Basara: Reč godine - Monitor.hr
02.01.2023. (23:30)

Možda smo uveli demokraciju, ali uveli smo i plačipičkarenje

Basara: Reč godine

Reč nedelje je bila „akcident“, drugoplasirana reč nedelje „tenzije“, reč godine je naricanje – (sinonim plačipičkarenje), tj. svaljivanje krivice na nekog drugog – reč koju, osim moje neznatnosti, retko ko izgovara i piše. Najmanje naricanja je bilo za SFRJotovog vakta. Zapravo, uopšte ga nije bilo. Kao ljudi posebnog kova, komunisti nisu bili skloni plačipičkarenju. Nisu naricali zbog neprijatelja – ni spoljnih, ni unutrašnjih – nego su ih napadali gde god su mogli, a kad su mogli, i – likvidirali. Optimizam je bio obavezan i za nepartijce. Jeste taj optimizam bio malčice kao kosmodisk, ali delovao je. Posle uvođenja demokratije stvar se usložnila. Milošević i njegova hunta su stali naricati nad antisrpskim pokvarenjaštvom komšiluka i zapadnog sveta, nad „niičm izazvanim sankcijama“ i domaćim neprijateljima, opozicionim silama mraka i haosa. Tadašnja opozicija – to joj se mora priznati – nije plačipičkarila. Jedan jedini, Svetislav Basara.


Slične vijesti

Jučer (19:00)

Ali nećemo o tome previše, da ne padnu tužbe

Jergović: Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura, što ih je zamračila muzejska računovotkinja?

Za nas koji smo u životu mijenjali radna mjesta i redakcije, postojalo je oduvijek to vrijeme navikavanja, prilagođavanja, adaptacije… U tom vremenu svoj posao radiš s većim naporima i s više tegobe, te manje automatizma. Radiš ga, na kraju krajeva, lošije i kvrgavije nego što ćeš ga raditi nakon što se privikneš na nove novine i novu redakciju, na novi prostor na kojemu će bivati objavljivan tvoj tekst. Ako je istina da je Marinela B., uglavnom uz pomoć debitne bankovne kartice, opelješila MUO za 1.334.823 eura u samo dvije i pol godine, to znači da ona nije prolazila kroz proces navikavanja, ili je taj proces trajao ekstremno kratko.

To znači, dakle, da je Marinela B. od prvog dana na novom poslu počela da radi isto što će raditi i posljednjeg svoga dana. Logičan zaključan bio bi da je Marinela B. u MUO došla da bi radila upravo to i ništa drugo. Prije nego što je za išta optužimo, prije nego što je ružno pogledamo na fotografijama snimljenim tako što je policija nelegalno i protuzakonito novinama i novinarima dojavila kad će biti privođenje, dobro promislimo o čovjeku, ili o ljudima, koji su Marinelu B. postavili na mjesto voditeljice računovodstva u Muzeju za umjetnost i obrt. Oni su, a ne Marinela B. i njezin ojađeni mladi đuvegija, stvarni akteri ove priče.

Ti ljudi, skupa s Turud-kadijom, Plenkošenkom, Njonjom, policajministrom Božinovićem i kompletnom premijernom elitom iz HNK i iz Bogovićeve, stvaraju taj duboki i zastrašujući nesklad između javnog i privatnog, tojest između krezovskog bogatstva, svoga i svojih pulena, i islamabadskog i podujevskog siromaštva i sirotinjstva zagrebačkih pločnika, podruma i fasada. Iz njih i njihovih moralnih načela izbija sav južinasti smrad zagrebačkih kanalizacija. Miljenko Jergović za svoj blog.

Jučer (16:00)

Umjesto 'čovjeka iza kojeg bi svi stali' - artikulirana politika

Basara: Iza jednog čoveka

Akademik i pisac Duško Kovačević je u intervjuu za NIN „ocenio“ da je na političkoj sceni već deset godina sve „isto“, da je vladajuća – nazovimo je Visoka – stranka organizovana kao (polu)vojna formacija, da su takvoj stranci/formaciji „suprotstavljeni ljudi iz deset, petnaest udruženja i stranaka koje podsećaju na razred u srednjoj školi koji vređa nastavnika, a ovaj ih onda za kaznu obori na popravni“ i da opozicija, ako kani pobijediti, a ne izgubiti, treba da „stane iza jednog čoveka“ – da ne kažem baš ćo’eka – jer narod „hoće jednog moćnog čoveka, od Karađorđa do Vučića“.

Cinik bi rekao: pa šta onda narod hoće, ako već ima jakog Visokog čoveka i zašto narod misli (ako uopšte misli) da će sledeći moćni čovek – iza koga stanu rogovi iz opozicione vreće (smeh vrabaca iz offa) – promeniti bilo šta u autoritarnoj tehnologiji vladavine koja je samo dvaput u novijoj istoriji nakratko suspendovana.

