Basara: Kako priznati Kosovo? Vrlo lako. - Monitor.hr
16.09.2019. (06:30)

Basara: Kako priznati Kosovo? Vrlo lako.

Sad silazimo u srce kosovske tame. Kako će, možda se pitate, Vrhovni priznati Kosovo kad neprestano ponavlja da Kosovo nikad ne možemo priznati? Vrlo lako i vrlo srpski, po receptu blaženoupokojenog Oca Nacije koji je vaktile ustvrdio – a ustvrda mu propraćena pansrpskim ovacijama – da “mi možemo i ono što ne možemo”, sledstveno čemu ćemo Kosovo (kad kucne čas, a sve je bliži) priznati upravo zato što to ne možemo, a moramo. Neće nam, uostalom, biti prvi put… – piše Svetislav Basara za Danas.


Slične vijesti

Srijeda (19:00)

Čovjek koji je lomio valove

Jergović: Lars von Trier, trideset godina nakon što je starozavjetnog Boga doveo u dvorište Metalca

Lars von Trier nije, naravno, bio u Sarajevu. On malo gdje ide, plaši se letenja, a kopnom nije lako doći. Općenito, Von Trieru nije lako putovati, ni razgovarati s drugima. Između njega i svijeta postoji trajni nesporazum. Taj nesporazum potječe iz njegova talenta i iz otpora koji se u netalentiranima rađa prema talentu. Kažu da je kontroverzan. Hajde! Tom riječju u njegovom slučaju nastoje prikriti sve ono što ne mogu reći. Optužili su ga za sve postojeće prekršaje javnog ćudoređa i političke korektnosti, a naročito za nepočinstva koja su osobito mondena.

Tako će reći da je mizogin. Što je, doista, idiotska optužba na račun nekoga tko je snimio “Breaking the Waves”, ili “Dancer in the Dark”, ili “Dogville”. Jednom je, iznerviran, na nekoj konferenciji za tisak “priznao” da je nacist. Taj njegov savršeno besmislen iskaz je sa sadističkim oduševljenjem prihvaćen kao gola istina. U današnje vrijeme, međutim, kada nijedan stvarni nacist ili nacistkinja, njemačka aktualna fireresa Alice Weidel, recimo, ne priznaje da je nacist, premda ima u planu otvaranje koncentracijskih logora za migrante, te većinu onoga što su povijesni nacisti već radili, reći za sebe da si nacist možda jedan je od posljednjih pouzdanih dokaza da – nisi nacist. Ili da si malo budala! Ili da si očajan! Miljenko Jergović za svoj blog.

Srijeda (19:00)

Ne može baš sve pod tepih

Beck: Nečistoća u ličkom podzemlju odraz je naše nečiste savjesti

Znak je vremena da su upravo silosi, koji su nekad skladištili žito, postali odlagalište otpada. Zemlja koja više ne proizvodi hranu i u kojoj se ne rađaju ljudi, postala je prvo grobnica svojim stanovnicima, a potom zakapalište smeća. Veliki prosvjedni skup u Zagrebu dobra je stvar, ali od njega se ne vidi srž problema: zašto smo svi u Hrvatskoj sve ove godine hladnokrvno i bezobzirno proizvodili gomile smeća, bacali ga i zakapali posvuda, zacijelo i izvozili u Afriku, i još k tome ravnodušno puštali da se otrovni otpad šverca iz inozemstva?

Zagrebačka vlast kao svoj prioritet ističe saniranje smetlišta, a dozvolila je da grad bude preplavljen totalno neekološkim divovskim digitalnim displejima koji na nove načine pozivaju na još više trošenja. Stanogradnja buja, cijene rastu, špekulanti profitiraju, a kamo odlazi građevinski otpad? Prošle godine posjetilo nas je 21,8 milijuna turista, gdje je njihovo smeće i koliko košta njegovo zbrinjavanje?

Dok danju postavljamo nove svjetleće reklame, a noću zakapamo jedni drugima smeće u dvorište, nismo bolje ni zaslužili. Boris Beck za Večernji

Utorak (15:00)

Kad ti AI bude umjesto škole umjesto da ti bude na pomoći

Beck: Profesori, studenti i učenici u zatvorenom krugu umjetne inteligencije

Profesori imaju power point prezentacije koje rutinski vrte, a nekad nisu čak ni njihove nego su ih dobili, naslijedili ili jednostavno ukrali na internetu; mladež na predavanjima drijema i drnda po mobiteljima jer zna da će prezentacije dobiti preko platformi za učenje; na ispitu onda pomoću mobitela prepisuju iz tih istih prezentacija. Taj zatvoreni krug umjetna inteligencija je dovela do savršenstva. Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba ima podatke da 77 posto učenika koristi umjetnu inteligenciju za pisanje školskih zadaća, a sustav to i ohrabruje. Mladi kojima kompjutor izrađuje domaće radove dobiju bolje ocjene od onih koji pišu sami, pa to ove poštene destimulira – u slučaju da profesori nisu budni.

