Ante Tomić: Otkad se otkrilo da tu ima para, ustaše neobično često pobolijevaju od duševnih boli - Monitor.hr
24.02.2019. (16:30)

Neizmjerna Duša Hrvatska

Ante Tomić: Otkad se otkrilo da tu ima para, ustaše neobično često pobolijevaju od duševnih boli

Ustaše neobično često pobolijevaju na duši. Ne biste vjerovali kako su oni duševni ljudi. Ustaše su vam kao male curice. Nemaju problema ako je tkogod poklao Srbe ili Židove, ali se strahovito nasekiraju ako im uputiš koju grubu riječ… Koji put se ugodno iznenadite, duševne boli imaju i neki za koje nikad ne biste rekli da imaju dušu – piše Ante Tomić u učestalim tužbama za duševne boli.


Slične vijesti

Četvrtak (16:30)

Čovjek za kog se udala Olivera

Ante Tomić: Muškarce kakvi vladaju našim državama Đorđe Balašević bez greške je opisivao u samo nekoliko stihova

Nakon niza tužnih, Ante Tomić napisao je nešto veseliji tekst o Đorđu Balaševiću: Skromni i pošteni momak u trapericama čitav je život izmicao od onih koji su sumnjivo uspjeli, od direktora, ministara, predsjednika, narodnih poslanika, moćnih i uglednih džukela u odijelima s kravatama. Zgađeno je mrštio nos ćuteći kako ispod njihovih skupih vodica za brijanje probija jedan vonj truleži. Gledajući tko je u ovim našim nakaznim državama netko i nešto, Balašević je zaključio da je bolje biti nitko i ništa.

Srijeda (17:30)

Tako mi mlijeka u prahu

Tomić: Kako su se HDZ-ovci goloruki bacili na automate za kavu i poveli junački boj protiv diskriminacije

Na poziv Andreja Plenkovića članovi i simpatizeri vladajuće stranke spremno su ustali za svoje ugostiteljske pravice, grčevito suprotstavili konobarskom teroru. Podsjeća li vas na marš Martina Luthera Kinga i njegovih pristalica na Washington u kolovozu 1963. ili na pobunu u listopadu 1944. u Auschwitzu, kad su pothranjeni i iscrpljeni židovski logoraši sjekirama i čekićima nasrnuli na teško naoružane esesovce, u pravu ste, ovo je jedna takva herojska borba za slobodu i jednakost, za život dostojan čovjeka, da svaki od nas, bez obzira na vjeru, naciju, boju kože, političko ili seksualno opredjeljenje, smije doći u koji god hoće kafić na teritoriju Republike Hrvatske i naručiti što mu duša želi – piše Ante Tomić.

Ponedjeljak (22:00)

Stečajni lešinari

Ante Tomić: Bezobzirniji od svih, pljačkaši grobova na mjesečini otvaraju sanduke i skidaju prstenje i satove s trupala

Stečaj traži obazrive, pogrebnički tihe i suosjećajne. Jer, to i jest, u neku ruku, pogrebnički posao. Stečaj je ostavinska rasprava nakon smrti pravne osobe. Jedno je trgovačko društvo prdnulo u ledinu i sad valja razdijeliti pokretnu i nepokretnu imovinu koja je ostala iza njega, s mnogo pomnje i razbora odlučiti tko je pokojniku bio najbliži i najviše ga zadužio, tko je u prvom, a tko u drugom i trećem nasljednom redu. Očekivali biste nekoga izuzetnog, nadarenog prvorazrednim moralnim i intelektualnim vrlinama na takvom mjestu, a u stvarnosti je obično upravo suprotno. Koliko je samo puta dosad bilo da su trgovački suci i stečajni upravitelji pokvareno zaobišli nekadašnje zaposlenike i vjerovnike, nalazili se u diskreciji u stražnjim sobama gostionica i dijeleći masnu janjeću plećku grabili sebi najbolje komade upropaštenih poduzeća… piše Ante Tomić za Jutarnji

19.02. (12:30)

Glazbena lektira

Tomić: Pjesme s “Paket aranžmana” su ostale da nas hrabre kad se osjetimo prevareni od vlasti

Desetak mladića iz tri beogradska benda u jedanaest pjesama, samo trideset pet minuta muzike, zapalilo je čitavi truli svijet koji se lažljivo smije zlatnim zubima, svijet zadovoljnih potrošača, domaćih turista, samoupravljača koji nedjeljom popodne u dvorištu peru automobil, puše Kent, slušaju Zdravka Čolića i Lokice i smiju se zgodama Paje i Jareta – piše Ante Tomić.

16.02. (23:29)

Premazani svim kremama

Ante Tomić: Gospoda s Rolexima i gospođe s bundama cijepili se noću, kao kriminalci

Menadžeri, članovi sveučilišnih savjeta, rektori sa zlatnim lancima preko prsiju, liječnici specijalisti, grabili su ne mareći ima li tkogod ugroženiji od njih. Gospoda s Rolexima na zapešćima i njihove supruge u bundama od nerca cijepili su se kao kriminalci, pod okriljem noći. Usprkos svim knjigama koje su pročitali, i zvučnim naslovima koje su stekli, i parama koje su zaradili i prestižnim adresama u koje su se uselili, svi do jednoga čine se kao da su jučer s brda sišlipiše Ante Tomić o kremi društva koja se prekoredno cijepila.