Kao pozitivan primer stajanja iza jednog čoveka Kovačević navodi svojevremeno stajanje iza Koštunice – svako pravo, što rekli pokeraši – ali moja neznatnost drži da je to bilo jedno od najpogubijih stajanja iza jednog čoveka, a zašto tako misli, stotinama puta sam ovde objašnjavao. Svetislav Basara

Jučer (12:00)

Oni su za-laganje

Ivančić: Hrvatski odgoj

U duhu načela što ga je još početkom devedesetih, u doba prvobitne akumulacije državnosti, formulirala novinarka Dunja Ujević, obznanivši da je spremna pisati neistine ako je to u interesu Hrvatske, Marija Selak Raspudić odlučila je u predizbornoj kampanji promovirati laganje kao vrhovnu političku vrlinu. A kako je veza između politike i obmane takoreći notorna, tekovina s aromom tople vode, domoljubna matrica je ta koja anulira negativne konotacije i osigurava javnu prihvatljivost. Na stvari je dakle za-laganje za Hrvatsku.

Nešto drugačiji pristup složenoj problematici derogiranja istine njeguje državni tužilac Ivan Turudić: u njegovu fokusu nije nacionalna sigurnost, već nacionalna pristojnost. Ivan Turudić inzistira da se o njegovim lažima raspravlja na čistome hrvatskom. Naučite se pristojnosti, gospodo! Ako vas gledam u oči i lažem, a to činim na pravilnome hrvatskom jeziku, najmanje što mogu očekivati je da se istim tim jezikom služite i kada moje laži propitujete, a ne da ovo časno mjesto skrnavite srbizmima. Ponašajte se pristojno! Viktor Ivančić za Novosti

Jučer (00:00)

A ideja Europe bez granica lagano umire...

Markovina: Do Ljubljane i nazad, Jugoslavija i EU all inclusive

Ono što je u Sloveniji istovremeno i lijepo, a i bolno za nas iz ostalih postjugoslavenskih republika, očito, jeste puno zdraviji odnos prema vlastitoj prošlosti. Ne znači to da u Sloveniji nema historijskog revizionizma ili nacionalizma, ali je činjenica da se partizansko i jugoslavensko nasljeđe nisu izbrisali, niti doveli u pitanje. I to bez obzira na to što je Slovenija prva dovela u pitanje opstanak SFRJ, onakve kakva je bila i što je na kraju krajeva plebiscitarno istupila iz te zajednice i socijalističkog društvenog uređenja. Dojmove s Retrofesta prenosi Dragan Markovina, za Peščanik.

Četvrtak (14:00)

Manje tvornica - više praznih stanova

Šajatović: Prazan apartman – drama. Zatvorena tvornica – nikoga briga

Zatvaranje tvornice boja Hempel i tekstilnog pogona Leonarda naznaka je prijeteće epidemije zatvaranja industrijskih kapaciteta. Posebno onih u stranom vlasništvu. Kao i mnogo puta prije, hrvatska javnost, od opće do političke, nepogrešivo ne prepoznaje opasne pojave u nastajanju. Popunjenost apartmana je važna, popunjenost industrijskih kapaciteta je nevažna. Vlasnici europskih tvrtki s tvornicama u više zemalja na smanjene narudžbe odgovaraju povlačenjem iz neke od zemalja. Dosta zatvaranja moglo bi biti u Hrvatskoj. Da postoji ozbiljna gospodarska diplomacija, veleposlanici bi se već razletjeli lobirati kod inovlasnika da ostave na životu tvornice u Hrvatskoj. To se, naravno, ne događa. Miodrag Šajatović za Lider.

Četvrtak (09:00)

Hollywood umjesto kristalne kugle

Basara: Megalopolis i Megalokasaba

Holivud nije – kako se pogrešno smatra – fabrika ružičastih snova. Holivud je fabrika ružne jave. Ako ste pročitali moju recenziju filma „Megalopolis“ – pa još ako ste pogledali i film – i ako malo mućnete glavom, biće vam jasno da je glavni junak Cezar Katalina (Adam Driver) arhetip tipova poput Elona Maska, a lako ćete u ostalim (listom negativnim junacima) prepoznati demagoge koji su od svetske istorije napravili porodični biznis i koji jebu pa rasturaju globalnu sirotinju raju. Već godinama grmim sa amvona famozne tribine: ako hoćete da zavirite u budućnost – što vam ne preporučujem – nemojte gledati u bob, čitati futuriste, filozofe i geopolitičke proser-efendije, gledajte američku filmsku produkciju (ne samo holivudsku). Svetislav Basara za neki tamo list

Četvrtak (01:30)

Misli na zdravlje, ne samo u listopadu

Andrea Andrassy: Kad se već na preglede dugo čeka, zašto se ne bi naručile kod privatnika?

Listopad je, kao što (nadam se) znate, mjesec borbe protiv raka dojke. Na sve se strane priča o prevenciji i važnosti pregleda, žene se potiče da se naruče, organiziraju se kampanje i akcije… sve znate. I svake se godine u listopadu – ne samo u listopadu ali većinom baš tad – uz priču o pregledima veže i ona o tome da se na te iste preglede dugo čeka. Zdravstvo nam je… neoptimalno, ajmo ga obojat ovim nježnim opisom, liste čekanja za neke preglede su duže od kolona na naplatnim kućicama u špici sezone i ne moramo posebno pričat o činjenici da je to grozno – ali još je gore, a sad ću možda ispast bezosjećajna, to što je “dugo se čeka na red” mnogim ženama izlika da se uopće ne naruče.