Ona zagrebačka maturantica koja slika zadatak iz kemije, i prepiše iz mobitela rješenje, čini to zato što računa da profesorica zna točan rezultat. Međutim, profesorica će otići u penziju, a njezino će mjesto zauzeti upravo ta učenica koja više neće znati samostalno doći do rješenja. Treba li vraga uhvatiti za rep ili rogove, to ne znam, ali da je došao po svoje, sasvim je očito. Boris Beck za Večernji (i za Narod).

Utorak (10:00)

Kao nećemo se miješat...

Basara: Strategija prepuštanja

Ne znam da li je stari cinik Čerčil nekad učestvovao u geopolitičkim pregovorima/razgovorima na temu – „kome prepustiti Srbiju“ – ako jeste (a nije isključeno da jeste), smeo bih se opkladiti da je lakonski rekao: „Srbiju prepustiti Srbima.“ Nešto slično je devedesetih rekao i Đinđić, citiram po sećanju: „Srbiji ne trebaju drugi neprijatelji pored radikala.“ Nešto slično ću trideset godina kasnije reći i ja.

Sa izuzetkom dva-tri brzo propala, kratkotrajna pokušaja integracije Srbije u svetsku geopolitičku realnost, sve ostale srpske političke elite su radile na sledećim principima: 1. „Boj ne bije svijеtlo oružje, već boj bije srce u junaka““, 2. „Ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo“, 3. „Mi možemo i ono što ne možemo“ i 4. „Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine“.

Prevejanе kolektivno zapadne elite znale su to pametno da iskoriste, pa tako, recimo, kad su se posle decenijskog gloženja „oće piški, neće piški“ konačno složile da Otomansku imperiju proteraju natrag u Aziju, posla proterivanja se nisu lati­le velike sile, nego su velike sile Srbiji, Bugarskoj i Grčkoj uvalile oružje – i posao proterivanja prepustile balkanskim državicama.

Nek se kolju – pretpostavljam da su tako mislili u zemljama kolektivnog zapada – a kad nestane municije i oružje umukne, onda ćemo one za koje procenimo da ispunjavaju minimum uslova integrisati u EU, a ostale ćemo prepustiti njima samima. Svetislav Basara u nastavku prethodne kolumne, koju je završio: Zašto bi nastao mir? Niko od kolektivnih zapadnjaka nije nameravao da živi u BiH. Setite se da je isto to – da li namerava da živi u Jugoslaviji – Čerčil pitao nekog smetenjaka koji mu je prigovorio što Jugoslaviju prepušta komunistima.

Nedjelja (12:00)

U Slavoniji na ušću rijeke Vuke

Dežulović: Ako ne znaš što je bilo

Saznali smo tako da se Marko u Čavoglavama bori u samostalnom seoskom vodu u sastavu 114. pričuvne brigade, ali da osim puške – zapravo starog nekog puškomitraljeza marke Thompson – na ratištu duži i gitaru, kojom diže moral svojim suborcima. Što svira? Pa uglavnom standarde, “Jasenovac i Gradiška Stara”, “Mlad ustaša bojak bije”, “Evo zore, evo dana” i tako. Ali ima on i mnogo svojih pjesama. U redu, ne baš mnogo, više onako… dosta. Nekoliko. Par pjesama. Dobro, samo jednu. Zbog te jedne pjesme, eto, Mirko nas je zapravo i želio upoznati.

– Marko.

Da, Marko: zbog te jedne pjesme, eto, Marko nas je zapravo i želio upoznati. Izvadio je onda staru TDK kazetu i upitao želimo li je čuti. Naravno da želimo. Predrag je zovnuo Antonija i zamolio da je pusti, a ovaj je bez riječi stavio kazetu u kazetofon. Uskoro je oštariju ispunio reski gitarski rif i prodorno “Za dom – spremni!”, pa grubi, hrapavi vokal. Nismo ni slutili da naš tihi prijatelj može biti tako glasan.

