Basara: Predizborna prognoza vidovitog Zorka - Monitor.hr
Danas (16:00)

Živi bili pa videli

Basara: Predizborna prognoza vidovitog Zorka

Gotovo je sigurno da će obe vodeće liste proglasiti pobedu već oko 21.25 sati, da će potom uslediti uobičajena prepičkavanja, optužbe za kradu i protestacije koje su neizbežni deo izbornog folklora i posle izbora održavanih u mnogo manje napetim situacijama od ove. Ostaje nam da se nadamo da će postizborna gungula proći bez żrtava u ljudstvu i materijalu, a moj stav o tome kako će politička scena izgledati kad se prašina slegne u dlaku je isti kao stav iz presude koju je, presudujući u predmetu neke preljube, moj omiljeni srpski tir- janin Knjaz Autoput izdiktirao u pero Vuka Karadžića, a koji glasi:

“Nek namire troškove, pa nek se jebu kako znaju i umeju.”

Takav moj stav nije iznadsitua- cionistički, nejebavajući, nego je za- snovan na činjenici-koja će postati vidljiva tek kad se prašina slegne (ako se slegne) – da su ovi izbori promašili momentum, što će reći da nisu održani u vreme kad su mogli smanjiti antagonizme – na koje je moja neznatnost blagovremeno huškala-tako da primarni cilj svih parlamentarnih izbora-razrešenje društvenih napetosti i mrtvouzica- neće biti postignut. Svetislav Basara


Slične vijesti

Utorak (20:00)

Simptom, a ne uzrok

Basara: Visoka opsesija

Čim se Visoki Vučić uspentrao na vlast, euromahalski negativni opsesivci promptno su graknuli da Vučić „zarobljava državu“, „uništava institucije“ i šta ti ja znam šta sve ne. Ima, međutim, autora do čijeg mišljenja držim – inače veoma nesklonih Vučiću – koji misle drugačije. Jedan od takvih je Aleksandar Molnar, koji je u jednom tekstu napisao sledeće, citiram:

„Aleksandar Vučić je pravedna kazna za grehe počinjene u periodu 2000-2012, među kojima su oni najveći: zloupotreba države nadomeštanjem Ustava partijskim trange-frange dogovorima… Vučić nikada ne bi došao na vlast da razaranje države, koje je započeo Slobodan Milošević, nisu nastavili Zoran Đinđić, Vojislav Koštunica i Boris Tadić, stvarajući onu institucionalnu močvaru u kojoj više nije bilo mesta za njih same.“

Otkuda Đinđić – koji je bio naumio da isuši pomenutu institucionalnu močvaru – u tom lošem društvu, stvar je za raspravu s Molnarom, ali to uopšte ne dovodi u pitanje tačnost njegovog uvida da su duumviri zaustavili tek započete reforme, razorili poslednje ostatke države i obesmislili institucije do mere da tu, kako reče Molnar, ni za njih nije više bilo mesta.

Tačnije: nije bilo mesta više ni za koga osim za Vučića, za koga je moja neznatnost već prvog meseca, prve godine Njegovog Carstvija, napisala da je stečajni upravnik. Svetislav Basara

Utorak (16:00)

They created a monster!

Dežulović: Baci bombu, goni bandu

Boris Dežulović je gledao film o Unabomberu i navodnim eksperimentima MK Ultra, za N1: Ako vam se danas, punih šezdeset godina kasnije, koncept psihološke torture koju je prošao nesretni tinejdžer čini odnekud poznat, a eksperimenti ležerno shvaćene etike i ne baš tako nezamislivi – niste jedini: zamisao da nedozrelog šesnaestogodišnjaka natjerate da ispisuje svoja najintimnija razmišljanja, pa ga nakon toga izvrgnete “iznimno agresivnim i osobno uvredljivim napadima” nevidljivih anonimaca iz mraka – koji će mu vaditi riječi iz konteksta i brutalno ga ponižavati, omalovažavati i ismijavati – izgleda upravo kao gotov idejni projekt suvremenih internetskih društvenih mreža.

