Basara: Kultura sistematskih grešaka - Monitor.hr
28.04. (16:00)

A di smo mi do Amazone...

Basara: Kultura sistematskih grešaka

Ukoliko se blagovremeno ne ispravljaju, sistemske greške prerastaju u sistematske, hoću da kažem, više se ne percipiraju kao greške, nego kao ispravna postupanja kojima zle sile mrse konce. Takvo shvatanje politike, sveta uopšte, zajedničko je svim srpskim politikama, sa izuzetkom dve-tri, koje su po kratkom postupku zatrte da se, ne dao bog, neke greške ne bi ispravile.

Ali takvo shvatanje sveta je zajedničko i animističkim plemenima iz Podsharske Afrike i Amazonije, sa kojima je moja neznatnost odavno primetila ovdašnju srodnost. Ta sličnost, naravno, ne ide tako daleko da bi ovdašnji živalj verovao, kao Amazonci, da smrt i bolest zapravo ne postoje, da nisu posledica opšteg zakona prirode – da to tome nije tako da je, prirodno je da ljudi žive zauvek – nego da su i smrt i bolest posledica delovanja zavidljivih duhova i zlih vračeva koji iz čiste pakosti izazivaju boleštine i smrt.

I šta rade i kako žive Amazonci s takvim pogledom na stvari? Eh, kako. Provode život u saljevanjima amazonskih strava, zavaravanju tragova pred zlim duhovima, konsultacijama s belim vračevima – i kod nas se nađe poneki takav – i na kraju pandrknu kao i svi sinovi Adamovi. Tako zbori Svetislav Basara.


Slične vijesti

Danas (19:00)

Oni bi dirigirali društvom kako njima paše

Markovina: Desnica na vlasti, mediji i manjine na udaru

I sad kad je zemlja dobila Vladu u kojoj ključni koalicijski partner otvoreno najavljuje i traži da se prekinu financirati Novosti, a sve uz obrazloženje da se ne može primati novce iz manjinskog fonda da bi se bavilo istraživačkim novinarstvom, konačno smo dobili jasno artikuliran stav, ne samo prema Srbima, nego i prema ideji slobodnog novinarstva.

On glasi otprilike tako da se Srbe eventualno može tolerirati, pod uvjetom da se uopće ne oglašavaju u javnosti, posebno oko nasljeđa devedesetih i čitavog simboličnog nasljeđa tog doba. A isto vrijedi i za slobodno novinarstvo. Kad ga se već ne može ukinuti, onda nek bude tržišno, s tim što će se napraviti sve da mu se i tako onemogući opstanak i djelovanje. Što zakonski, što pritiskom na oglašivače, što preusmjeravanjem javnog novca poželjnim medijima, kroz razne paravan-konferencije, pi-ar priloge i slično. Dragan Markovina za Peščanik.

Jučer (22:00)

Osim ako nije zaista sretan zbog "Rim tim tagi dim" euforije

Jergović: Na što je Andrej Plenković bio ponosan pa je Baby Lasagni čestitao plasman u finale Eurosonga

Čime se ustvari prošli i budući kancelar ponosi kada kaže da je “ponosan na plasman Baby Lasagne u finale Eurovision Song Contest”. Time što je mladić iz Istre ostvario uspjeh koji bi se zacijelo mogao mjeriti plasmanom našeg čovjeka u sljedeću epizodu nekog europskog ili američkog Big Brother šou programa, ili time što je on, Plenković, dio istoga prostodušnog i dokonog hrvatskog svijeta, koji po fejsbucima jedan dan progoni seksualnog uznemirivača Matanića, drugi dan je u potrazi za izgubljenim pesekom, dok trećega dana plamti patriotskim ponosom zato što se Baby Lasagna plasirao u finale i zato što je prvi na kladionicama? Ni jedno, ni drugo. Plenkovićev ponos je besadržajan, on je ta kopija bez originala, koja čini bit simulakruma. Koliko god pripadao svijetu poremećenih moralnih i društvenih vrijednosti, i koliko god se nastojao prikazati kao netko tko je, poput peći bubnjare, do vrha ispunjen nacionalnim žarom, on zna da se u ovom slučaju nema čime ponositi.

