Oduvijek sam, baš kao i Rimac, bio vizionar – znao sam da ne moram trošit lovu i živce na polaganje vozačkog ispita. Samo trebam bit strpljiv. Kad tad netko će izumit aute kojima neće biti potreban vozač, baš kao što su dućanima sve manje potrebne blagajnice. Taj dan očito je došao. Čim smo ušli u ogromnu garažu u kerestinečkom kampusu, osim svježe ispoliranog robotaksija spazio sam i stolove pune fensi hrane, vina, gaziranih pića. Odvrnuo sam čep s Koka kole. U garažu su se upravo spustile dvije ženske, jedna bolja od druge. “Ti si ovdje valjda jedini totalno opušteni frajer. Zaboli te za sve. Nije ti bed na ovakvom hepeningu sjest na pod, pit Kolu i snobovima davat do znanja da te zaboli za njihova pravila ponašanja, dres kod”, izgovorila je to skoro pa zaljubljenim glasom. Pomislio sam kako bih je kasnije mogao potorbat na zadnjem sjedištu robotaksija.
“Kako jadno…” trgnuo me glas Olega Maštruka. “Ne mogu vjerovat da bariš trebe isfuravajući se na Kjano Rivsa… Ne znam tko je gori troler, ti ili on. Ma, on zapravo… Ima hrpu love, a sjeo je na pod ispred hotela. Koja mu je to spika? Sjedi na podu ispred hotela, a može bit unutra u najskupljoj sobi. Dakle, ili je teški troler ili nije popio tablete.”… nova zgoda prije nezgode s robotaksijem.