Basara: Dani jednopartijskih opsesija - Monitor.hr
Danas (12:00)

Nijedna opsesija nije dobra

Basara: Dani jednopartijskih opsesija

Opsesijama i opsesivcima u životu je dobro krenulo tek krajem 18. i početkom 19. veka. Pre tog vremena, opsesije i opsesivci su (možda i ne sasvim bez razloga) smatrani, pod jedan, đavoljom rabotom i, pod dva, ljudima posednutim đavolom.

U rečeno vreme se u mnogim zemljama – sa izuzetkom Srbije, što možda objašnjava neke stvari povezane sa opsesijama – opsesivnost lečila takozvanim egzorcizmima, tj. usmenim isterivanjima đavola (u boljem slučaju), u nešto gorem slučaju potapanjem u stajsko đubrivo, u najgorim slučajevima teškim batinanjima.

Istorija opsesija beleži slučajeve uspešnog izlečenja, ali beleži i slučajeve smrti lečenih.

Zlatno doba opsesija opsesivaca – i mračno doba njihovih žrtava – počinje sa usponom tvrdih ideologija, na prvom mestu socijalističkih, na drugom komunističkih, na trećem mestu fašističko-nacističkih. Svetislav Basara nastavlja…


Slične vijesti

Jučer (22:00)

Glavu kuće imamo, još samo da nađemo nekog da plati režije

Andrassy: Feministkinje (načelno) ne mrze muškarce, samo mrze ideju da su žene manje vrijedne jer se nisu rodile s pimpekom

Interesantno je kako ljudi brzo promijene mišljenje – kad se neka žena uda za nogometaša, prigovara joj se da samo trči za parama, a kad netko predloži da žena mora imati svoje pare, opet ne valja jer… ne znam zašto, ali ne valja.

“Feminizam uništava svijet.”

Tako govore već odavno, a ovih su se dana ponovno aktivirale gospođe koje ponosno objavljuju da one nikad nisu bile – niti će ikad biti – feministkinje.

“JA nisam feministkinja”, kažu, “ja sam PRAVA žena.”

U ime pravih žena se – i pravih muškaraca, naravno – unatrag nekoliko godina kleči na trgovima, a želja je da se vrate tradicionalne vrijednosti, one prema kojima je muškarac glava obitelji. Kleče muškarci, to već znamo, ali s njima često kleče i žene – IZVAN ograde koja ih dijeli od muškaraca jer im je zabranjen ulaz među “glave”, zbog čega se ljudi često uzrujavaju i viču “diskriminacija”, a ja ne vidim potrebu.

Kad se već kleči za čednost u odijevanju i ponašanju žena, normalno je da žene koje sudjeluju znaju gdje im je mjesto, a mjesto im sigurno nije na poziciji na kojoj su muškarci. Andrea Andrassy za Miss7

Utorak (13:00)

Rođenje moderne arene

Jergović: Priča o stadionu iz kojeg su rođeni svi drugi stadioni

Olympiastadion sagrađen je u obliku antičke arene i u pseudoantičkom, historicističkom duhu arhitektonskog nazikunsta, kojeg je, promatrajući svijet Hitlerovim okom i iz Hitlerove duše, stvorio Albert Speer. Kontinuiranog ovalnog oblika, sav obložen vapnencem, sa 136 stupova, raspoređenih u dvokatne kolonade, smješten u smjeru istok-zapad, s otvorom iznad Maratonskih vrata, Führerovom kamenom ložom i rasporedom prostora namijenjenih mističnim ritualima sportskog natjecanja i državno-nacionalnog samopotvrđivanja, koji će biti snimljeni i prikazani u najutjecajnijem pornografskom filmu u povijesti, “Olympiji” redateljice Leni Riefenstahl, koji u dva dijela, “Fest der Völker” i “Fest der Schönheit”, stvara nacionalsocijalistički olimpijski i sportski mit, koji je ostao dominantan u slici i ideji svih do danas održanih Olimpijskih igara.