10.02. (20:30)

Pršuta i igara

Tomić: Krema nacije navalila u ćumez na kaštelanskoj magistrali, da ih Kerum ne počasti, ne bi se pršuta nikad okusili

Željko Kerum je sve to zdrobio u prašinu. Sve vrijednosti, zakone, pravila, propise, moralne istine, civilizacijska postignuća, kršćanske običaje. Liječnike, suce, profesore i inženjere, koji su nam se činili strogi, hladni i daleki, nedostižni u bjelokosnim kulama svojih zvučnih titula, on nije precjenjivao. Znao je koliko oni vrijede. I srce vas zaboli kako su bijedne plaće na fakultetima, županijskim sudovima, u bolnicama, projektantskim uredima i znanstvenim institutima, da oni jedva za parizer i tirolsku imaju. Da ih Željko Kerum od vremena do vremena ne počasti, ne bi se sirotinja nikad pršuta okusila – piše Ante Tomić.

07.02. (13:30)

Filmska preporuka Ante Tomića

Tomić: Priča o dvije žene koje su završile u samostanu i shvatile da tamo i nema sreće za njih

Dio ove ljubavne priče redateljica Ivana Marinić Kragić rekonstruirala je igrom dviju darovitih mladih hrvatskih glumica, Maruške Aras i Mije Anočić Valentić, no prava je poslastica, sočna crvena višnja na vrhu filma, kad njih dvije stvarne žene dođu na sunčani otok, i krenu graditi gnijezdo za svoju malu, dvočlanu obitelj, uređivati nekakvu staru radionicu ili garažu u spavaću sobu. Zgodna je okolnost, uzgredno kazano, da se lezbijke pneumatskim čekićem služe vještije od mnogih muškaraca. Dvije su mlade žene neodoljive dok se ozareno smiješe jedna drugoj, dodiruju se i grle, kao nehotično, ovlašno, u prolazu. Njihova je ljubav tako stvarna i moćna. Osjećaš je kako treperi među njima, uvijek jednaka, i za muškarce i za žene, i za heteroseksualne i za homoseksualne, strašna prirodna sila koja čupa hrastove iz zemlje. Ljubav od koje se noge tresu, zbog koje se gubi razum, koja čovjeka diže u nebesa i baca u grob. Piše Ante Tomić za Jutarnji list

03.02. (09:31)

Radije onaj na vodu

Ante Tomić: Čemu služi pretinac za rukavice u autu? Pa, za držanje tetejca!

Vlasnici oružja vrlo često tako razmišljaju. Nabavili su pištolj ili pušku da se, po vlastitim riječima, obrane od gomile budala s pištoljima i puškama, ali nitko od njih, zanimljivo, sebe samoga ne drži budalom. Oni zbog nečega kontaju kako nema šanse da bi njihov pištolj ili puška mogli biti zloupotrijebljeni. Potpuno su uvjereni da će njihov metak, jednom kad ga ispale, biti ispaljen mudro, opravdano, zakonski neupitno, u plemenitu i čovječnu svrhu. Ukratko, kad oni nekoga ubiju, možete biti mirni, taj je nesumnjivo zaslužio umrijetiAnte Tomić

31.01. (16:30)

O uvrijeđenim strinama

Ante Tomić: Gordane Marasu, nisi trebao!

Kad se netko uvrijeđeno uspravi i reče kako se borio za Hrvatsku, posljednjih nam godina dođe ista zapanjena misao. Krvi ti Isukrstove, šta je on pušio? Kakva je to opaka trava bila da se nesretniku mozak sasvim betonirao, pa ni ne primjećuje u kakvom svinjcu mi živimo? A nije esdepeovski zastupnik, ministar i nesuđeni zagrebački gradonačelnik, naravno, usamljeni slučaj, desetke tisuća braniteljskih besposličara poput Željka Sačića s jednakom uvrijeđenošću, potreseno, gotovo kroz suze ponavljaju kako su se borili. Što je stanje u državi gore, što je dublja kriza pravnog, političkog, ekonomskog, zdravstvenog, obrazovnog, željezničkog i svih drugih sustava, oni upornije ističu svoju ulogu u užasu – osvrnuo se Ante Tomić na Gordana Marasa kojeg SDP ne želi za kandidata za zagrebačkog gradonačelnika.

19.01. (20:30)

Župan režijsko-neplatiteljski

Ante Tomić: Kako se to, majke ti, nitko ne uzrujava kad župan Žinić ne plaća režije?

Poslušao kolumnist Slobodne razgovor bake i djeda iz sela kod Gline. I onda nam još župan kaže ‘budite racionalni’. Ma, zamisli ti njega što je šparan?!” nastavila je Đurđa tako divlje vikati da su prolaznici kroz selo zabrinuto gledali njihov kontejner. “U državnoj kući džabe živi, popišanih sto kuna mjesečno još od dvije hiljade osme ne plaća. Koliko je to? Samo malo…”, zaustavila se da izračuna. “Četrnaest i četristo, skoro petnaest hiljada kuna je njemu država oprostila. Nitko od od mjerodavnih ne primjećuje da više od dvanaest godina ne stižu Žinićeve uplatnice, a mi ih moramo ljubiti u guzicu da nam dva mjeseca oproste struju.