Većina njih bez problema pronađe opravdanje za trošak majice u Zari koja im vjerojatno ne treba, većina njih ni ne razmišlja kad se naručuje na nokte, većina njih će reć da su pramenovi i depilacija u kategoriji nužnih troškova, a meni ne pada na pamet reć da nisu u pravu – svatko ima troškove koje smatra nužnima i svatko na njih ima pravo sukladno vlastitim željama i mogućnostima, ali preventivni pregledi koji spašavaju život su mnogima i dalje u kategoriji “ne dam pare za to.” Andrea Andrassy za Miss7

Utorak (17:00)

I njegova je pamet shvatila bolnost svojih riječi, ali tamo negdje pet godina nakon jezika

Dežulović: Adio, pameti

Ima, eto, ljudi kojima je jezik brži od pameti, ali superiorna nadmoć Milanovićeva jezika nad njegovom pameću nema pandana u hrvatskoj politici. Ima pri tom, jasno da ima, i jezika bržih od predsjednikova, ali njima je lakše, jer nemaju mozga: njihov jezik brži je od pameti čak i kad se zamuckujući sapliće i bezglavo tumara praznom glavom. Na predsjedničkoj funkciji, uostalom, već smo imali jedan takav, i to perfektan engleski jezik, bez naglaska i bez pameti. Da je, eto, nema ni trenutačni predsjednik, bio bi i on samo glup. Milanović je, međutim, mnogo gora i opasnija pojava.

Za razliku od jezika, Milanovićeva pamet, naime, jako dobro zna zašto je “predsjednik Tuđman morao mijenjati svoju knjigu”, i zašto je “za englesko izdanje morao masakrirati”.

Tuđmanova “Bespuća povijesne zbiljnosti” iz 1989. godine – mlađi čitatelji ne znaju, stariji pamte – blatnjava je naplavina pseudo-povijesnofilozofskog i revizionističkog smeća nažvrljanog nerazumljivim novohrvatskim hrvatoglifima, sedam stotina stranica teška apologija povijesne svjetske “zločinidbe” i “zlosilja” u kojoj autor objašnjava kako je genocid “prirodna pojava, sukladna ljudsko-društvenoj i mitološko-božanskoj naravi”, koja se “ne samo dopušta, već i preporuča, štoviše čak i nalaže riječju svemogućeg Jahve”. Boris Dežulović za N1.

28.09. (14:00)

Rade na Zakonu o zaštiti bande

Ivančić: Rolex AP

Kako su premijer i tužilac, AP i IT, koordinirali proces razvlašćivanja i pospremanja u pritvor korumpiranih hadezeovaca, možemo samo nagađati, no savršeno je jasno da je komunikacija među njima morala biti intenzivna. Pa dobro, evo nagađanja (Viktora Ivančića za Novosti):

  • IT: Josip Šarić.
  • AP: Kad?
  • IT: Sutra?
  • AP: Jesi ti normalan, Ivane?!
  • IT: Idući tjedan?
  • AP: Rano je to, jebo ga bog. Mora čovjek prije toga dati ostavku, da uspostavi distancu između sebe i stranke. A ne da ispadne da hapsiš saborskog zastupnika HDZ-a. Ta sranja smo imali ranije.
  • IT: Onda nakon ostavke?
  • AP: Nakon ostavke, normalno… Nego, zar se mi već nismo dogovarali oko Josipa Šarića?
  • IT: Škorić. To je bio Josip Škorić. On je već dao ostavku na dužnost direktora Hrvatskih cesta. Hapsit ćemo ga ovih dana.
  • AP: Čovječe. Dobro ljudi kažu da su svi hadezeovci isti, više ih ni po imenu ne možeš razlikovati… Samo, nastaviš li ti ovako, moj Ivane, ja ću ministre i zastupnike loviti po stranačkoj mladeži, među maloljetnicima…
28.09. (00:00)

Sindikalna borba za povlastice: Revolucija u oporbi od 83,45%

Vučetić: 83,45% je ogroman uspjeh sindikata oporbenih političara

U tekstu Marka Vučetića za Autograf se kritizira situacija u hrvatskoj politici, s posebnim osvrtom na porast plaća saborskih zastupnika za 83,45%. Vučetić povezuje ovu povišicu s pasivnošću opozicije, koja, umjesto da se aktivno bori protiv korupcije i vladavine Andreja Plenkovića, pristaje na materijalne beneficije koje im donosi taj sustav. Posebno se ističe opasnost klerikalnih inicijativa usmjerenih na uskraćivanje prava zastupnicima nacionalnih manjina, ali se i opozicija opisuje kao nesposobna i korumpirana. Povećanje plaća postaje simbol potkupljivanja opozicije, koja umjesto otpora postaje sudionik u Plenkovićevom sustavu moći.