Basara: Kultura sistematskih grešaka - Monitor.hr
28.04. (16:00)

A di smo mi do Amazone...

Basara: Kultura sistematskih grešaka

Ukoliko se blagovremeno ne ispravljaju, sistemske greške prerastaju u sistematske, hoću da kažem, više se ne percipiraju kao greške, nego kao ispravna postupanja kojima zle sile mrse konce. Takvo shvatanje politike, sveta uopšte, zajedničko je svim srpskim politikama, sa izuzetkom dve-tri, koje su po kratkom postupku zatrte da se, ne dao bog, neke greške ne bi ispravile.

Ali takvo shvatanje sveta je zajedničko i animističkim plemenima iz Podsharske Afrike i Amazonije, sa kojima je moja neznatnost odavno primetila ovdašnju srodnost. Ta sličnost, naravno, ne ide tako daleko da bi ovdašnji živalj verovao, kao Amazonci, da smrt i bolest zapravo ne postoje, da nisu posledica opšteg zakona prirode – da to tome nije tako da je, prirodno je da ljudi žive zauvek – nego da su i smrt i bolest posledica delovanja zavidljivih duhova i zlih vračeva koji iz čiste pakosti izazivaju boleštine i smrt.

I šta rade i kako žive Amazonci s takvim pogledom na stvari? Eh, kako. Provode život u saljevanjima amazonskih strava, zavaravanju tragova pred zlim duhovima, konsultacijama s belim vračevima – i kod nas se nađe poneki takav – i na kraju pandrknu kao i svi sinovi Adamovi. Tako zbori Svetislav Basara.


Slične vijesti

Danas (16:00)

Građani opasnih namjera

Jokić: Ništa rod, samo politička magla – kako se raskrinkao Domovinski pokret

Bilo bi zanimljivo čuti raspravu Peternela, Penave, ministara Dabre i Šipića, europarlamentarca Bartulice o tome što je to ‘rodno značenje’ i što se to jednako odnosi na ‘muški i ženski rod’. Nije li to ‘rodna ideologija’ u režiji Domovinskog pokreta? Pitanje roda politička je kost bačena u arenu pomoću koje se ljude straši do razine da saborski zastupnici izjavljuju da se boje što će im djeca sutra biti – muško, žensko ili neka životinja, dok taj isti pojam, poput Domovinskog pokreta, stavljaju u vlastite statute. Ono što je danas rod već sutra će biti informatika, umjetna inteligencija, teorija evolucije… U pozadini ovakvih tendencija je autoritarni poriv za kontrolom sustava obrazovanja i znanosti. Upozorava Boris Jokić za tportal.

Danas (00:00)

Zločin je zločin je zločin

Jergović: O genocidu možeš govoriti samo ako je počinjen i u tvoje ime

Rezolucija posvećena Srebrenici žrtvama ne može pomoći, jer je donose skoro trideset godina nakon zločina. Ona bi trebala senzibilizirati one koji imaju problema s poviješću i sa sjećanjima. Ali, na žalost, to senzibiliziranje odnosi se samo na konkretni događaj, a ne stvara branu i ne gradi odnos prema aktualnim i budućim genocidima. Crnogorska rezolucija o genocidu u logorima Jasenovac, Dachau i Mauthausen ne može ni na koji način utjecati na hrvatsko društvo i na zbivanja u Hrvatskoj, osim što kod onih koji su ionako bijesni i kivni može poslužiti kao gorivo za mržnju.

Genocid je zločin koji se razumijeva isključivo na općoj ravni, ali ga se može tumačiti jedino na konkretnom slučaju. I to jedino iz perspektive zločina počinjenog u naše ime. Sve drugo je politička manipulacija, put u nesporazum, sve drugo je prostačko upiranje prstom… Miljenko Jergović za svoj blog.

Prekjučer (21:00)

Umjesto silicijske - silikonska dolina!

