Vedrana Rudan: Sjećam se seksa - Monitor.hr
22.08. (09:00)

Nije primjereno za osobe mlađe od 70

Vedrana Rudan: Sjećam se seksa

Svi smo ludi za seksom jer je to lako dostupan vrhunski doživljaj. Zgrabiš ti njega, ili on tebe, moram biti politički korektna, ili ona nju, ili on njega, ili ono ono, ili ono njega…Bože, na koje sve načine čovjek danas smije biti sretan i ne osjećati krivicu? Dapače, ako neka porodica nema bar jednog člana koji voli one istoga spola ili one koji pojma nemaju koga su spola, na takvu se porodicu gleda ispod oka. Jeste li vi, ljudi, normalni? – piše Vedrana Rudan na svom blogu.


Slične vijesti

Danas (12:00)

Standardi pod tepihom

Sanja Modrić: Šteta što nema političke volje za korištenje globalnog antikorupcijskog standarda. Možda bi nas izvukao s dna liste korumpiranih zemalja

U Hrvatskoj je malo poznato da među stotinama i stotinama međunarodnih ISO standarda postoji i taj antikorupcijski u kojem se navode svi protokoli postupanja i alati koji organizacijama, tijelima i tvrtkama širom svijeta pomažu da podmićivanje svedu na najmanju moguću mjeru. Standard se zove ”Anti-bribery management systems, requirements with guidance for use” i ima 54 stranice. Kad bi im doista bilo stalo da srežu korupciju, sa sadržajem ove direktive trebale bi se hitno upoznati hrvatske vlasti od vrha do dna. Piše Sanja Modrić za Telegram

Jučer (20:00)

Ah, navijači

Klauški: ‘Mrzim Dinamo, srpsko ime to’. U ovoj državi srpstvo je postalo nova mjerna jedinica za mržnju

U ožujku 1994. godine, nakon pobjede tadašnje Croatije nad Hajdukom (!) Franjo Tuđman obratio se malom Matiji. “Daj da ti nešto objasnim. Čuj, jesi iz Zagreba? Dinamo ti ima u srpskom Pančevu i albanskoj Tirani i svuda. A sad budi za Croatiju. Ona ti je nastavak i HAŠK-a i Građanskog i tog Dinama”. A jučer je Marko Livaja, nakon pobjede Hajduka nad Dinamom u Maksimiru, zajedno s navijačima koji su ga nosili na ramenima skandirao “mrzim Dinamo, srpsko ime to”. Tko bi rekao da će se zvijezda Hajduka složiti s Tuđmanom. Dinamo, Pančevo, srpsko ime i sve to. Da je barem Livaja, zvijezda Hajduka, skandirao “Mrzim Dinamo, komunističko ime to”, možda bi to imalo više smisla. Barem bi bilo činjenično utemeljeno… piše Tomislav Klauški za 24 sata.

Jučer (14:00)

U potrazi za izgubljenim vremenom

Basara: Hronopolitika Rio Tinta

Šta je, dakle, rekao/prorekao Virilio. Evo šta. Sažeto, naravno. Uvidevši mogućnosti naprednih tehnologija, think tankovi velikih sila su dokonali da je silama, umesto da osvajaju teritorije – da bi iz tih teritorija izvlačile sirovine i profit – mnogo isplativije da zagospodare vremenom, pa da onda teritorije trećeg sveta, saterane u vremenski tesnac, bez kapi krvi – ili uz nešto njihove krvi – velikim silama za male pare isporučuju sve što treba. Doba hronopolitike – takođe je pisao Virilio – ponovo uvodi bipolarnu podelu sveta. Na jednoj strani su tenhnološki superiorne zemlje, koje su u informatičkom vremenu dva-tri koraka ispred tehnološki zaostalih zemalja, koje će tavoriti i tapkati u mestu u vremenu koje je Virilio nazavao „mrtvim“. Kakvo je to vreme, možete videti ako pogledate kroz prozor ili – još bolje – u televizor… ovo je samo uvod u zanimljivu teoriju kojoj Svetislav Basara upravo svjedoči da se događa u praksi u Srbiji.