Uvjeravali smo Marka kako razumijemo njegov plemeniti poriv, ali da je Domovini ipak potrebniji s gitarom u ruci i pjesmom na usnama, nego s Thompsonom u ruci i hropcem na usnama. Hrvatskoj vojnika ne nedostaje, ali nedostaje joj prava pjesma. Jebote Dražen Žanko i Ljerka Palatinuš: “Bojna Vukovar” snažnija je od cijele ergele Zrinka Tutića, ubojitija od njegovog Thompsona i jača od dvije gardijske brigade.

A on nas je gledao zbunjen, s neobičnom nekom mješavinom razočarenja i ponosa: kako on iz Čavoglava nedaleko Kljaka u općini Ružić kraj Drniša može pjevati o Vukovaru? O Vukovaru se može pjevati samo u Vukovaru! Boris Dežulović za Novosti

05.09. (18:00)

Morbidno, ali ako ga algoritam voli...

Andrassy: Potreba za obdukcijom tuđih tragedija je očito progresivna bolest društva, maskirana u “pravo na mišljenje”

Sjećam se kad je umro Balašević, pa je jedna utjecajnica u set storya reklame za novu pećnicu ubacila oko 20 sekundi plakanja u kameru – i onda nastavila o pećnici. Smije to, naravno, život ide dalje i svatko smije tugovat na svoj način, ali svejedno je bilo glupo. Još je gluplje to što je tuđa smrt postala “sadržaj” i metoda skupljanja klikova i lajkova, ali ako se to izgovori, protunapad je opet ideja da svatko smije što želi. Smije u teoriji, ali praksa je unatrag nekoliko dana jeziva. Sućut je jedno, ali imamo i drugo, a drugo je švedski stol na kojem ljudi poslužuju mišljenja prezentirana kao činjenice, privatne razgovore koji su nekad samo “vjerujte mi na riječ”, a nekad dolaze uz screenshot dokaz, teorije zavjere, hodogram zadnjih dana, sati i minuta – većinom ne iz pijeteta, nego iz potrebe da tuđu smrt pretvore u priču o sebi. Andrea Andrassy za Miss7

05.09. (12:00)

Problemi s ukopima nas muče odavno

Dežulović: Kontaminirana Hrvatska

– Smeće i otpad, da, ja nemam problem to nazvati smećem i otpadom. Ali imam problem kada vi i vama slični to nazivate “HDZ-ovim uvozom” i zbrinjavanje otpada pakirate u ljevičarsku agendu za rušenje ove Vlade i ono, kako ste rekli, “ideološko pitanje”. A naročito imam problem kada nas prije ikakvog inspekcijskog i sudskog postupka i prije bilo kakve studije o utjecaju na okoliš optužujete da kao veliki domoljubi zagađujemo vlastitu zemlju i trujemo buduće generacije.

– Ali vaš je ministar to zakopao u zemlju bukvalno stojeći mirno uz hrvatsku himnu, nazivajući cijelu stvar “dostojanstvenim ukopom”, te “humanitarnim i civilizacijskim činom”!

– Ne razumijem, je li to sad opet neka metatekstualna parabola ili šta?

– Ne, ne, evo vam vijest Hine, citiram: “‘Ovo je iznad svega humanitaran i civilizacijski čin jer svaka žrtva zaslužuje dostojanstven ukop‘, poručio je potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved na ukopu posmrtnih ostataka petsto hrvatskih žrtava iz Drugog svjetskog rata ekshumiranih u Republici Sloveniji…”

– Čekajte, stanite, kakve sad hrvatske žrtve…?

– Hrvatske žrtve iz 1945., koje su prošlog tjedna kamionima dovezene iz Slovenije i sahranjene u Hrvatskoj, u Donjem Macelju, ne pravite se glupi, Plenkoviću.

– Ovo je nesporazum, zar ne govorimo o otpadu koje je kamionima dovezeno iz Slovenije…?

– Gospodine Plenkoviću, molim vas da hrvatske žrtve iz Drugog svjetskog rata prestanete nazivati otpadom. Nije lijepo. Boris Dežulović za N1

04.09. (18:00)

Da nam još i budućnost ne završi u smeću

Krušelj: Plenković je u Gospiću doznao bolnu istinu. I sad je u panici

Prvi se puta u desetak godina vladavine premijera Andreja Plenkovića događa da glavni suparnik nije neopasna i nesnalažljiva oporba, već hrvatski građani koje previše ne zanima poigravanje stranačkim i ideološkim podjelama. Da bi problem bio nezgodniji, središte su bunta Gospić i Lika u cjelini, vjerojatno i drugi ugroženi dijelovi te županije. Do prije mjesec-dva bila je to najtvrđa HDZ-ova utvrda. Sada se političko povjerenje ruši poput kule od papira. Ako je suditi prema reakcijama u javnosti, mogao bi imati dosad najveći broj sudionika od svih okupljanja vezanih uz svakovrsne društvene probleme. Bitno je da skup ne organiziraju stranke, što bi samo produbilo sukobljavanja.