Baš kao što davni eksperiment profesora Murraya ima sve elemente Facebooka, Instagrama ili TikToka – tinejdžere spojene na struju, zlostavljanja anonimnih komentatora, botove, trolove i hejtere, ali i algoritme i administratore koji sve to vode i kontroliraju – tako i društvene mreže danas izgledaju baš kao čudovišni eksperiment nekog ludog profesora na polju kontrole uma: sjetite se, uostalom, svojevremenog svjedočenja Facebookove zviždačice Frances Haugen o algoritmima dizajniranim da kao profitabilne resurse generiraju agresiju, mržnju i bijes.

Ponedjeljak (16:00)

U svakom slučaju bi trebala nestati

Basara: Opsesivna autodestrukcija

Posle nastupa predizborna ćutnja, za koju držim da bi imala isceljujući efekat na srpsku istoriju i život ukoliko bi potrajala najmanje deset godina. Isto važi i za dane žalosti, tokom kojih buke i besovi koliko-toliko utihnu. Opsesija sama po sebi ne mora biti ništa loše. Opsesija, kao i holesterola, ima i dobrih i loših. Opsesija nacijom i nacionalizmom – koje, da ne bi Ćosićeve teorije i Koštuničine prakse, možda ne bi bilo, a ako bi je bilo, bila bi manje-više opsesija manjine – ima samo dva ishodišta: ili u destrukciji – ili u autodestrukciji. Svetislav Basara

Subota (22:00)

'A gdje ćeš bolje zabave nego „ići u Ajduka“, maltretirati i vrijeđati protivničke navijače i igrače'...

Krušelj: Uživamo u bogatim plodovima Plenkovićevih ‘dvostrukih konotacija’

Svakoj je razumnoj osobi, a pogotovo političkim analitičarima, bilo savršeno jasno da je igrokazom premijera Andreja Plenkovića oko komisije koja se svojevremeno bavila ocjenom pozdrava „Za dom spremni“ kao dijela HOS-ove ikonografije otvorena Pandorina kutija koje nije mogla dovesti do ničeg dobrog. Tako je nastala ideološki i pravosudno opasna sintagma „dvostruke konotacije“, koja je vrlo brzo obilježila hrvatsku političku praksu.

Nije bio toliki problem što su se politički nedorasli ili vlastitom važnošću zaslijepljeni članovi spomenute komisije, povjesničari i drugi uglednici, temeljito obrukali, posluživši kao „smokvin list“ premijerovih zaplotnjačkih namjera. Puno je veća nezgoda bila Plenkovićeva namjera da legalizacija ustaškog pozdrava, koji je u NDH iznjedrio desetine tisuća nevinih žrtava, bude pogonsko gorivo za HDZ-ovo prikupljanje birača desnice i ostanak na vlasti. Mučna tema, ali čita se zbog stila, doajen Željko Krušelj za Danicu

Subota (18:00)

Apokalipsa za tjedan dana

Kraj Srbije: ili NDH ili ništa

Prošle nedelje, naime, ugledni srpski polihistor i građanin, dojučerašnji predsednik Republike Srbije Aleksandar Vučić izazvao je nemalu senzaciju objavivši eksplozivno proročanstvo pod radnim naslovom “Kraj Srbije, nedelja 25. oktobra A. D. 2026”.

Iako je Aleksandar Vučić danas priznat kao otac srpske kibernetike, robotike i vazdušnog gradskog saobraćaja, on uopšte nije mislio na ono na što ste pomislili vi: njegova veoma precizna predikcija srpske apokalipse – koju je sa svojim specifičnim smislom za humor predvideo 25. oktobra, tačno na julijanski datum Oktobarske revolucije – nema nikakve veze sa veštačkom inteligencijom, robotima iz Šapca i letećim automobilima. Prema njegovim izračunima, naime, do sloma vascelog srpstva te će nedelje doći usled eksponencijalnog rasta srpske glasačke populacije, koja danas broji neverovatnih milion ljudi više nego punoletnih stanovnika i raste gotovo eksponencijalnom stopom.

