Basara: Kmet, žandar, pop i uča - Monitor.hr
27.12.2021. (14:00)

Kuhar, lopov, njegova žena i njen ljubavnik

Basara: Kmet, žandar, pop i uča

Moja neznatnost je u jednom trenutku svog dijalektičkog razvoja primetila da je Srbija promenila sva raspoloživa društvena uređenja i sve postojeće ideologije, od kojih se najdugovečnijom pokazala boljševička. Uprkos osebujnoj raznovrsnosti i neprestanim eksperimentisanjima, stvarni politički sistem u Srbiji nekako je ostajao uvek isti. Ja sam taj sistem provizorno nazvao sistem burazerskog pluralizma. U tom je sistemu – ukoliko Srbija, daleko bilo, nije pod okupacijom – slobodan samo „naš narod“, ali ne i ljudska ličnost, koja je samo ograničeno slobodna. Dok se drugačije ne naredi. U smislu da ovaj ili onaj dilber nije u zatvoru, slobodna je većina Srba, ali u smislu slobode donošenja odluka o sopstvenom životu – to jok. Za donošenje svih odluka o svim životima služe stubovi srpskog mačjeg jebališta – pardon, društva – seoski kmet, seoski pop, seoski uča i seoski žandar, koji se u istoriji pojavljuju u šarolikim alotropskim modifikacijama… analizira iz šire perspektive Svetislav Basara temelje društvenog uređenja u svom kraju. Kolumna ima i nastavak.


Slične vijesti

Jučer (19:00)

Smrt fašizmu - živjela umjetnost!

Basara: Nedelja fašizma 2

Kako je došlo do toga da fašizam, bajagi do nogu potučen u Drugom svetskom ratu, ponovo uskrsne i da ponovo zakuca na vrata sveta… Umovi, naime, kojima zastrašujući destruktivni potencijali konvencionalnog oružja nisu dovoljni – a u stanju su da unište milione – i koji posežu za oružjem totalnog uništenja, naprosto su fašistički umovi. Isto važi za (manje eksponirane, štaviše ugledne) umove koji su – naravno na „dobrobit čovečanstva“ – preuzeli (i unapredili) monstruozna „istraživanja“ dr Mengela, vršena na živim logorašima. Sledstveno kad u nekim novinčinama pročitate – ili na televizorima čujete – blagoglagoljive govorancije o eugenici, genetskim istraživanjima, kloniranju i sličnim tricama i kučinama, znajte da su sve te trice i kučine izašle iz Mengeleove laboratorije i da ne mogu biti ništa drugo nego fašizam. Sa „ljudskim likom“, ali fašizam. Idemo dalje. Kad god čujete – u Srbiji se svaki dan može čuti, a i po svetu se sve češće čuje – da se o naciji ne govori (i misli) kao o političkoj, nego kao o etničkoj zajednici, koja ima svoju „dušu“ i „biće“, znajte da je fašizam na pragu, a da to što taj prag (zasad) ne prelazi, imamo zahvaliti odsustvu nemačkog smisla za pedanteriju, disciplinu, a ne dobroti duša. Zaključak. Svi smo mi pomalo fašisti, samo život ne da svima šansu… piše Svetislav Basara tamo za neki medij. “2” iz naslova znači nastavak prethodne kolumne.

Jučer (14:00)

Kloniralo Franju

Klauški: U paklu detuđmanizacije – Kako se Plenković s Milanovićem bori za titulu novog Franje Tuđmana

Nije bilo dovoljno što je Andrej Plenković ovoga vikenda pretjerano ishvalio Franju Tuđmana pred svojim HDZ-ovcima na komemoraciji za stotu godišnjicu rođenja prvog predsjednika. Morao je u istom dahu poslati prijeteću poruku onima koji se s njim ne slažu i onima koji su “20 godina radili na tzv. detuđmanizaciji”, da u osporavanju Tuđmanovih zasluga i ogromne političke ostavštine “nisu i neće uspjeti”. Plenković je, osm toga, morao uložiti veliki trud u veličanje Franje Tuđmana, u čiji HDZ se učlanio deset godina nakon njegove smrti. A taj Milanović bio je istodobno najveći promotor Tuđmana: bio je prvi SDP-ovac koji je službeno odnio vijenac na Tuđmanov grob, dao je Tuđmanu zračnu luku i govorio o tome da mu treba dati Trg svetog Marka, branio je Tuđmana čak i pred HDZ-ovcima, te slijedio Tuđmanovu politiku prema Haagu, prema Bosni i Hercegovini, prema Europi. Milanović je danas najveći hrvatski tuđmanist. I Plenkovićev najveći suparnik… piše Tomislav Klauški za 24 sata.

