Basara: Kultura političkih ubojstava - Monitor.hr
19.05. (12:00)

Kako se stvaraju kultovi

Basara: Kultura političkih ubojstava

Političke ubice su ubice bez krčmara, često i samoubice, jer, bar koliko mi je poznato – ako grešim, neka me neki atentatorski simpatizer ispravi – tokom duge i bogate istorije političkih atentata, nijedan politički ubica nije izvukao živu glavu ili bar – u novija vremena – doživotnu robiju, za razliku od kolega po ubijanju, ubica iz strasti, koristoljublja i zabave, koji često izmaknu ruci pravde. Grubo posmatrano, postoje dve vrste političkih ubica: tzv. slobodni ubilački strelci koji krunisane i nekrunisane glave ubijaju iz ličnih motiva ili da bi se proslavili, pa šta košta da košta – među takve (najverovatnije) spada onaj pucač na Fica – a postoje i političke ubice koje na ubistvo huškaju – i iza kojih stoje – politički pozadinci. I takvi su – osim u revolucionarnim previranjima – ubice bez krčmara iako ubijaju u zabludi da ubijaju s krčmarem, što će reći da se zdravo nadaju da će nakon atentata krčmari od njih napraviti kultne ličnosti, „borce za nacionalnu stvar“ itd. Svetislav Basara


Slične vijesti

Danas (08:00)

Najbolja kad je najteže...

Starešina: Ma kako završio Euro 2024., hrvatska reprezentacija i dalje ima otvoren put za rast

Možda je temeljna značajka njihova uspjeha što je nastajao nasuprot (političkom) sustavu, nasuprot pomodarstvu, mimo stereotipa i uobičajenih praksi. Obično iza velikih sportskih uspjeha, osobito nogometnih, stoji država s financijskom i moralnom potporom. I, dakako, s interesom gradnje nacionalnog samopouzdanja, motivacije, promidžbenim interesom… I uoči Svjetskog prvenstva u Rusiji bila je predodređena za poraz, a Dalić doveden da sjedi na klupi do očekivano brzog ispadanja. Očekivani gubitnici vratiše se sa srebrnom medaljom. Drugi na svijetu. I za budući rast još važnije: vratili su se kao momčad koja pobjeđuje kada bi se drugi predali, momčad koja zarađuje, što im je pomoglo ostvariti neovisnost o politici i nogometnim lobijima. To im je omogućilo nešto što se čini samorazumljivo: da igraju oni koji su najbolji. Ali s rezultatima je k njima došla i politika. Višnja Starešina za Lider.

Jučer (20:00)

Nije to Domovinski pokret pa da ih HDZ potamani

Žižek: Bauk neofašizma kruži Europom

Izbori za Europski parlament donijeli su iznenađenje – desilo se baš ono što su svi očekivali. Da parafraziram klasičnu scenu iz braće Marks: Europa možda govori i ponaša se kao da se kreće udesno, ali ne dajte da vas to zavara; Europa stvarno ide radikalno udesno. Zašto trebamo inzistirati na takvom tumačenju? Zato što se većina mainstream medija trudi to potisnuti. Uporno ponavljaju: „Jeste, Marine Le Pen, Giorgia Meloni i Alternativa za Njemačku (AfD) povremeno koketiraju sa fašističkim idejama, ali nema razloga za paniku jer još uvijek poštuju demokratska pravila i institucije kada su na vlasti.“ Trebalo bi nas sve uznemiriti ova normalizacija radikalne desnice, jer ukazuje na spremnost tradicionalnih konzervativnih stranaka da se priklone novom pokretu. Aksiom europske demokracije poslije Drugog svjetskog rata, nema suradnje sa fašistima, tiho je napušten. Slavoj Žižek za Peščanik

Prekjučer (20:00)

Slučaj vlastitog blackouta

Jergović: Dean Kotiga, čovjek čiji je posao da svoje neznanje izlaže poruzi rulje

Kratak insert iz kviza “Potjera” kruži društvenim mrežama. Pita Joško Lokas: “Koji je Međimurac 2023. napisao roman ‘Slučaj vlastite pogibelji’”. U krupnom kadru lovac Kotiga, izgubljenog pogleda, veoma zbunjen u duši, izgovara tek da bi nešto rekao: Žmirić. Stvar postaje lokalno viralna. Zoran Žmirić insert objavljuje na svom fejsbuku, uz neki duhovit i pametan komentar. Svima je, čini nam se, jasno što se dogodilo. Kotigi se dogodio klasični blackout. Komentatori na Žmirićevom otvorenom fejsbuku krenuli su vrijeđati Kotigu i njegovo tobožnje neznanje pretvarati u nešto drugo.