Pobedi li na izborima opozicijska Studentska lista – već evo ceo mesec dana upozorava Vučić na predizbornim mitinzima, u televizijskim ukazanjima, govorima i intervjuima – nova blokaderska vlast primoraće Srbe da u kolonama idu na koncerte ustaškog pevača Marka Perkovića Tompsona, terajući ih da salutiraju nacističkim pozdravom i viču “za dom spremni”… Boris Dežulović za Novosti

Subota (15:00)

Nisam ja odavde, ja sam s vlasti

Ivančić: Septička java

O ekološkoj katastrofi u Lici premijer je rekao: “Vlada nije napravila problem, kakve veze mi imamo s tim? Riječ je o pojedincima koji će za to odgovarati, kakve veze imamo s njima? Nikakve!”

Državna vlast nema ništa s tim što je dio državnoga teritorija pretvoren u toksično đubrište? Državna vlast nema ništa s trovanjem državnog tla? Na prvu se iskaz može činiti idiotskim, no riječ je o drugoj vrsti mentalnoga i moralnog defekta: Andrej se Plenković razbolio od bezgrešnosti. Predugim boravkom na vlasti razvio je naviku da se kao dionik pojavljuje isključivo u trijumfima. Pošto mu ni jedno sranje ne može ići na dušu, svaki mu prigovor ide na nerve.

U nekom trenutku vladar je odlučio da ne živi u ovoj zemlji, već nad njom. Zašto bi hrvatski premijer znao kako se živi u Hrvatskoj? On je uz Hrvatsku vezan samo utoliko što je tiranizira. Sa svojom vladajućom bandom on stvara stvarnost, ali ne participira u njoj. A ta je stvarnost takva da se svatko njome mora osjetiti okuženim.Viktor Ivančić za Novosti

Subota (09:00)

Zdravlje nije skupo, bolest možda je

Andrassy: Ako su stvari za ormar opravdani trošak, zašto se preventivni pregled mora boriti da bude na listi?

Šteta je propustit odjeću koja vam se sviđa, nema veze što vam se ormar doli guši od one koju je isto bila šteta propustit, šteta je ne isprobat viralni milky toner jer nam svima odjednom “treba” glass skin, a najveća je šteta ne kupit must-have božićne dekoracije koje vjerojatno nikom ne trebaju da bi Božić bio sretan, ali lijepo ih je imat u životu. Sve treba, sve je must-have, a ja nisam ovdje da vas osuđujem dok istovremeno očekujem dostavu još četiri “treba mi” paketa – ja sam ovdje da vas podsjetim na jednu od najvažnijih must-have kupovina koju žene vole preskočit. “Neopravdani trošak”, kažu mnoge kad ih se pita za zdravlje – iste one koje stručno primjenjuju “girl math” načela kad treba opravdat impulzivnu kupovinu torbice, čizama ili napolitanki. Andrea Andrassy podsjeća – naručite se na pregled, za Miss7

16.10. (14:00)

Nijedna opsesija nije dobra

Basara: Dani jednopartijskih opsesija

Opsesijama i opsesivcima u životu je dobro krenulo tek krajem 18. i početkom 19. veka. Pre tog vremena, opsesije i opsesivci su (možda i ne sasvim bez razloga) smatrani, pod jedan, đavoljom rabotom i, pod dva, ljudima posednutim đavolom.

U rečeno vreme se u mnogim zemljama – sa izuzetkom Srbije, što možda objašnjava neke stvari povezane sa opsesijama – opsesivnost lečila takozvanim egzorcizmima, tj. usmenim isterivanjima đavola (u boljem slučaju), u nešto gorem slučaju potapanjem u stajsko đubrivo, u najgorim slučajevima teškim batinanjima.