Ali Plenković isto tako zna, kao što bi to znali i njegovi podanici, samo kada bi se usuđivali misliti, ili kada ih razmišljanje ne bi bacalo u strah i u nespokoj, kako od sadržaja “ponos na plasman Baby Lasagne u finale” savršeno zaklanja stvarne sadržaje života u Hrvatskoj. Recimo, pregovore o sastavljanju ekstremno desne vlade, koja će istovremeno zaštititi korupcijske i kriminalne stečevine iz vremena prethodne Plenkovićeve vlade, te zakonskim i izvanzakonskim sredstvima onemogućiti buduće razotkrivanje kriminala i korupcije iz redova vlasti. Baby Lasagna, skupa s hrvatskim mupovcima i mupovkama, koji na HRT-ovim propagandnim spotovima plešu rim tim tagi dim, savršena je kulisa najave isključivanja Srba iz hrvatskoga političkog života, daljnjeg ozloglašavanja njihovih legitimnih političkih predstavnika, kao i najave progona preostalih slobodnih medija, ateista, liberala i ljevičara, kao i hrvatskih književnika koji nisu po volji hrvatskoj ekstremnoj desnici. Miljenko Jergović za svoj blog.

Jučer (20:00)

Antropološki škart materijal

Vučetić: Plenković je kapitulirao pred najprimitivnijim nacionalizmom

Domovinski pokret traži da taj famozni, traumatični domovinski duh uđe i u obrazovni sustav kako bi se učenicima, na razini kapitulacije pred traumom najprimitivnijeg oblika nacionalizma, posredovale prave, domoljubne istine. Te istine su, naravno, napisane na latinici, na latinici će biti napisana i istina domovinskog duha o ćirilici u Vukovaru. Dio birača je, glasajući za Domovinski pokret i birajući politike domovinskog duha, htio da se nešto takvo dogodi ovoj nesretnoj državi, oni su zato izabrali 14 zastupnika, zagovornika ove specifične, navodno domoljubne indoktrinacije. Plenković je, u želji očuvanja privida političke moći, kapitulirao pred preostalom trinaestoricom izabranih zastupnika s liste Domovinskog pokreta.

Naravno da domoljublje nema veze s indoktrinacijom, domovinskim duhom, Domovinskim pokretom, Plenkovićem i HDZ-om. To nije domoljublje, to je puka želja da se, neovisno o cijeni koju će ova nedovršena država i ovo zakržljalo društvo platiti, osvoji vlast ili da se ta vlast zadrži.Koliko je političarima stalo do ideologije vidljivo je iz same činjenice da je nekadašnja komunistička politička vrhuška, bez da trepne, promijenila stranku, odbacila dotadašnju ideologiju, prihvatila novu i tako ostala na vlasti. Marko Vučetić za Autograf.

Jučer (18:00)

Hrvatska domovinski pokretna demokratska zajednica

Dežulović: Lopovi i kreteni

S obzirom na sve prostačke uvrede AP-a prema Domovinskom pokretu i biračima nacionalne opcije”, zaključili su na koncu iz Penavine stranke kretena i budala, “ovim putem ga gospodin Ivan Penava, koji je bio glavna meta AP-ovih vulgarnih ispada, javno poziva, kao muškarac muškarca, sutra u bilo koje vrijeme, na mjestu koje odredi AP na sučeljavanje, na dvoboj i raspravu, kako bi svi hrvatski građani jasno vidjeli tko je tko!”

I što se onda dogodilo? Šefu Hrvatske mafijaške strukture nakon izbora je “za 76” zaista trebalo točno onih “još 13 od gladnih prevaranata”, i “sučeljavanje” s budalom na čelu Dinaridskog pokreta kao “muškarac s muškarcem” na koncu je organizirano u Banskim dvorima. Rijetko napeti “dvoboj i rasprava” nenormalnih, kvarnih i zlih ljudi, kriminalne korumpirane klike, gladnih prevaranata, Jugoslavena, lopova, izdajica, kretena, bahatih grubijana, kvarnih budala, velikosrpskih šovinista, stranih slugu i potpunih imbecila trajao je danima, sve dok na koncu nisu ozareni izašli iz Banskih dvora, a “hrvatski građani jasno vidjeli tko je tko”. Boris Dežulović o prijateljima u budućoj vladi, za Novosti.

