Basara: Kultura proricanja - Monitor.hr
09.01. (23:00)

'Realnost ovoga sveta će se urušiti kao ona zlosretna novosadska nadstrešnica'

Basara: Kultura proricanja

Sve monoteističke religije i crkve su strogo zabranjivale proricanja. I to s dobrim razlogom. Verovati u proročanstvo, to znači verovati u sudbinu. Moja neznatnost ne veruje ni u sudbinu ni u proročanstva koja proriču čuda pokore, pičvajze i katastrofe koji se zbivaju unutar pojavne, ali veruje – i to svakim danom sve više – u proročanstvo o predstojećoj katastrofi realnosti, koje je, kombinujući hrišćanska učenja i uvid u prirodu optoelektronskih tehnologija, diskretno najavio ovde često pominjani Pol Virilio.

Virilo je to ovako postavio: svaki novi tehnološki izum sa sobom donosi do tada nepostojeće katastrofe. Napravite, recimo, železnicu, uz nju dobijete i železničke nesreće, otkrijete cepanje atoma, posle izvesnog vremena dobijete Hirošimu i Nagasaki – ako se situacija usložnji, biće još gradova na tom spisku – ili konstruišete avion i eto vam avionskih nesreća, kužite, stari moji. Kompjuterizacija, internet i sve što ide uz njih i s njima – u početku će sa sobom doneti ranije nepoznate pičvajze koji će se događati unutar stvarnosti, da bi u jednom trenutku dovele do katastrofe celokupne realnosti. Svetislav Basara


Slične vijesti

Jučer (23:00)

Iznad politike

Žižek: Novo lice protesta

Tradicionalno, masovni protesti se barem implicitno oslanjaju na pretnju nasiljem, u kombinaciji sa otvorenošću za pregovore. Ali ovde imamo suprotno: demonstranti u Srbiji ne prete nasiljem, a odbijaju dijalog. Ova kombinacija izaziva konfuziju, baš kao i odsustvo očiglednih vođa protesta. U nekom trenutku će, naravno, u igru morati da uđe organizovana politika. Ali za sada, „apolitičan“ stav demonstranata stvara uslove za novu politiku, umesto još jedne verzije iste stare igre. Da bi se ostvarili red i zakon, teren se mora raščistiti.

Nekome ova politički motivisana apolitičnost demonstranata u Srbiji možda deluje licemerno, ali u stvari to je pouzdani znak njihovog radikalizma. Oni odbijaju da se bave politikom po postojećim (uglavnom nepisanim) pravilima i traže fundamentalne promene u načinu rada osnovnih institucija. Najveći licemer u ovoj priči je Evropska unija, koja se uzdržava od pritiska na Vučića iz straha da će se on okrenuti Rusiji. Slavoj Žižek za Peščanik.

Jučer (19:00)

Dosta je bilo rušenja, ajmo nešto i graditi

Basara: Predvidovitost

Odavno sam se odupro iskušenju da poverujem da sam vidovit – opasno je laskati samom sebi – ali neću pogrešiti ako kažem da sam predvidovit. Pisac hoće da kaže da su u zemlji Srbiji reakcije javnosti (svih boja) na akcije (svih boja) apsolutno predvidive. Politička kriza – koja je uzdrmala Srbiju i kojoj se zasad ne vidi rasplet – direktna je posledica apsolutne nepredvidivosti studentskih radnji i postupaka, koji se ne mogu „hendlovati“ predvidivim, već stotinama puta viđenim protivradnjama i protivpostupcima. Pojma nemam šta su studentske namere – a i oni ih kriju ko zmija noge, i dobro čine što ih kriju – ali mi se na osnovu dostupnih podataka čini da studentarijin prioritet nije magična reč Krugova Dvojke i Euromahale – „promene“ – nego „primene“ ustava, zakona, etc., mada lično ne bih imao ništa protiv da imaju u planu sazivanje ustavotvorne skupštine, ali hajde da se ne odajem političkoj fantastici. Svetislav Basara

Prekjučer (14:00)

Nije ni njemu lako

Đikić: Premijer u defanzivi

Andrej Plenković trenutačno je u politički najnezavidnijoj situaciji otkako je na premijerskom položaju. Koalicija s DP-om glavni je i trajni izvor njegove frustracije, pogotovo nakon što se pokazalo da ipak nisu samo neophodni privjesak. A za tri mjeseca održat će se lokalni izbori, što znači da nema vremena za krupne poteze. HDZ, doduše, teško može biti poražen na lokalnim izborima, prije svega zato što postoji 21 županija, no rezultati nedavnih predsjedničkih izbora i recentna istraživanja političkih preferencija, u kojima se SDP na nacionalnoj razini približio HDZ-u na svega tri posto zaostatka, kazuju da bi Plenkovićeva stranka mogla izgubiti vlast u nekim županijama, gradovima i općinama, dok će te gubitke teško kompenzirati pobjedama u sredinama u kojima im to nije uspjelo prije četiri godine. Ivica Đikić za Novosti.