Prekjučer (21:30)

Šutljivi stav 'Ne bi se štel mešati' koji bi nas jednom mogao koštati glave

Mihaljević: U Srednjem vijeku ljudi su živjeli 35 godina. Mnogi bi da je i danas tako

Učiteljica engleskog jezika Bernarda Jug jedno je od amblematskih zaštitnih lica antimaskerskih i antivakserskih prosvjeda u Hrvatskoj. Likova poput podravske učiteljice, uvjerili smo se u to tijekom ove nesretne pandemije, među nama ima koliko hoćete. Agresivnih, prijetećih, nasilnih, nazadnih, opsjednutih nekim svojim demonima koji ih bjesomučno proganjaju, pa ne priznaju zbilju, razum, znanost i logiku, već propovijedaju neku svoju izvrnutu vjeru boreći se protiv zavjera koje je teško i razaznati u njihovim nevjerojatnim misaonim konstrukcijama. I onda se dovedemo u situaciju da takvi ljudi – koji vode svoje nemilosrdne bitke sa svakim tko ne misli kao oni – zamalo postanu društveni mainstream. Netko koga se pita za stav i mišljenje, netko prema kojem se postupa oprezno. Odjednom više prestaju vrijediti sva dostignuća ljudske civilizacije, a ponajviše znanost, medicina, javno zdravstvo i farmaceutika zbog kojih, eto, naše generacije više u prosjeku ne žive 40-ak, već 80 godina. Robert Mihaljević za Danicu.

Subota (13:00)

Što znači sumnjati u hrvatstvo?

Jergović: Hrvatska je pokvareni protočni bojler koji nema tko popraviti

Problem je, međutim, s demografijom taj da bi se Hrvatice i Hrvati mogli množiti i kao zečevi, ali bi im odljev stanovništva svejedno kvario posao. U čemu je onda problem? Pa u tome što se zajednica, narod, republika ne konstituiraju u krevetu, nego se konstituiraju kroz jezik, kulturu, književnost, zajedničku sudbinu… Bježeći od te sudbine, Hrvatice i Hrvati odlaze u Njemačku, Irsku, Ameriku. Odlaze tamo gdje mogu otići. I uglavnom u tim zemljama postaju drugi ljudi, pretvaraju se u sljedećem naraštaju u Nijemce, Irce, Amerikance. To zapravo i nije loše. Zdrava zajednica funkcionira kao protočni bojler. Ljudi se doseljavaju i odseljavaju. I dobro je to, dok god je dobrovoljno. Miljenko Jergović o demografiji za 24 sata.

30.11. (23:30)

Svi za jednog, jedan protiv svega

Basara: Slavko, Marko i Janko 2

Kad god, recimo, Novak Đoković, „naš Nole“, napravi neki sportski pičvajz – napuši npr. sudiju ili u besu hitne lopticu u publiku, pa popije opomenu – Srbija se momentalno ujedini u napušavanju sudije. Vladini, nevladini, antivladini mediji su jednodušni u oceni da je Novaku „učinjena nepravda“ i da je opomenu popio zato što je Srbin. Nije to tako samo u sportu nego u svemu, a to je posledica devetnaestovekovne dubare o „dobrim Srbima“ koji se rađaju neiskvareni, prepošteni i visokomoralni i koji su – budući da su pravoslavne vere – po difoltu uvek u pravu. Piše Svetislav Basara za Kurir

30.11. (20:00)