Jučer (10:00)

Neka si im rekla

Andrea Andrassy: Ljetovanje u tuđim maternicama – Žene nisu apartman za smještanje tuđih želja

Žena nije ni inkubator ni javno dobro, niti je tuđa maternica apartman u kojem može ljetovat svatko tko poželi, svatko po svom zakonu. Zakon je ovdje jasan, ali kao i uvijek u Hrvatskoj, opet je podložan tumačenju – od bolnice do bolnice, od Božice do Božice. A ovo nije i ne bi trebalo bit pitanje gospođe Božice. Njeno je pravo da ne pobaci ako ne želi, kao što je moje pravo da to napravim ako tako odlučim. Ovo je pitanje institucija koje plaćamo, a koje su prošli tjedan unatoč medicinskoj indikaciji slomljenoj ženi dali uputu da nježnost, stručnost i empatiju potraži negdje drugdje – tamo gdje će ju netko pitat “kam greste?” Iz Hrvatske se već odavno bježi trbuhom za kruhom, a izgleda i trbuhom za zdravstvenim uslugama na koje imamo zakonsko pravo – osvrnula se gnjevno Andrea Andrassy mada je namjeravala biti nježna.

Petak (20:00)

Objekti vjersko-političkog nasilništva

Ivančić: Žargon dvoličnosti

Žargon dvoličnosti postao je neizbježan otkad je načinjena projekcija hrvatskoga društva kao cinično konstituirane zajednice, te bi se gornji niz, da imamo prostora i vremena, mogao nastaviti unedogled. Recimo: naši generali su osuđeni u Haagu za najgore zločine, ali ih mi smatramo našim herojima. Ili, još bolje: naši su sudovi osudili naše ratne zločince, ali smo im u Lori podignuli mramorni spomenik. Cinično društvo ugođeno je na način da ti nesporazumi budu podnošljivi i, u zreloj fazi, samorazumljivi. Kao zahuktali socijali stroj, podmazan svim mastima, ono je u stanju apsorbirati i sretno izmiriti naizgled kontradiktorne učinke djelovanja pravne države, nacionalne ideologije i takozvane kolektivne osjećajnosti. Izjavom od prije par dana, da “nema zabrane pobačaja” (mada je isti onemogućen), kao i onom od prije par tjedana, da “‘Za dom spremni’ je već zakonom zabranjen” (mada je dopušten), Plenković najmanje ima na umu nešto poput prikaza realnoga stanja stvari, kaže Viktor Ivančić za Novosti.

Četvrtak (16:00)

Iznad svih je bog koji traži patnju

Vučetić: Valja se pobuniti protiv države koja nam uskraćuje prava

U sadašnjem svijetu, čovjeku se nude mnoge, više ili manje, usustavljene priče o tome što bi čovjek nužno trebao biti. U Hrvatskoj je dominantna priča o čovjeku koji bi, ako želi ostvariti puninu čovještva, nužno trebao biti kršćanin. Ta nužnost ostvarenja čovjeka kao kršćanina ne ogleda se samo u najnovijem primjeru javne rasprave o tome smije li trudnica, kojoj su utvrđene malformacije ploda u tolikoj mjeri da nastavak održavanja trudnoće, čak i ako je on moguć, zasigurno rezultira dvostrukom patnjom – patnjom djeteta i patnjom majke, realizirati zakonom zajamčenu mogućnost prekida trudnoće, nego se ogleda i u svim ostalim pogledima vezanim za moral, društvo, politiku, povijest i, naravno, financije. Marko Vučetić za Autograf.

Srijeda (19:00)

Ljutit će se tata, a sponzori još više

Dežulović: Prljavo Tjentište

Taj jezik, jezik Prljavog kazališta, bio je službeni jezik naraštaja kojemu su već tada – podsjećam, prije trideset godina – Stonesi bili etablirani mainstream, podjednako malograđanski kao i plava kravata Hourinog tate, onog što je bio u ratu, kao i svaki tata iz rata koji se nama iz 1979. već bio popeo na kurac. I teško da ima tužnije i točnije slike Hrvatske – one koju je za svoju djecu sagradila publika s Poletovog koncerta 1979. godine – od plakata koji je ovih dana najavio Prljavo kazalište na splitskoj Rivi, na Dan domovinske zahvalnosti: isti onaj isjeckani Jaggerov jezik uhvaćen šigurecom, arheološki artefakt s kraja Titove ere, danas najavljuje koncert otromboljenog, ocvalog domobrana Jasenka Houre za državni praznik, na dan kad je pukla ustanička puška, pod zastavama i parolama od stiropora, onako kako su nam u vrijeme njihovog prvog albuma na Dan borca palamudili kojekakvi sijedi partizanski mufljuzi. Tekst Borisa Dežulovića iz 2008. prenosi Lupiga.