Četvrtak (09:00)

Prvo planiraj, pa tek onda sadi

Šajatović: Nestranački šef kao rješenje za Hrvatske šume? Ma vi se šalite

Teško je odvagnuti što je gore: da u Vladi ozbiljno misle kako je nestranački menadžer rješenje problema u državnoj tvrtki ili da se samo pokušavaju javnosti zamazati oči. Hoće li na čelu Hrvatskih šuma, HEP-a ili Hrvatskih željeznica biti osoba sa stranačkom iskaznicom ili bez nje, potpuno je nevažno dok se ne ostvari bar deset važnijih stvari, kaže Miodrag Šajatović za Lider, nabrojivši koje: Najprije bi Vlada trebala donijeti viziju razvoja zemlje do 2035. Onda bi trebala nova industrijska strategija. Pa onda, prema OECD-ovim smjernicama, određivanje financijskih i nefinancijskih ciljeva HŠ-ova poslovanja. Koji ‘moraju biti precizni, mjerljivi i kvantitativno izraženi, a srednjoročni i godišnji planovi javno objavljeni‘. Tek tada ima smisla tražiti novog šefa Hrvatskih šuma…

Srijeda (20:00)

E, moj narode…

Rudan: Pjesma o zemlji koje više nema

Ma, ljudi, pročitajte tekst pjesme koja je himna naših rukometaša. Čujete li kako ovo zvuči? Himna “naših” rukometaša. Gdje žive ti “naši”, gdje plaćaju porez? Znaju li ti “naši” čija je Lika, čiji je Dubrovnik? Zna li otac koji podsjeća svoga sina, sjedeći uz čašu vina, na sve to što je nečije a danas je tko zna čije da ga sin ne čuje. Sin ga ne razumije. Sin živi daleko. Raste zarobljen u tuđoj “slobodi” i nema vremena razmišljati o “barjaku” i je l’se Gospa Hercegovska suza naplakala. Sin u Irskoj, Danskoj, Švedskoj, Norveškoj, Austriji robija da bi platio najam, kredite i školovao djecu. A tata? Tata koji je ostao ovdje slijep poziva na nove borbe i obrane.

Čega od koga? Treba li toliko žuči liti nad benignim pjesmuljkom i razarajuće jezivim tekstom? Čemu. Tata iz pjesme nije jedini slijepac u ovome što neki nazivaju domovinom. Ima nas tri milijuna. Ma, jasno je, nije Thompson toliko glup. Čovjek pjeva za lovu i to je legitimno i to ima smisla i treba mu dati sve moguće pokale i kipiće. Ali mi… Zašto se mi palimo na čitavu priču? Zato jer je lakše svršavati na suze i vino nego sjetiti se u kolikom si minusu… Vedrana Rudan

Srijeda (12:00)

Novi mediji i X faktor

Dežulović: Sretno novo doba

Elon Musk na svom je X-profilu podijelio neka razmišljanja Stephena Nikole Bartulice, i to je po prilici sve što treba znati o svijetu u kojemu smo se mamurni probudili nakon dočeka sretne Nove 2025. godine. Vodeći svjetski informacijski i industrijski mogul skrola po pametnom telefonu i na svom profilu na svojoj društvenoj mreži oduševljen prenosi istup jednog potpuno bezveznog hrvatskog konzervativčića, koji je svoje birače uvjerio da živi od jednog eura dnevno, pa su ga poslali u Bruxelles na plaću od osam hiljada eura, i kojega će se nakon završetka europskog mandata sjećati točno onoliko ljudi koliko ih danas pamti eurozastupnika Sinčića.

“U Bruxellesu se mnogi vide kao gospodari, a ne kao sluge naroda, zato žele regulirati i cenzurirati govor”, kaže tako hrvatski katolički aktivist i političar Stjepo Bartulica u intervjuu s Mariom Nawfalom, australskim poduzetnikom i domaćinom popularnog The Roundtable Showa na platformi X, a njegova duboka zapažanja oduševljeno onda na svom profilu prenosi sam vlasnik platforme Elon Musk, u postu s naslovom “Hrvatski europarlamentarac: mainstream mediji su mrtvi, sada je X medij!” Što je, da se odmah razumijemo, bez sumnje točno. U čemu bi, istinabog, mogao biti i mali, ovolicni problem. Ako, naime, u ovo “novo doba političke komunikacije” ljudi više uopće ne gledaju televiziju i ne čitaju novine, već gledaju YouTube i čitaju X, zašto bi se uopće itko živ nervirao i sekirao zbog “klasičnih mainstream medija”? Boris Dežulović za N1

Ponedjeljak (19:00)