Kotiga jedan je od nekoliko profesionalnih hrvatskih kvizašica i kvizaša, redom prilično obrazovanih urbanih likova srednje i mlađe generacije. Posao lovaca je da više puta tjedno sve svoje neznanje izlažu poruzi rulje. Opasan i neugodan posao. Neobičan su oni svijet za hrvatske prilike. Premda možda ne znaju zamijeniti osigurač u stanu ili žarulju na automobilskom faru (premda to na novijim i boljim autima ne zna više nitko), ti ljudi imaju više humanističkog obrazovanja, znanja o svijetu oko sebe, civilizacijske i kulturološke samosvijesti, nego Vlada, Sabor, Vrhovni i Ustavni sud i svi znanstveni instituti u Hrvatskoj, zajedno. Oni su, tako ćemo to reći, ona druga i drukčija Hrvatska, koja ima svijest o sadržaju pojma kojim smo se kao učkurom opasali. Miljenko Jergović za svoj blog.

Petak (22:00)

Ako te pozovu, pa nije red da odbiješ

Ivančić: Avionska sreća

Nije, naime, pravo pitanje što radi Njonjin potomak u državnome zračnom prometalu, već zašto je u njemu Njonjo, kojem hrvatski porezni obveznici, mada ih nitko nije pitao za dopuštenje, masno plaćaju da bi u Njemačkoj “bodrio naše momke” i ugradio se kao korisnik počasne lože u jedan nacionalistički ritual. Pošto je ta perverzija pretvorena u “uobičajenu praksu”, famozno Povjerenstvo – poput institucije izašle iz Kafkina romana – propituje je li u okviru legitimirane abnormalnosti došlo do kakve devijacije.

Neprelazna distanca između jednakih i jednakijih u svakom slučaju ostaje ista. S jedne strane prosječan Hrvat koji uz kriglu piva u mjesnome kafiću, s pijanim i krezubim kompanjonima, s majicom u kariranom dezenu, demonstrira svoje rodoljublje urlajući u smjeru televizijskog ekrana, a s druge onaj koji o njegovome trošku leti ka svečanoj berlinskoj loži, ugodno odlijepljen od sure životne realnosti, na nekih desetak tisuća metara od zla. Viktor Ivančić za Novosti

Petak (20:00)

Ako hodaš s njima, onda je sve pet

Vučetić: Žene iz Hoda za život koje su učinile pobačaj su ubojice

Zanimljivo je da sudionici Hoda za život, ali i mnogih drugih pokreta, ne demonstriraju što ljudski život znači njima, već se iz petnih žila trude da njihova svjetonazorska orijentacijska točka ili pseudodefinicija postane obvezujuća za druge. Hod za život zapravo je definicijski pohod na živote drugih ljudskih bića.

Nemam ništa protiv svjetonazora, pa i svjetonazorskog aktivizma, ali bi, čisto zbog logičke higijene, valjalo zadržati minimum konzistentnosti.

Ako netko tvrdi da je prekid trudnoće ubojstvo, a svjetonazorski aktivisti Hoda za život upravo to tvrde (a i imaju pravo to tvrditi), sekularno društvo im je dužno to pravo osigurati i osigurava im ga, onda je nužno da žene koje na njihovim skupovima svjedoče o abortusu kojega su nekoć počinile, ne predstavljaju u mlakoj, neodređenoj formi žena koje će iznijeti intimna svjedočanstva. Treba ih najaviti kao ubojice djeteta.

Ne smatram da su one ubojice, ali budući da Hod za život prekid trudnoće smatra ubojstvom, a to navodno smatraju i žene koje manipulativno na hodaškim skupovima iznose polulažna svjedočanstva, onda, ako žele udovoljiti minimalnim zahtjevima logičnosti i autentičnosti, te žene trebaju predstaviti i prema njima se odnositi kao da je riječ o ubojicama – ne zbog toga što se uistinu radi o ubojicama, jer nije riječ o ubojicama, nego zbog toga što svi oni smatraju, uvjereni su ili makar to tvrde, da je prekid trudnoće ubojstvo. Marko Vučetić za Autograf

Petak (09:00)

Lajanje na susjede

Markovina: Patologija na tribinama

Igrali su Hrvatska i Albanija, mjesto radnje je legendarni stadion u Hamburgu, dobar dio publike činili su gastarbajteri, bilo iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, s Kosova ili iz Albanije, ali tim ljudima koji su morali u emigraciju, jer nitko da se ne lažemo, u emigraciju ne ide od velike sreće u domovini, duša se napunila zajedničkim skandiranjem protiv Srba. To je prije svega tužno i ružno, a onda je i groteskno, ali je posljedica strukturalnog nacionalizma u kojem odrastamo svi na ovim prostorima već skoro četrdeset godina i koji se najotvorenije manifestira na nogometnim stadionima. I to skoro na svima i u svakoj prilici. Nije ova sad rečenica nikakvo opravdanje ili relativizacija onoga što smo čuli u Hamburgu, ali šok u tabloidnim medijima i među vladajućima u Srbiji bit će vjerodostojan onda kad se isto tako bude reagiralo na skandiranje „Nož, žica, Srebrenica“ i na slične poruke s tribina. Dragan Markovina za Peščanik.