09.05. (19:00)

Zato kreni, kreni prema meni

Basara: Gde nam je mesto

Ovu kolumnu je Basara kao važnu najavio još prošli tjedan, pa su zato dvije njegove kolumne danas. Kaže on: Nedovoljno se ovde ozbiljno shvata dramatičnost situacije u kojoj se našao svet, a unutar sveta i Srbija. Što je posledica katastrofalne srpske zablude da svet funkcioniše na istim principima – tačnije na odsustvu principa – na kojima funkcioniše Srbija. Ovde se misli (tj. ne misli se) da će rat u Ukrajini potrajati neko vreme, da će onda oružje utihnuti i da će se posle sve vratiti u uhodanu rutinu. Ali to se neće dogoditi… Poslednji je, u najboljem slučaju pretposlednji, čas da prestanemo da „idemo“ u Evropu ili u Evroaziju – u stvari bilo kuda samo ne ovde gde jesmo – i da razaberemo šta ćemo s nama, siracima tužnim bez iđe ikoga (sa osloncem na „četiri stuba naše spoljne politike“). Što rekla tibetanska budistička poslovica – „problem nije tamo gde ga vidiš, nego u načinu na koji ga gledaš“. Ako ne promenimo način gledanja na stvari, nećemo otići ni u EU ni u Evroaziju, nego u 3LPM. Gde nam, ruku na srce, i jeste mesto – zaključuje Svetislav Basara svježe danas.

06.05. (15:00)

Još će nam turisti uništiti sezonu

Šajatović: Lude dvadesete – Ekonomija i biznis naglavačke okrenuti

Pandemija COVID-19, rat u Ukrajini i zapadne sankcije Rusiji okrenuli su biznise naglavačke. Pri čemu nije jasno koliko bi ta izokrenuta vremena mogla potrajati. Dojučerašnje anomalije postaju pravilo. Disrupcije koje su se do prije dvije i pol godine vezivale ponajprije uz efekte digitalne revolucije sada su sve češće uzrokovane geopolitičkim tektonskim poremećajima. Nema sidara i starih recepata kojih bi se poduzetnik ili menadžer mogao držati i biti siguran da će prebroditi oluju. Sve se preispituje. Možda se, ako Europom zavlada neka teška recesija pa na Zapadu krene val otpuštanja, taj problem kratkoročno riješi sam od sebe. Ali dugoročno, svi koji misle da mogu tri mjeseca platiti sezonce, ostvariti veliki profit i da se to neće promijeniti, trebali bi dobro razmisliti. Miodrag Šajatović za Lider.

05.05. (19:00)

Film pun fabrikacija

Pilsel: Sedlar vam neće kazati o čemu su razgovarali Tito i Stepinac

Suština toga razgovora, ali u filmu, je opetovani pokušaj Tita da uvjeri Stepinca da okrene leđa Vatikanu (Svetoj Stolici) i stvori neku nacionalnu hrvatsku Crkvu koja bi bila partner Titu i komunistima u stvaranju nove Jugoslavije. A to je povijesna laž i konstrukcija ekstremne katoličke i svjetovne desnice. To može proći u knjigama postulatora Jurja Batelje, šefa kauze i propagande u Stepinčevim stvarima, u glavicama neobrazovanih katolika, u Glasu Koncila, u propovijedima onih koji se bave hagiografijom ali ne i historiografijom, ali ne pije vodu na temelju već jako velike povijesne građe dostupne svima zainteresiranima. Znamo i o čemu se razgovaralo i to nije ono o čemu vam pripovijeda Sedlar mlađi. Više puta se, posebno u katoličkoj publicistici, elaborirao susret Tita i Stepinca. Najopširnije je to napravio prvi pouzdani hrvatski katolički biograf Alojzija Stepinca, fra Aleksa Benigar, a svrha je bila da se prilike srede i spriječe sukobi između svjetovne i crkvene vlasti. Pojašnjava Drago Pilsel za Autograf.

05.05. (15:00)

Destruktivno i osvetničko društvo

Vučetić: Osvetnička religioznost više drži do Stepinca nego do Isusa

Umjesto dobrote, nudi nam se destruktivnost iluzije koja dolazi u ruhu ogorčene političnosti i osvetničke religioznosti. Ogorčena politika progovara nacionalističkim jezikom, dok osvetnička religioznost progovara jezikom potrebe da svijet bude jednoobrazan, oslobođen svake različitosti. Ogorčene politike ne dopuštaju da se razvija neka druga povijest u kojoj će nastajati neke druge, procesualne i smjenjive povijesne figure. Ne, ogorčenost traži vjernost prema onima od kojih nitko nikada ne može i ne smije biti veći. Osvetnička religioznost i za ovo ima lijek – Bogu se, zbog neoprostivog propusta, osvećuje tako da više drži do, primjerice, Alojzija Stepinca nego do Isusa Krista. Marko Vučetić, Autograf.