Muzejska revolucija: od Rembrandta do ringišpila

Postnikov: Imamo brdo muzeja koji su samo turističke atrakcije

Po čitavoj Hrvatskoj, a posebno u Zagrebu, niču muzeji svega i svačega: kravata, selfija, kanabisa, smijeha, čokolade, osamdesetih. Ako već zarađuju na tome što se muzejima zovu, zašto ih kao muzeje ne bismo tretirali? I ništa, jasno, muzej nije: svi ti muzeji su samo turističke atrakcije. Uspješni sitnopoduzetnički projekti koji zakonski, a ni u stvarnosti, ne zadovoljavaju minimum kriterija za – kako se to birokratskim rječnikom kaže – obavljanje muzejske djelatnosti. Ovdje vas neće boljeti noge nakon razgledanja jer ste s obilaskom gotovi za pola sata. Nema apstraktnih slika koje ne razumijete najbolje, nema čuvara koji vas upozorava na zabranjeno fotografiranje. Samo dobra zabava. I samo dobra zarada. Dobro, reći ćete, u čemu je problem? Što se mene tiče, nema ga. Kompletan muzejski sektor ionako se već decenijama komercijalizira… Boris Postnikov u obilasku nekih od tih muzeja komentira Muzej prekinutih veza, Muzej iluzija i Muzej mamurluka… za Novosti

09.02. (21:00)

SADizam

Alić: Car je… glasnogovornik

Trumpova izjava o ‘humanom preseljenju’ Palestinaca izvan Gaze u ‘prijevodu’ glasi: Mogli ste iz dosadašnje povijesti shvatiti da vas Židovi ne žele u Palestini i da će vas ubijati dok ne shvatite da se morate iseliti. Židovima je potreban ‘životni prostor’ da bi se kao nacija konstituirali u okvirima koje je predvidjela Tora, svjedočeći o ugovoru između židovskog naroda i Boga. Ako se Trump hvali da je pomogao uspostavi prekida vatre, zašto američki predsjednik ne dogovori sa svojim partnerima u Izraelu povratak Palestinaca na sjever Gaze uz održavanje trajnog mira, te dopuštanje palestinskom narodu da odlučuje o svojoj sudbini? Zašto ne preporuči vladi Izraela podjelu na dvije države? Predsjednik najveće vojne sile na svijetu to ne smije. To mu ne piše u nepisanom ugovoru između njega kao biznismena i onih koji su mu u ruke dali igračke moći. On mora igrati ulogu koja mu je napisana jer sljedeći metak hijerarhije kojoj je pristupio neće biti metak upozorenja. Sead Alić za Moj Zagreb

09.02. (12:00)

A kako na webu, tako i na Zemlji

Beck: Moje surfanje identično je mojem šopingu, na kraju mi ostaje nula u glavi i nula u džepu

Hrvatska inflacija bičuje obične ljude, a bogate gladi perom, što je u skladu sa svjetskim trendom. Svijet je 2024. dobio 204 nova dolarska milijardera, i sad ih ima 2.769; njihovo zajedničko bogatstvo raste sve brže, i lani se popelo s 13 bilijuna dolara na 15, piše Boris Beck za Večernji list. Svjetska banka je odredila prag bijede na 6,85 dolara i ispod njega od 1990. kontinuirano živi 44% svjetske populacije, trenutno 3,6 milijardi ljudi, nešto više žena nego muškaraca. Kandidati za bilijardere, Trumpovi intimusi Musk, Bezos i Zuckerberg, imaju toliko perja da bi ostali milijarderi čak i da 99% bogatstva izgube (ili, nedajbože, podijele). Društvene mreže zakrčene su, s jedne strane, beskonačnim reklamama i sponzoriranim sadržajima, a s druge izljevima vulgarnosti i verbalnog nasilja. Taj glavni izvor informiranja preuzeli su korporativni interesi i najgluplje teorije urote, a istina je rjeđa nego krijesnice zimi. Postali smo žrtve kartela koji nam sve skuplje prodaju ono najnužnije za život i žrtve  prebogatih koji naš životni prostor pretvaraju u žetone za špekulaciju. Zajednički naziv svega toga je pohlepa, a ona se ne može utažiti sve dok nam se džepovi ne isprazne do kraja. Cijeli tekst na Narodu

08.02. (21:00)

Ko Betmen bez Džokera

Dežulović: Ne U naše ime!

Spremnošću “ZA DOM” i “umrijeti ako treba” – te odlučnim “dosta!” – Vučiću, “srbima” i Srbiji javno je zaprijetio Ivan Turudić, isti predsjednik iste splitsko-dalmatinske podružnice Hrvatskog društva koji sada umire od straha da isti Vučić i isti “srbi” zbog hrvatskih studenata ne pomisle kako Republika Hrvatska, daleko bilo, potiče rušenje vlasti u Srbiji. Što, dakako, “nije točno”. Jer “vlast u Srbiji” njihov je, rekoh, najbliži i najodaniji partner: za koga bi inače – sad vam se javilo – Hrvati bili “samo ‘Ustaše'”, kad ne bi s druge strane bilo “vlasti u Srbiji” sa svojom “politikom laži, revizije Domovinskog rata i zločina koje su učinili u ime velikosrpske politike”, za koga bi bili bili “spremni i umrijeti ako treba”? Boris Dežulović za Novosti