Basara se ne opredjeljuje za litij, a objasnio i zašto

Naravno, neću reći da rudarenje litijuma ne nanosi štetu životnoj sredini – nema takvih rudarenja, sva su zagađivači – ali ću reći nešto drugo, tj. postaviću jedno neprijatno pitanje: Na osnovu čega društvo poput našeg, koje je u XX veku na jedvite jade uhvatilo korak sa drugom tehnološkom revolucijom, koje je treću tehnološku revoluciju prespavalo, a prespavaće i četvrtu, veštački inteligentnu, očekuje da će izbeći sudbinu rezervata za tzv. prljave tehnologije? Pročitah onomad kmetsimanovsku izjavu neke opozicione vedete – zaboravio sam joj ime – koja je otprilike rekla, citiram po sećanju: „I Nemačka je bogata litijumom, pa zašto ne kopa u svojoj zemlji, nego hoće da zagadi našu.“ To je tačno. Litijum nije redak u prirodi, svugde ga ima. Ali Nemačka si može priuštiti da litijum ne kopa na svojoj teritoriji zato što se u međunarodnoj podeli poslova našla u grupi zemalja koje drže visak, dočim smo mi – napominjem: plebiscitarnom narodnom voljom – završili u grupi zemalja koje mešaju malter. Svetislav Basara

Prekjučer (12:00)

Jer kad zagusti, apartmani na moru i nisu neka razmjenjiva roba

Šajatović: Priprema za krize – Samodostatnost u hrani i energiji nije rješenje

Dobro je da se propituje bismo li imali dovoljno u Hrvatskoj proizvedene hrane i energije. Ali rješenje nije u povratku autarkije, koncepta iz socijalizma prema kojem se sve proizvodi kod kuće. Središnje je pitanje proizvodi li se u Hrvatskoj dovoljno međunarodno razmjenjive robe. U normalnim vremenima riječ je o izvozu i uvozu. U krizama o trampi. Možeš imati dovoljno pšenice, ali ako nemaš aditiva, a onaj tko ih ima, ne želi eure, nego neki repromaterijalal, nisi ništa riješio. Slično je s energijom. Možeš imati dovoljno​ solara, vjetroelektrana i vode, ali ako ti za prijenos trebaju digitalni uređaji, opet se postavlja pitanje imaš li štogod za trampu da ti ih netko ustupi. Miodrag Šajatović za Lider.

Utorak (13:00)

U školi dva programa, jedan je neprimjeren za djecu. Vi pogodite koji

Dežulović: Nema više muško-žensko!

Tako su u predizbornoj kampanji, sjetit ćete se, malu djecu i odrasle debile plašili s domoljubne desnice, pričajući im pred spavanje jezive priče o strašnim rodnim ideolozima koja će ih, ne budu li dobri i glasali za njih, ujutro odvesti iz kuće i pretvoriti u neku od osamdeset osam rodnih vrsta i podvrsta.

Dao sam si, naime, truda i pogledao malo taj odobreni program rodnih studija, i bilo bi mi draže da nisam. Nakon što sam vidio što će sljedeće akademske godine  studenti rodnih studija učiti na zagrebačkom Sveučilištu, javno se ispričavam Marijanu Pavličeku. “Ja imam sina koji je muško, i ne želim da sutra bude žensko, a prekosutra nebinarna osoba”? Ne samo da se u tom programu uči kako muško sutra može biti žensko, nego se potanko, sa svim mučnim detaljima, opisuje i sama operacija pod općom anestezijom. Upozoravam čitatelje slabija srca da sljedeći reci mogu biti uznemirujući:

“I reče Jahve, Bog: Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on. Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku, no čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on. Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu, pa je dovede čovjeku. Na to čovjek reče: Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!”

