekoran, vozeći radnju kroz sve prekretnice – ljubav i srcelom, političke promene i teške odluke. Samo će limitiran broj gledalaca, na primer, prepoznati izvornu pesmu Vlastimira Pavlovića Svilen Konac koju hor izvodi na svome gostovanju u Zadru negde 60-ih, ali će zato zvuci jazz standarda odjeknuti glasnije kroz Zulin glas, tokom njene kratkotrajne, ali uspešne solo karijere u Francuskoj.

Radnja filma se odvija između 1949. i polovine 1960-ih i tempo je dinamičan, kompaktan. U 84 minuta (Pawlikowski se drži svog standarda) nema vremena za predah i to je vožnja kojoj se gledatelj rado prepušta. (9/10)

Kazahstanski redatelj Sergey Dvortsevoy se u Cannes vratio sa svojim drugim autorskim filmom Ayka koji se našao u glavnom takmičarskom programu. Deset godina posle Tulpana, nagrađenog Grand Prixom Un Certain Regarda, Dvortsevoy ponovo kopa po ranama siromaštva, ovoga puta Kirgistanaca.

Priča je pomerena u Moskvu u kojoj veliki broj ljudi iz nekadašnjeg Sovjetskog Saveza boravi i radi ilegalno. Jedna od kirgistanskih radnica kojoj je istekla viza je i Ayka, mlada žena koja živi pod nemogućim uslovima u prenatrpanom, zapuštenom stanu sa ostalim bezpapirašima. Prljavština, vlaga, nedostatak svetlosti i vazduha (iz paranoje ‘vlasnika’ od racije, svi prozori su prelepljeni) u prostorijama koje dele po 5-6 ljudi, njezina su stvarnost, dok pokušava da zaradi pare koje duguje mafiji iz svoje domovine.

Ayka (Semal Yeslyamova, koje je igrala sporednu ulogu u Tulpanu) upoznajemo dok leži u porodilištu uz uzglavlje krevetca svog neželjenog novorođenčeta. Prvu priliku koja joj se pruža ona koristi da pobegne u snežnu oluju i odatle se zapućuje na rad u štrokavu, sakrivenu radionicu za obradu pilića, pravo u ruke prevaranata koji će naposletku pobeći sa platama svih žena koje su tu radile nedelju dana.

Post-porođajni bolovi i patnje kroz koje prolazi su neodvojiv deo svakog koraka koji Ayka čini. Griža savesti se ne oseća – dete očigledno nije nikakva tema u Aykinom životu i razlozi za to će usputno biti napomenuti. Tek negde pred kraj rađa se, sasvim neočekivano, drugačija vrsta emocija. Dvortsevoy patnju i crnilo čini epskim – ako ih nema dovoljno, on će to promeniti dužinom svake od scena koje ih ilustruju. I to što je godišnje doba zima, uz to snežna oluja do tada retko viđena u inače tradicionalno hladnoj Moskvi, dodaje ulje na vatru pakla. Yeslyamova je dobila priliku da u ovome filmu pokaže veliko glumačko umeće. Dok kamera hvata svaki mišić na njenom licu, gledalac je rastrgan između osećanja mržnje, prezira i saosećanja sa izgubljenom ženom u čijoj koži gleda Yeslyamovu. Film forsira manipulatornu stranu u svojoj nakani da se stopi sa bedom. Zoom – patnja, zoom – crnilo, zoom – krv, zoom – ceđenje mleka iz nabreklih dojki u najprljavijem kupatilu na svetu. To je vrsta estetike sa kojom se čovek ili pomiri, ili se sa njom posvađa.

Scenario (Dvortsevoy i Gennadi Ostrowski) ostavlja veliko parče Aykine prošlosti nepoznanicom i to je suprotno očekivanjima dobra odluka. Jedini detalj koji je neophodno znati je taj koji ju je doveo u poziciju očajnice koja se bori da zaradi novac. Naivnim očekivanjima da su talenat i dobra ideja dovoljni da se obogati, ona se bacila u čeljusti kriminalaca koji nude brze kredite. Propao biznis je označio početak njenog kraja i ona luta naokolo moleći za bilo kakav angažman, što je bez sređenih papira skoro potpuno nemoguće. Život neiskusne provincijalke u velikom gradu je opkoljen rasizmom, neljubaznošću i beskrupuloznošću i jedina osoba koja joj pritiče u pomoć je druga zemljakinja (Zhipargul Abdilaeva) – čistačica jedne veterinanrske ordinacije, koju slučajno sreće. Ona će joj nakratko dati lažni osećaj da nije sve izgubljeno.