Prekjučer (00:00)

I njima će jednom doći kraj

Basara: Građanski rat

Avaj, nisam odoleo opsesiji da gledam – neke i po više puta – filmove iz žanra kontrafaktualnih distopija. Ti filmovi su moja kristalna kugla. Sva globalna sranja se najpre dogode na filmu, pa tek onda u realnosti. Fantaziram? Da. Ali pogađam. Uzmimo primer. Od sredine devedesetih pa do ranih dvehiljaditih snimljeno je nekoliko (odličnih) filmova o fanatičnim sovjetskim generalima – često ih je igrao Rade Šerbedžija – koji, nezadovoljni tranzicionim propadanjem Rusije, kuju zaveru za obnovu sovjetske imperije i pokušavaju da se domognu nuklearnog arsenala, da bi u poslednji čas bili zaustavljeni spektakularnim akcijama udruženih američkih i ruskih obaveštajaca.

I šta? Ne prođe mnogo vremena i ruski generali – doduše regularni, ne odmetnuti – krenuše u specijalnu vojnu operaciju restauracije sovjetske imperije, što je činjenica koja Đoletu, Antoniću i ostalim mrziteljima kolektivnog zapada širom otvara kapije nade da će za deset godina izbiti i građanski rat u Americi i da će njihovom carstviju doći kraj. Kako će to izgledati u stvarnosti, ne znam, ali na filmskom platnu deluje traljavo i do kraja se može odgledati samo zahvaljujući odličnoj scenografiji i fotografiji. Svetislav Basara otišao pogledati film Civil War. Recenziju je pisao i u nastavku.

Četvrtak (18:00)

Kakvi sad pak izbori?

Šajatović: EU propada? O. K., ali dajte scenarije i prijedloge što da se radi!

Nezainteresiranost za europske izbore tradicionalno je jako izražena. Ove je godine to dodatno naglašeno zbog tajminga nakon izbora za Sabor i još formalno neproglašene vlade s osovinom HDZ – Domovinski pokret. Ali i bez toga će izlaznost glasača, vrlo izgledno, opet biti među najnižima među 27 zemalja članica. Defetizam, definiran kao prihvaćanje poraza bez borbe, velikim je dijelom posljedica bombardiranja vijestima o skoroj propasti Europske unije, a posljedično i cijeloga Staroga kontinenta. Istina je, argumenata ne manjka: naglo starenje stanovništva, propadanje klasičnih industrija, dramatičan zaostatak u inovativnosti vezanoj uz IT… Veliki broj članova društva trpi Europsku uniju dok stiže novac iz EU fondova. Istina, trideset tisuća EU činovnika zatrpava i hrvatsku administraciju brdom direktiva i preporuka koje onda aparat sruči na poduzetnike i menadžere. Što opravdano izaziva frustracije. Kao što za razinu EU-a treba razraditi moguće scenarije, koliko god strašni bili, treba ih razraditi i za Hrvatsku. Što da se radi? Odgovorna društva imaju odgovore prije nego što se problemi pojave. Miodrag Šajatović za Lider.

Četvrtak (09:00)

Vrijeme je za zamjenu igrača s klupe

Đikić: Pirova pobjeda

Koalicija s DP-om zapravo je Anušićeva unutrašnja idejna pobjeda, jer se on već dugo i otvoreno zalaže za skretanje udesno te za odbacivanje SDSS-a kao otegotnog faktora HDZ-ove vladavine. Osim toga, koalicija s DP-om sasvim će učvrstiti Anušićev položaj logičnog Plenkovićeva nasljednika na čelu HDZ-a, jednom kad Plenković ode. Prema svemu sudeći, Plenkovićeva je računica ovakva: sastaviti vladu prije izbora za Europski parlament, koji se održavaju 9. lipnja, potom pobijediti na tim izborima i – u najmanju ruku – osigurati mjesto u briselskim zastupničkim klupama, pa onda čekati rasplet kadrovske igre u funkcionarskom vrhu Europske unije, a u tih četiri-pet mjeseci otrpjeti ekshibicije Domovinskog pokreta i odgađati ispunjavanje njihovih ideoloških hirova. Ivica Đikić za Novosti.

