Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Nova disciplina misaone olimpijade
Alić: Oglašivačko mišljenje
Ne čudi da se u vremenu u kojemu se u tiskanim medijima i na portalima manje više čitaju samo naslovi, svi osjećaju kao da su izabrani u – naslovna zvanja. Dio je to vremena u kojemu je staromodnim postalo svako mišljenje koje se ne može izraziti grafikom ili brojem. ‘Dijagonalno čitanje’ ustupilo je mjesto dijagonalnom čitanju naslova. Proces čitanja ubrzan je tako do neshvatljivih razina. No, nije to jedina promjena. Ne objavljuju se više ni u znanstvenim časopisima misaoni tekstovi, nego nešto što više sliči na oglase o namjeri ili dobroj volji da se o nečemu misli. Zbir citata u tekstu i u fusnotama jednak je zbiru nepoznanica o razlogu njihova uvrštavanja u tekst. Sve je postalo namjera. Bitno je ‘biti na putu’. Pozamašan broj tako sročenih namjera postaje knjiga, a oglašivač autor. Kaže Sead Alić za Epohu.