Četvrtak (22:00)

Nastavljamo u revijalnom tonu

Šajatović: Ako se još ne vidi da je pokvareno, ne popravljaj

Generatori rasta ostaju fondovi EU-a pretočeni u potražnju za građevinskim radovima i rast plaća u državnom sektoru koji će podupirati domaću potrošnju. Dakle, ništa novoga od vladajućih. Jednako tako ni od oporbenjaka, koji nastavljaju staru praksu površnog reagiranja na Vladine poteze izjavama u Saboru ispred kopije Bašćanske ploče. ‘Bašćanci‘ ne pokazuju da su išta naučili od još jednog poraza. Umjesto da ozbiljno rade na programima koje će predstaviti za četiri godine (da, sad je vrijeme da se to počne!), zadovoljni su s još četiri godine primanja saborskih plaća i jeftinih ručkova u saborskom restoranu.

Ako se netko i odvaži nešto poručiti, to su ili fragmenti ili ponavljanje općih mjesta formulacijama koje su se mogle pročitati u tisku ili na portalima. Kao da su trostruki pobjednici na parlamentarnim izborima potaknuli samoeutanaziju konstruktivnosti intelektualnih elita. Ništa od ideja outside the box​. Miodrag Šajatović za Lider.

Četvrtak (16:00)

Pa ti idi gledaj utakmice

Dežulović: Zločin i opomena

Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, PZOOSI, zloglasni “pezosi”, strah i trepet HDZ-a, dugačka ruka prava i pravde, posljednja linija obrane hrvatske Republike i noćna mora predsjednika Sabora, kojega su, eto, vrhunski obučeni PZOOSI-jevi agenti uhvatili kako službenim avionom Vlade Republike Hrvatske vodi sina na utakmicu u Berlin. Nakon čega se Njonjo svako jutro budi u hladnom znoju, čekajući da mu zbog povrede odredbe članka 6. stavka 3. Zakona o sprječavanju sukoba interesa, a po članku 50. istog Zakona, drakonski razrežu par stotina eura kazne.

Ili da mu po članku 49. – strah je Njonju i pomisliti – izreknu opomenu.

Opomena.

Najstrašnija riječ koju će živ hadezeovac za života čuti. Radije bi predsjednik Sabora odgulio doživotnu robiju u Lepoglavi nego ostatak svog bijednog i upropaštenog života proveo sa stigmom opomene Povjerenstva za odlučivanju o sukobu interesa: s tom opomenom Njonjo bi u zatvoru barem bio car i legenda, svi tetovirani ubojice, ratni zločinci, silovatelji i ministri u zatvorskoj kantini sa strahopoštovanjem bi gledali u onog samozatajnog mišićavog tipa i govorili ispod glasa, “to je onaj s opomenom PZOOSI-ja”. Boris Dežulović za N1

Srijeda (09:00)

Junak nejunačnog doba

Jergović: Nebojša Slijepčević ili kako nejunačnom svijetu u nejunačna vremena ispričati priču o tragičnom junaku

Priča koju će Nebojša Slijepčević ispričati u trinaest minuta filma “Čovjek koji nije mogao šutjeti” čini se veoma lokalnom, balkanskom. To je, između ostaloga, priča o identitetima, a ona je po našem općeprihvaćenom mišljenju zapretena, skrivena u povijesti i u jeziku, i strancima posve nerazumljiva. Pa kako je onda moguće da je film prihvaćen u glavni program festivala u Cannesu, i da je na kraju osvojio Zlatnu palmu, zapravo i najveću nagradu u povijesti hrvatskoga igranog filma? U tih trinaest minuta više je igre riječi, simbola i znakova, i više tananih razlika između jednih i drugih, nego u svih tisuću tristo i pedeset sati dugometražnih igranih filmova kojima su ovdašnje države kanile ispričati svijetu istinu o stradalništvu svoga i krivnji onoga drugog naroda, više je, dakle, onog što stranci nikako ne mogu shvatiti, a eto, ipak, su shvatili sve. Miljenko Jergović za svoj blog.

17.06. (09:00)

Iz zelenog u crno

Starešina: Rezultati europskih izbora upozoravaju na opasne političke procese na istoku i zapadu EU-a

Najavljivana velika pobjeda ekstremne desnice na europskim izborima ni ovoga se puta nije dogodila. Štoviše, grupacija europskih pučana (EPP) ojačala je za deset mandata, grupacija socijaldemokrata i socijalista (SD) tek je neznatno oslabjela (četiri mandata). No rezultati izbora poslali su poruke upozorenja. Prvi je izborni debakl vladajućih stranaka uz uzdizanje desnice u Njemačkoj i Francuskoj. Drugo upozorenje je jačanje proruskih stranaka na istoku EU. Zapad se doveo u stanje unutarnjih svjetonazorskih ratova, i to zbog provedbe zelenih agendi koje su si nekad ozbiljne političke stranke europskog mainstreama same nametnule slijedeći Gretu Thunberg i slične veličine političke misli. Najbizarnije je u svemu tome što si je tu zelenu luđačku košulju zapadni politički mainstream sâm svezao. Naime, zelene političke opcije, koje su nekoć krenule s poželjnim programom zaštite prirode, nikada nisu imale političku moć nametnuti svoje agende i dealove. Višnja Starešina za Lider.