Dolazak na prosvjed će u tom kontekstu biti i indikator na koga HDZ i nadalje može računati. Neupitni su, jasno, koalicijski partneri i radikalna desnica, koje od zdravlja građana puno više zanimaju grobovi iz Drugog svjetskog rata i dizanje međunacionalnih tenzija. Tu su i brojne braniteljske i ideološki profilirane udruge koje se financiraju iz proračuna te pojedine kategorije korisnika socijalnih i mirovinskih prava koje su svjesne da dobivaju nešto zakonski dvojbeno, što bi neka lijeva vlast mogla preispitivati. Sada je samo pitanje je li ta nepokolebljiva vjera u vladajuću stranku ponajprije stvar rukovodstava pojedinih udruga, ili je u pitanju još uvijek veći dio biračkog tijela. Željko Krušelj za Danicu

03.09. (09:00)

Ne ponovio se

Markovina: Bešćutno lice đenerala zla

Za razliku od šutljivog Ljubiše Beare, o kojem znamo dosta toga isključivo zahvaljujući knjizi Ivice Đikića, pa čak i za razliku od Radovana Karadžića, koji je bio sklon tome da glumi neshvaćenog pjesničkog genija i mistika zidajući za života mit o sebi kao nekom anđelu historije, Ratko Mladić nije krio svoju proračunatost, hladnoću i zločinački cinizam iza nikakvog paravana. Sve njegove kamerom zabilježene izjave, od one koje kvartove tući po Sarajevu do svega što je izgovorio u Srebrenici, pa i preko one gdje s punom sviješću zna da se sprema provesti genocid, svjedoče o teškom sociopati i apsolutnom zlu.

Oni ljudi koji su ga slavili i koji ga slave, a takvih je ogromna masa, s punom podrškom političkog vodstva Srbije i Vučićeve vlasti, ali i prethodnih vlasti kad su i mladi vojnici morali biti ubijeni da ne bi bilo otkriveno njegovo boravište, jako dobro znaju što slave. Time je smješnije s jedne strane negiranje odlično dokumentiranih zločina, dok s druge ti isti koji zločine negiraju viču ili pišu „Nož, žica, Srebrenica“. Ne može i jedno i drugo.

Najstrašnija kod slavljenja Ratka Mladića jeste činjenica da tu nema ničega osim zločina. Ni tragičnosti figure, ni nekog inteligentnog govora, niti mistike, nema ničega. Obični zločinac, hladnog pogleda. Ništa više od toga. Dragan Markovina za Peščanik

01.09. (18:00)

Izgovaranje navodnika

Dežulović: Oj Krajino, jebem li ti mati

“Krajina” kao pojam u modernoj hrvatskoj državi i društvu ima negativnu i uznemirujuću konotaciju i sinonim je s paradržavnom tvorevinom uspostavljenom na okupiranom teritoriju Hrvatske, i stoga se u hrvatskom jeziku izgovara u navodnicima: “Krajina”. Vidite? S blagim prezirom u kutu usana, ovako. “Krajina”.

– !Krajina!?

– Ne, ne: “Krajina”. Vidite? “Krajina”.

– ‘Krajina’?

– Zamalo. Ali dobro, prihvaćam.

– Hvala, ispričavam se. Znači, ‘Krajina’: stihovi pjesme u kojoj spominjem ‘Krajinu’ nastali su u jednom osjetljivom povijesnom trenutku i nemaju baš nikakve veze s tom, kako ste rekli, negativnom i uznemirujućom konotacijom.

– Čekajte, vi sad hoćete reći da se “Krajina” u vašoj pjesmi ne odnosi na srpsku paradržavnu tvorevinu?

– Ne, zaboga. Zapravo, da, ali… ne. Hoću reći, da, Krajina u mojoj pjesmi…

– “Krajina”!

– Pardon, ‘Krajina’ u mojoj pjesmi formalno-pravno jest srpska paradržavna tvorevina, ali moja poruka nema negativnu i uznemirujuću konotaciju.

– Nego kakvu?

– Ja bih rekao, dvostruku.

Boris Dežulović za Novosti