Nogometne poredbe

Jergović: Marko Livaja, nogomet skuplji od novca

Ali ono što je tako slično u igri te dvojice stoljećima udaljenih igrača jest da su i Slišković i Livaja na igralištu i izvan njega djelovali kao svojevrsni nogometni odmetnici. Obojica pomalo izvan ritma kolektivne igre, osamljeni i drugačiji, dugo naizgled neprimjetni i neprisutni, ili prisutni tek kao opterećujući faktor u postavljanju protivničke obrane. A onda bi samo u jednom trenutku sijevnuli, pojavili bi se niotkud, i nekim jednostavnim, često naizgled običnim potezom rješavali utakmicu. Još nešto im je zajedničko: njihova ubacivanja, ti famozni centaršutevi – kako se to nekad govorilo, pogađaju u trepavicu. Slišković (177 cm), pet centimetara od Livaje niži, golove je davao i iz kornera. Livaja, premda nema visinu protivničkih stopera, golove daje glavom. Ali obojica to čine na način koji u njihova gledatelja stvara dojam da su veći od igre. I da svojim darom nadmašuju svakog tko se našao s njima na istom igralištu. Obojica crni, jake brade, tako da bi se mogli dvaput dnevno brijati. Obojica lokalni heroji, koji se u svojim mostarima, splitovima i marsejima pamte duže nego što će se pamtiti ijedan igrač iz njihove generacije. Kažu da je vrijeme kriterij književne i umjetničke vrijednosti. A nogometne, zašto nije? Piše Miljenko Jergović 

30.11. (18:00)

Pizzerija duhova

Berecki: Mirko, pazi, pizza Pazzi!

O robotskom restoranu autor piše: Riječ je o restoranu-pizzeriji Pazzi – Robots e Gusto. U njoj gladni posjetitelj treba samo odabrati željenu pizzu na touchscreen displeju i cijeli robotski sustav se pokreće kako bi u što kraćem roku isporučio narudžbu. Kapacitet pizzerije je 80 pizza na sat, dakle jedna savršeno pripravljena pizza svakih 45 sekundi. Prema „izlaznim anketama“, kupci su vrlo zadovoljni i rado se vraćaju u Pazzi. Ključ za to je razumna cijena za visoku kvalitetu, raznovrsnost izbora na jelovniku i atraktivnost robotike koju je u pizzeriji moguće gledati „na djelu“, u svim fazama priprave pizze. Posebnost koncepta zrcali se i u igri riječi sadržanoj u imenu pizzerije: anagramirana “pizza” je “pazzi” – što na talijanskom znači “luckast, blesav”. Piše Igor Berecki za Bug

30.11. (16:00)

Ondje gdje prestaje razum

Marković: Stavite Mladića na zastavu umjesto grba – da se više ne lažemo

Inicijativa mladih za ljudska prava postavila je table u blizini murala sa natpisom “Ulazite u zonu gde zakoni Srbije ne važe! Ulazite na sopstvenu odgovornost”, u znak protesta što su vlasti od Mladićeve freske napravili neku vrstu zvaničnog državnog spomenika. Ne obaziru se Aleksandar Vučić i njegovi nacional-skakavci na negodovanje nevladinih organizacija, za njih su ionako to sve izdajnici. Ne obaziru se naprednjaci ni na proteste i upozorenja sa nekih međunarodnih adresa, pa što bi na domaće aktiviste iza kojih ne stoji nikakva sila osim istine i pravde. Piše Tomislav Marković za Al Jazeeru

30.11. (13:00)

Medijska močvara

Sanja Modrić: Zašto smatram da mediji ne bi smjeli davati toliki prostor antivakserima

Magistar komparativne književnosti ili zubar smatraju se obrazovanim ljudima, oni jesu akademski građani, ali svejedno nikako ne mogu dobiti status druge strane u raspravama o performansama borbenih aviona ili o mjerama zaštite ozonskog omotača. Mene neće nitko pri zdravoj pameti pozvati na panel o liječenju multiple skleroze, niti u Vladinu komisiju za izradu kakve prometne studije. Pa neće, nisu šenuli umom. Jer ja to ne znam. Ovaj konkretni subotnji slučaj s tom ženom u svim glavnim vijestima navodim samo kao simptom tog jednog opasnog medijskog iskliznuća. Uime čega je, naime, ona dobila pozornicu za svoj stand up nastup sklopljen od neargumentiranih bjesova i pogrešno shvaćenih povoda? Da joj se jedni smiju, a da joj drugi plješću? I da se klika? Piše Sanja Modrić za Telegram