U ujedinjenoj Njemačkoj je, uz termitsku temeljitost, porušeno sve ili skoro sve što je arhitektonski simboliziralo DDR, ali je najupečatljiviji arhitektonski simbol nacizma opstao. Zašto? Ne, nikako zato što bi Nijemci pokazivali slabost prema tom povijesnom razdoblju, nego zato što je duh tog mjesta, estetski, sportski pa skoro i etički, u međuvremenu pobijedio, premda su Hitler i fašisti 1945. bili potučeni. Od tog stadiona do minhenske Allianz Arene postoji arhitektonski, estetski, sportski, pa i etički kontinuitet. Ili još jasnije: da Albert Speer, vodeći ruku Wernera Marcha, nije stvorio Olympiastadion, ne bi bilo ni Allianz Arene, onakve kakva je ona danas… Promišlja Miljenko Jergović

Nedjelja (15:00)

Oni bi gledali svoj film

Ivančić: Djeca Mosora

Moram priznati da se već neko vrijeme nisam susreo s tako zgusnutim očitovanjem proustaške paranoje. Priznajem također da me bila obuzela silna tuga nad prizorima Zafranovićeva moralnog srozavanja dok je promovirao svoj film, pogotovo onom scenom kada je pred kino-platnom u Banjaluci udijelio sočan verbalni rukoljub Miloradu Dodiku, čovjeku koji redovno razglašava mit o sedamsto hiljada Srba ubijenih u Jasenovcu, pa je sada i filmskoga redatelja valjda upoznao sa žanrovskim finesama svoje žrtvoslovne pornografije, a k tome i autoritarnom vođi paradržave na čijem je teritoriju zabranjeno prikazati film Jasmile Žbanić “Quo vadis, Aida?” o genocidu u Srebrenici. Savez umjetnika s vlašću, osim što taštine uključenih aktera pumpa do ruba eksplozije, otvara mnoge mogućnosti, između ostalih i tu da se umjetnički obračun sa zlom stavi u službu zla.

No Ivica Šola, to je ipak nešto sasvim drugo. On ne kritizira kontekst, već same fundamente; on se ne obračunava s promocijom odioznog slikopisa, nego sa samom njegovom temom: zašto bi ijedan Hrvat dostojan te blistave nacionalne etikete gledao film o ustaškim zločinima koje su počinili partizani? Viktor Ivančić za Novosti

Subota (18:00)

Lideru metla, da prvo počisti ispred svog praga

Krušelj: I najlošijem Plenkoviću ide bolje nego najboljem Hajdašu Dončiću

Za razliku od brojnih hadezeovskih muljaža i uobičajenih kaznenih djela, što hrvatsko biračko tijelo unaprijed očekuje i cijeni, gospođa je svoj moralni integritet prodala za sitniš. Hrvatski bi je građanin više cijenio da je u pitanju bila nula-dvije više. Ovako su u pravu analitičari koji govore o običnom kokošarenju. A kokošarenje je najniža razina nezakonitosti, tek sitni lopovluk. Tu više od brojki govori činjenica da je svoju ogladnjelu ekipu počastila medicinskim titulama. Kako je na to reagirao nemali dio biračkog tijela? Podrugljivim smijehom. Budući da SDP u javnosti bije glas da se u dosadašnja dva slučaja nije odviše snašao u obnašanju državne vlasti, javnim se prostorom proširilo ironično tumačenje da esdepeovci „ne znaju čak ni krasti“! A to je u zemlji velikog lopovluka teška i diskreditirajuća kvalifikacija.

Dok se to događa, stranka u javnosti djeluje blijedo i neodlučno. Postala je talac stranačkih dužnosnika i saborskih zastupnika koji su odavno shvatili da je oporbeni status ono najpoželjnije i najlagodnije u političkoj karijeri. Nesporno je da je SDP sve više u sjeni puno glasnijeg i odlučnijeg partnera iz platforme Možemo. Željko Krušelj za Danicu

08.10. (19:00)

Oda arhitekturi

Jergović: Pohvala stadionu u Maksimiru, onakvom kakvim su ga zamišljali Vladimir, Tommaso i Alberto

U projekt novog maksimirskog stadiona upisano je ono isto društveno i kulturno samopoštovanje koje se očitovalo u onom stadionu Vladimira Turine. On je, naime, gradio vodeći računa ne samo o parku, šumi, ruži vjetrova, zemlji i zraku, nego i o kompleksnim identitetima zajednice i o gradu u kojem je njegova generacija arhitekata, te jedva još poneko stariji, prva gradila nešto što neće biti kopija, imitacija ili periferija imperija. Neobično, a promatraču koji u Zagrebu živi s naročitim poštovanjem prema armiranobetonskim kulturno-povijesnim obilježjima ovoga grada pomalo i ganutljivo je da su s takvom pažnjom i brigom, s razumijevanjem i s odistinskom poniznošću stvarno kultiviranih stvaraoca, ideji novog stadiona u Maksimiru prišli mladi arhitekti iz Milana.