O da, braćo, sestre i ostali, Knjiga postanka 2,18-23! Penava, Čipe i Pavliček bojali se, eto, feministica i programa Rodne povijesti, a ovdje djecu uče da je sva rodna povijest i započela kad je prvo muško postalo žensko. Boris Dežulović za N1.

Ponedjeljak (12:00)

Kidaj nalijevo!

Starešina: Lakše je napraviti prozapadnu Europljanku od Le Pen negoli na europski put vratiti Viktora Orbána

Kao da se ništa oko njih ne događa, najuža elita EU-a nastavlja voditi europsku politiku dogovornom raspodjelom ključnih pozicija među sobom i održavanjem ‘sanitarnih koridora‘ prema politički nepodobnima. Tako se dvadeset pet šefova vlada ili država članica EU-a s lakoćom dogovorilo o plavo-crveno-žutoj formuli i imenima za tri ključne pozicije Europske unije. Među tom najužom europskom političkom elitom nezadovoljni podjelom najviših funkcija ostali su tek talijanska premijerka Giorgia Meloni te mađarski premijer i glavni europski generator nesuglasja Viktor Orbán.

Mnogo veći problem od pojedinačnih imenovanja jest nesposobnost političke elite EU-a da prepoznaje i prati raspoloženje i želje birača te da ih usmjerava prema proeuropskim politikama i transatlantskoj geopolitičkoj orijentaciji. Tako je širom otvorila vrata politički vještom mađarskom premijeru Orbánu koji upravo oko svojeg Fidesza okuplja široku grupaciju (desnih) stranaka proruske orijentacije koje su u političkom usponu – od njemačkog AfD-a do austrijske Slobodarske stranke ili Akcije nezadovoljnih građana bivšega češkog premijera Andreja Babiša – i koje mogu postati ozbiljan ruski (ili šire istočnjački) trojanski konj u EP-u. Višnja Starešina za Lider.

Ponedjeljak (09:00)

I fikcija nam mora biti bijela

Zrinka Pavlić: Gunđanja na ne-bijele likove u crtićima i serijama kao da su povijesni dokumentarci ukazuje da rasizam izbija i na najmanje očekivanim mjestima

Pravo porijeklo takve sablazni nad woke petljanjem po povijesti nije nikakvo obožavanje povijesti ni tradicije ni autentičnosti ni uvjerljivosti. Pravo porijeklo te sablazni jest sistemski rasizam. Jer da, oni kojima to smeta su rasisti. Ne, ne kažem da je riječ o likovima i likicama koji bi linčovali crnca, pretukli Roma, zabranili kćeri da se uda za Nepalca i za svaku kinesku riječ podrugljivo govorili ping-pong (premda ima i takvih).

Taj nas sistem stoljećima navikava na to da je javni prostor, pa i fikcija – primarno bjelački. I malo nas je koji smo imuni na takav sistemski refleks. No ono što masa ljudi nesviklih na promjene i nesklonih samopropitivanju ne shvaća jest ona famozna američka poruka . ‘Check your privilege’. S malo proširenim značenjem, to bi značilo da bismo u takvim situacijama, kad nam ‘smeta’ ovakva pojava, trebali provjeriti s koje pozicije govorimo. Zrinka Pavlić za tportal.

06.07. (23:00)

B lista naših života

Jergović: Nenad Popović i biti veliki pisac i intelektualac, a ostati nitko i ništa u hrvatskoj kulturi i književnosti

Nenad Popović sve je, samo ne objektivni promatrač, njegov pogled na ljude i svijet izrazito je iskošen, pomaknut, krajnje osoban, ponekad i čudački. Ali on je jedan od doista malobrojnih ljudi u današnjoj Hrvatskoj koji umije misliti i koji je u svojim knjigama u stanju reflektirati zajednicu. U zemlji u kojoj kao da je netko odavno porazbijao sva zrcala, te se posvuda naokolo širi uobrazilja o vlastitoj pojavi, koja svakim danom donosi sve fantastičnije rezultate, pa se jedni vide kao akademici, drugi kao ljubičice i ciklame, treći kao Afrodite i Apoloni, Aristoteli i Soloni, u takvoj zemlji Popovićeva moć refleksije trebala bi, valjda, biti primijećena.

