Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Odjeci vukovarske kolumne
Baretić: Gdje je Dežulović bio ’91.? U Vukovaru. A gdje su bile internet ubojice što mu objavljuju kućnu adresu?
Da odmah bude načistu: ne kanim braniti Borisa Dežulovića. Razlog je jednostavan: sve moje riječi u obranu prijatelja i kolege doimale bi se poput plažnog oblutka u usporedbi s moćnim Biokovom njegove profesionalne biografije. Bori, mojem dragom prijatelju, neki je idiot, neki “Hitler iz naše kalete”, pred koji dan na webu objavio kućnu adresu, odgovarajući na upit nekog anonimnog internet-ubojice, a povod je za to bio urlik uprazno, ni za što smisleno, ubijenih Vukovaraca i drugih branitelja toga grada, urlik istaknut u naslovu Dežulovićeve kolumne i u njezinoj zaključnoj rečenici. Urlik je to, i kletva, svih onih koji su u slavonskom blatu ostavili svoje živote zato da bi Vukovar nastavio živjeti, a ne životariti od studenog do studenog, od obljetnice do obljetnice, od komemoracije do komemoracije. To je urlik iz grobova svakog tamo ubijenog, kletva upućena svima koji su stotinama i tisućama milijuna kuna (skupljenima od svih nas preživjelih, iz cijele Hrvatske) financirali pretvaranje Vukovara u simbol patnje, smrti i vječne podijeljenosti, umjesto u razvoj simbola novog života, onog sasvim običnog i normalnog u predivnoj i plodnoj ravnici, onakvog za kakav su i civili i branitelji jedino ginuli. Renato Baretić za Tportal.