Naime, tako je lako i jednostavno siromašnim sueuropljanima ili prieuropljanima ponuditi ono što su oni sa zahvalnošću prihvaćali kad im je Bollé projektirao katedralu ili kad su im Fellner i Helmer proslijedili toliko puta ponovljeni projekt kazališta. Umjesto privida tradicije i siromašnije verzije nečega što drugdje već postoji mnogo autentičnije i solidnije, milanski arhitekti radosno su se podčinili nekoj dobroj lokalnoj tradiciji. Većeg dara ni komplimenta hrvatska kultura u najširem smislu riječi nije dobila u posljednjih trideset i pet godina. Miljenko Jergović za svoj blog.

07.10. (09:00)

Sad su neke stvari jasnije

Basara: Kurto(n)azija

Marko uvek kasno na Kosovo stiže, pamet još kasnije dolazi iz dupeta u glavu. Evo, recimo, meni je tek pod starost došlo iz dupeta u glavu da jedan od glavnih problema srpskog društva, srpskih vlasti i srpskih opozicija (svih vremena i boja) – nisu prvenstveno loše politike, nego loše vaspitanje.

Ljudska društva na okupu ne drže nacionalna jedinstva – Porfirije bi rekao „sabornost“ – nego društvene konvencije, skup pravila lepog ponašanja i ophođenja, obavezujuća za sve koji ne žele da budu smatrani propalicama. U svakodnevnom srpskom životu, izvan politike, još će vam se poneko i obratiti sa „vi“, još će poneko reći „izvinite“, „molim vas“, „hvala lepo“, „bilo mi je drago da vas upoznam“ itd., ali takva elementarna uljuđenost na srbskoj histeričnoj političkoj sceni se smatra za slabost.

Tamo gde je svak sa svakim na „ti“, na „jebi si mater“, na „prst u dupe“ – kao što je to slučaj u Srbiji – niko nema stvarni autoritet i niko nikoga ne poštuje, osim u situacijama kad nema drugog izbora nego da se poštuje ovaj ili onaj autoritet, jer je – kao, recimo, u slučaju Josipa Broza Tita – za nepoštovanje autoriteta zaprećena zakonska kazna. Svetislav Basara

05.10. (10:00)

Štrajkovi su opasne igračke

Krušelj: Kako je Tomašević objavom plaća komunalaca zapaprio Plenkoviću

Iako zagrebački vozači i komunalci vrlo pristojno zarađuju, sindikalisti su pred gradsku upravi stavili zahtjeve za nova povećanja plaća koja je, realno gledano, nemoguće ispuniti. Kad bi se gradonačelnik Tomislav Tomašević složio s takvom brojkom, prije bi rekli ucjenom, povuklo bi to identične zahtjeve svih ostalih gradskih službi. Grad bi, dakle, klizio u bankrot.

Ako premijera Plenkovića veseli što je vrlo brzo “mucicama“ pokazao da može igrati „čvršće“, mogla bi ga zadesiti neugodna iznenađenja. Umjesto da bude snažno uzdrman, Tomašević je iz tog „opsadnog stanja“ izašao sa snažnijom podrškom zagrebačkog biračkog tijela. Sindikalisti su u tome veliki gubitnici. Usporedbe koje su počele kolati medijima i društvenim mrežama s objavljenim plaćama ukazuju na mogućnosti novih štrajkova, širih i po funkcioniranje društva u cjelini opasnijih od zagrebačkih vozača i komunalaca.