Ayka je film koji se teško gleda zbog crnila koje se svakom minutom uvećava dok ne dosegne dubine mračne komore. Direktorka fotografije Jolanta Dilewska koja se istakla radom na filmovima Agneszke Holland Spoor i Made in Poland Przemyslawa Wojcieszeka, oljuštila je film od svih vedrih boja, približivši radnju njenoj ledenoj stvarnosti. Ako se ignoriše potreba za prenaglašavanjem emocija i već prilično očite bede, Ayka je uspeo film koji pokazuje neke od najružnijih strana savremenog ruskog društva, posebno eksploataciju sirotinje i jeftine radne snage. (6/10)

Četvrti put u Cannesu, treća nagrada. Matteo Garrone je za Gomoru (2007.), filmsku adaptaciju romana Roberta Savianija o zloglasnoj napolitanskoj mafijaškoj organizaciji dobio Grand Prix (a potom i evropsku filmsku nagradu), a naredne godine isto priznanje za Reality u Un Certain Regardu. Ove godine, na festival se vratio sa dramedijom Dogman koja je Marcellu Fontu, aka Dogmanu, donela priznanje za najboljeg glumca.

U prvom komentaru na nagrade iz Cannesa sam spomenula Lazzaro Felice Alice Rohrwacher čiji je glavni junak toliko dobroćudno tupav da to boli. Dogman je njegova ublažena verzija, blentav vlasnik salona za pse koji želi da bude voljen od svih iz komšiluka, čak i od lokalnog grubijana Simonea (Edoardo Pesce iz Fortunate Sergia Castellitta, prošlogodišnji Un Certain Regard takmičarski film), tipa koji teroriše čitav kraj i koji ga vozi kao Flojd fiću. Za razliku od Lazzara, on ume da govori smisleno, iako sa tim naivnim, večito lebdećim osmejkom na licu koji povremeno iritira. Dogman je čudak koji se bolje razume sa četvoronošcima nego sa bilo kim drugim. On im tepa sa ‘dušice’, sa njima razgovara i ispoveda im svoja osećanja. Čivava, doga ili najagresivniji psi koji se obru u njegovom salonu dobijaju isti tretman i istu dozu ljubavi, što mu donosi vernu klijentelu, ali ga baca i u bizarne situacije koje ga umalo koštaju robije. Ona će mu i sesti radi nerazumljive lojalnosti Simoneu, zbog čije provale u komšijsku juvelirnicu sedi godinu dana u zatvoru odbivši da oda policiji pravog počinioca. Pre nemilog incidenta, po Simoneovom demoliranju jackpot mašina u lokalnoj kockarnici i prebijanju vlasnika bistroa u kome se svi okupljaju, prijatelji kreću da se savetuju oko toga kako da se oslobode ludaka koji svima redom zagorčava život. Dogman, deo ovog razgovora, samo sedi i trepće u čemu se prepoznaje njegov dečiji žal za ‘normalnošću od pre’. Garroneov prikaz male zajednice je intiman i njegova privrženost običnim ljudima ponovo dolazi do izražaja. U njoj nema osuda ni preterane emotivnosti. On doslikava portret klasičnog slupanog susedstva u kome su problemi vrlo konkretne, ovozemaljske prirode.

Radnja filma počinje da se zakuvava Simoneovim navlačenjem na kokain koji svakodnevno ‘pozajmljuje’ od Dogmana, stinog dilera za moćnog krimoša – hobi kipara sa kojim se nije zezati. Od neuračunljivog džankija nema bekstva – kućna adresa je poznate, radni sati firme fiksni. Ostavši bez zaliha droge, Dogman pravi grešku što Simona koji ga ne ostavlja na miru – čak ni u prisustvu ćerkice, koja od oca uči kako da se stara o psima – odvodi na ‘izvor’, a ovaj konfrontiran sa dugom od 5.000€ prebija pogrešnog čoveka i krade njegov kokain. Problem se mora nekako ispeglati, makar isplaćivanjem duga i odluka donešena u glavi tipa koji ima mozak amebe i dušu hijene je da probije rupu u zidu salona za pse i da pokrade juvelira, Dogmanovog druga. Za ovo nemilo delo, primoraće mučenog vlasnika salona, pod pretnjom batina da mu preda ključeve svoje radnje, ali će biti dovoljno glup da je ponovo, po počinjenom zločinu uredno zaključa. Mala skupina prijatelja iz komšiluka koja se svakonoćno okuplja u prijateljskim fudbalskim utakmicama, Dogmanu neće oprostiti beskičmenjaštvo i on posle odrobijanog ostaje sasvim izolovan. Njegova naivna očekivanja da će od Simonea dobiti obećanu novčanu nadoknadu za pretrpljene muke – da bi svoju ćerku makar odveo na ronjenje na Crveno more – se nikada neće ispuniti i u zahvalnicu će biti mučki prebijen. Balkanskim jezikom rečeno – šta očekivati od rabijatnog egomanog divljaka iz kraja bez ikakvih skrupula. Takvih kod nas imamo na izvoz.

Garrone ostaje na svom kursu sudara divljaštva i pitomosti, ali u svome novom filmu, on se koristi velikom dozom humora da oslika milje malog italijanskog mesta u kome šačica prijatelja iz kraja pokušava da preživi sitnim biznisima. I pre svega – on pokazuje da i najnaivniji i najmutaviji imaju svoj prag tolerancije u završnoj sceni koja je veliko, pozitivno iznenađenje filma ukoliko joj se oduzme moralni faktor. (7/10)

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.