Pogotovu što odlično piše, vlada hrvatskim jezikom kao još malo koji domaći pisac, ali i formama i strukturama, koje mu pomažu da stvara impresivne esejističko-prozne građevine. U jednoj duboko nesamosvjesnoj književnosti i kulturi, koja se, poput neodgojenog i tupog derišta, oslobodila svih intelektualnih autoriteta i bilo kakvih estetskih kriterija i vrijednosnih sudova s kojim bi mogla preskočiti granicu na Bregani, Popović je pojava kalibra Radomira Konstantinovića ili Tarasa Kermaunera. Samo što je on, za razliku od te dvojice, lišen ovlaštenja da misli i djeluje. Vjerojatno upravo zato što je jedini. Miljenko Jergović za svoj blog.

06.07. (19:00)

Nepočupane klice korova prošlosti

Slučaj Demiral: balkanski fudbalski nacionalizmi

Taman kad čovjek pomisli da je vulgarni nacionalizam na Euru iscrpljen s utakmicom između Hrvatske i Albanije, dogode se Turska i Austrija, neka vrsta višestoljetnog povijesnog derbija na Balkanu, pa se stvori novi problem.Prvo, što je to što ljude koji su evidentno uspješni igrači, s međunarodnim karijerama i egzistencijalno situirani ljudi, tjera na ovakve provale nacionalizma, čak i ako su reprezentativci drugih zemalja? I drugo, zbog čega su samo balkanski prostori ti u kojima neprovarena prošlost tako javno eksplodira na stadionima i u kojima postoji generalno nezadovoljstvo granicama, vidljivo još jedino po pitanju odnosa Rusije prema susjedima?

Potencijalni odgovor na oba ova pitanja je povezan, a tiče se obrazovnog, porodičnog, medijskog i državnog obrazovanja koje je posljednjih desetljeća eksplodiralo u smjeru naplate povijesnih računa i želje za povratkom stare slave, granica i sl. To se pak događa zato što, s izuzetkom socijalističke Jugoslavije, na balkanskim prostorima nije postojao nijedan modernistički, emancipacijski državni projekt koji je generalno nudio pogled u budućnost, puno više nego u prošlost. Dragan Markovina za Peščanik.

05.07. (20:00)

Savjest liberala je napokon umirena

Ivančić: Šifra Fedjukin

Usredišnjoj dionici priče „Grobnica za Borisa Davidoviča“ Danila Kiša opisani su dugotrajni i iscrpljujući pregovori između isljednika staljinističke tajne policije Fedjukina i utamničenog revolucionara B.D. Novskog o sadržaju lažnog priznanja koji će potonji potpisati. Da je optužba za špijunažu, sabotažu i neprijateljsko udruživanje u cijelosti izmišljena, obojici aktera bilo je jasno, no ipak je svaki od njih nastojao da se sadržaj i ton službenog „priznanja krivnje“ u što većoj mjeri prilagodi onome što je tog trenutka smatrao vlastitim interesom. Tražio se kompromis između dviju suprotstavljenih težnji. Zanemarimo li spomenute nijanse, tako, ključna razlika u „pregovaračkim pozicijama“ B.D. Novskog i J. Assangea leži u činjenici da režim koji je tiranizirao onoga prvog nije sebe nazivao demokratskim.

Učini li vam se da politički dogovoren rasplet “slučaja Assange” sam po sebi potvrđuje kako je bila riječ o političkome suđenju, to je signal da se niste sasvim udobno smjestili u ciničnu matricu održavanja statusa quo, pa utoliko i razlog za brigu, jer fond sumnjivaca postaje sve širi. Viktor Ivančić za Novosti.