Što će se dogoditi ako svi njihovi sindikalni vođe, ili barem dio njih, s premijerom i njegovim ionako problematičnim ministrima zaigraju „čvršće“? Hoće li se Plenković opet ironično smješkati? Sumnjamo. Tada sindikalisti neće biti zreli i samosvjesni ljudi koji su odlučili malo stisnuti „nesposobnu gradsku vlast“. Pretvorit će se u agresivne „pijune“ u rukama zlonamjerne i rušilački usmjerene oporbe. Željko Krušelj za Danicu

05.10. (01:00)

Matematički moguće

Dežulović: Na *rcu te nosam

Evo par laganih matematičkih zadataka iz svakodnevnog života u RH. Možemo izabrati bilo koji dan, a ja sam, recimo, izabrao prošli petak. Tog se dana otkrilo da je požar na Kukuljanovu dvadeset treći požar u skladištima kontroverznog poduzetnika Petra Pripuza, Tomislav Horvatinčić je završio na policijskom ispitivanju zbog upravljanja automobilom unatoč sudskoj zabrani, a sindikati Zagrebačkog holdinga i ZET-a objavili su da kreću u štrajk…

Tek neki nezadovoljnik s vlastitim mišljenjem, recimo predsjednik zagrebačkog HDZ-a Ivan Matijević, istog jutra – prije nego što je štrajk čestito i počeo – u nemoćnom bijesu ničim neizazvan objavi kako se “HDZ nikada nije sastao ni s jednim predstavnikom sindikata koji su organizirali štrajk, komunicirao s njima putem posrednika niti na bilo koji način utjecao na odluku sindikata da krenu u štrajk”, ljutito zaključivši kako “poziva zato sve koji tvrde da HDZ stoji iza ovog štrajka da iznesu konkretan dokaz za takvu tvrdnju”.

Čudo je, kako vidite, matematika. Svi znaju o čemu je riječ, samo Andrej Plenković sveudilj ponavlja: “Zagrebe, na srcu te nosam!” Boris Dežulović za Novosti

04.10. (13:00)

Ni zgužvani tetrapak u krivoj kanti mu ne mogu pronaći

BC Kolumna: Najgori gradonačelnik

Tomislavu Tomaševiću već godinama pokušavaju nekaj pronaći. Kofer. Kuvertu. Kuma. Stan. Vikendicu. Građevinsko zemljište. Šogora. Vozača s torbom. Bar neku malu, pristojnu hrvatsku afericu. I nikak! Štrajk? Tri dana usputne zagrebačke buke. Tramvaji stali, purger opsoval, obul šuze i krenul peške. Kao i njegov gradonačelnik.

Možda je upravo to ono kaj neke najviše živcira. Tomašević nije karizmatični spasitelj. Nije veliki vođa. Ne lupa šakom po stolu. Izgleda kao čovjek koji bi na tulumu komadima tupil u koju kantu ide tetrapak. I taj tip već godinama vodi Zagreb. Strašno. Jer protiv velikog vođe možeš napraviti velikog neprijatelja. Ali kak se boriti protiv čovjeka kojem ni nakon pet godina nemreš pronaći račun bez pokrića? Promišlja Boško Crnobrnja za Ravno do dna

03.10. (20:00)

Repestacija on my mind

Ivančić: Muka na srcu

“Odavno nisam vidjela ovako dojmljiv prizor transformacije ljudske tjelesne mase u čistu sluz”, kaže građanka.

“Možda bismo trebali podmetnuti lavor ispod televizora, da nam se nogometni selektor ne razlije po parketu?” kaže muž.

“Bože moj”, prekrsti se građanka, “pa kakva je to zemlja u kojoj se čovjek mora javno opravdavati i ispričavati jer ne drži ruku na srcu dok svira himna?”

“Republika Hrvatska”, kaže suprug. “Samostalna i suverena.”

“I sad prosto ne mogu odlučiti trebam li ovoga koji se izvinjava prezirati ili žaliti”, kaže građanka.

“Možda oboje?” predloži muž.

“Jer tu se postavlja ozbiljno pitanje”, kaže građanka. “Da li je Slaven Bilić uzoran domoljub ili žrtva silovanja?”

“Najprije će biti, mila, da između te dvije kategorije više nema razlike”, kaže suprug.

“Znam, čovječe, ali živjeti u zemlji u kojoj si dužan, uz to što ustaješ na himnu, još i rukom na srcu demonstrirati odanost državi, jer ćeš u protivnom biti popljuvan, zgažen i javno kamenovan, pa to zbilja zastrašuje”, kaže građanka.

“Naravno da zastrašuje”, kaže muž. “O tome ti i pričam.”

“Kakvo je to domoljublje koje se temelji na strahu?” pita građanka.

“Takvo je, ako ćemo pošteno, svako domoljublje”, kaže suprug. “Samo što je kod nas malo izraženije nego drugdje.” Viktor Ivančić za Novosti