Istorija opsesija beleži slučajeve uspešnog izlečenja, ali beleži i slučajeve smrti lečenih.

Zlatno doba opsesija opsesivaca – i mračno doba njihovih žrtava – počinje sa usponom tvrdih ideologija, na prvom mestu socijalističkih, na drugom komunističkih, na trećem mestu fašističko-nacističkih. Svetislav Basara nastavlja…

16.10. (00:00)

Glavu kuće imamo, još samo da nađemo nekog da plati režije

Andrassy: Feministkinje (načelno) ne mrze muškarce, samo mrze ideju da su žene manje vrijedne jer se nisu rodile s pimpekom

Interesantno je kako ljudi brzo promijene mišljenje – kad se neka žena uda za nogometaša, prigovara joj se da samo trči za parama, a kad netko predloži da žena mora imati svoje pare, opet ne valja jer… ne znam zašto, ali ne valja.

“Feminizam uništava svijet.”

Tako govore već odavno, a ovih su se dana ponovno aktivirale gospođe koje ponosno objavljuju da one nikad nisu bile – niti će ikad biti – feministkinje.

“JA nisam feministkinja”, kažu, “ja sam PRAVA žena.”

U ime pravih žena se – i pravih muškaraca, naravno – unatrag nekoliko godina kleči na trgovima, a želja je da se vrate tradicionalne vrijednosti, one prema kojima je muškarac glava obitelji. Kleče muškarci, to već znamo, ali s njima često kleče i žene – IZVAN ograde koja ih dijeli od muškaraca jer im je zabranjen ulaz među “glave”, zbog čega se ljudi često uzrujavaju i viču “diskriminacija”, a ja ne vidim potrebu.

Kad se već kleči za čednost u odijevanju i ponašanju žena, normalno je da žene koje sudjeluju znaju gdje im je mjesto, a mjesto im sigurno nije na poziciji na kojoj su muškarci. Andrea Andrassy za Miss7

13.10. (13:00)

Rođenje moderne arene

Jergović: Priča o stadionu iz kojeg su rođeni svi drugi stadioni

Olympiastadion sagrađen je u obliku antičke arene i u pseudoantičkom, historicističkom duhu arhitektonskog nazikunsta, kojeg je, promatrajući svijet Hitlerovim okom i iz Hitlerove duše, stvorio Albert Speer. Kontinuiranog ovalnog oblika, sav obložen vapnencem, sa 136 stupova, raspoređenih u dvokatne kolonade, smješten u smjeru istok-zapad, s otvorom iznad Maratonskih vrata, Führerovom kamenom ložom i rasporedom prostora namijenjenih mističnim ritualima sportskog natjecanja i državno-nacionalnog samopotvrđivanja, koji će biti snimljeni i prikazani u najutjecajnijem pornografskom filmu u povijesti, “Olympiji” redateljice Leni Riefenstahl, koji u dva dijela, “Fest der Völker” i “Fest der Schönheit”, stvara nacionalsocijalistički olimpijski i sportski mit, koji je ostao dominantan u slici i ideji svih do danas održanih Olimpijskih igara.

U ujedinjenoj Njemačkoj je, uz termitsku temeljitost, porušeno sve ili skoro sve što je arhitektonski simboliziralo DDR, ali je najupečatljiviji arhitektonski simbol nacizma opstao. Zašto? Ne, nikako zato što bi Nijemci pokazivali slabost prema tom povijesnom razdoblju, nego zato što je duh tog mjesta, estetski, sportski pa skoro i etički, u međuvremenu pobijedio, premda su Hitler i fašisti 1945. bili potučeni. Od tog stadiona do minhenske Allianz Arene postoji arhitektonski, estetski, sportski, pa i etički kontinuitet. Ili još jasnije: da Albert Speer, vodeći ruku Wernera Marcha, nije stvorio Olympiastadion, ne bi bilo ni Allianz Arene, onakve kakva je ona danas… Promišlja Miljenko Jergović