Ponedjeljak (12:00)

Neki se silom žele vratiti u devedesete

Markovina: Postizborni sanitarni kordon

Ironija je sudbine da će Milorad Pupovac, kao najkooperativniji mogući srpski lider u Hrvatskoj, pa i po cijenu toga što je doista neumorno rasprodavao teško stečeni ugled, glasanjem za razne nesnošljive zakone i kadrovska rješenja, ispasti Pedro. Jer, da se ne lažemo, što god u Domovinskom pokretu tvrdili, ne radi se ovdje ni o Pupovcu, ni o SDSS-u, nego o tome da ih suštinski iritira situacija u kojoj postoji neka autentična artikulirana srpska pozicija u Hrvatskoj koja ne prihvaća dominantne narative iz devedesetih. Odnosno, može netko biti Srbin porijeklom, ali ako nije politički hrvatski desničar, onda nema pravo sudjelovanja u političkom životu. Štoviše, vrlo je vjerovatno da ovakav SDSS koji ne emitira nacionalističku politiku dodatno iritira desničare.

I upravo ovo je jedini argument koji bi se mogao koristiti u prilog tezi da Hrvatsku očekuje formiranje najdesnije Vlade ikad. Jer čak je i Tuđman imao potrebu da ima Milana Đukića i njegov SNS (Srpsku narodnu stranku) u saborskoj nomenklaturi i s pravom građanstva, gdje je sam Đukić bio potpredsjednik Sabora. No, ovaj, jedini argument u prilog ovoj, inače posve promašenoj tezi, nitko ne koristi. Dragan Markovina za Peščanik.

Ponedjeljak (09:00)

Mrtvo slovo na papiru

Starešina: Sustav zapadnih sankcija protiv Rusije je pred raspadom

Od početka invazije na Ukrajinu 2022. ruski prihodi od izvoza energenata u stalnom su porastu, i to ne samo zahvaljujući pronalasku novih tržišta već i zahvaljujući prilagodbi novoj dinamici cijena energenata, ali i nastavku prodaje plina europskim državama, koji nije pod sankcijama. Glavni su dobavni pravci ruskog plina u Europi i dalje Turski tok i njegov balkanski produžetak (Bugarska, Srbija, Mađarska), koridor preko Ukrajine do Slovačke, a cvjeta i izvoz ruskoga ukapljenog plina koji se nerijetko prodaje preko posrednika. Glavni su pak kupci Austrija i Italija, ali i Španjolska i Francuska. Dosadašnje sankcije protiv Rusije nisu uspjele postići cilj i osiromašiti je, odnosno umanjiti njezine kapacitete za vođenje rata. Dijelom zato što je ona uvijek bila korak ispred. A dijelom i zato što zapadne države, otvoreno ili ispod žita, same krše svoje sankcije. Višnja Starešina za Lider.

05.05. (18:00)

Gromoglasna zahvalnost

Jergović: Koja je razlika između višenamjenskog borbenog zrakoplova i elegije?

Kad god netko inzistira na tome da će nekim svojim postupkom – bilo jahanjem magarca, bilo trčanjem ultramaratona, bili avionskom grmljavinom, bilo postignutim golom u nogometnoj utakmici – izražavati zahvalnost i poštovanje nekome tko je patio, stradavao ili se žrtvovao, možemo biti poprilično sigurni da se, čineći upravo to, prilično gadno zajebava na račun onoga koje svoje glupiranje posvećuje. Zato već nekoliko tisuća godina postoje glazbeni, pjesnički i umjetnički oblici, kojima civilizirane zajednice ili pojedinci izražavaju svoju zahvalnost i poštovanje. Možda ministar Ivan Anušić, kao ni premijer u tehničkom mandatu Andrej Plenković, s kojim se ovaj bori za prevlast u državi, ne znaju što je to elegija ni što je to elegijski distih, pa bi im trebalo reći da se elegija od prđenja ljudi ili aviona razlikuje upravo po tome što se elegijom mogu izraziti i zahvalnost, i poštovanje. Grdno je svoditi zajednicu na razinu vlastite neukosti. O izražavanju zahvalnosti preletom Rafalea u svom stilu – Miljenko Jergović.