Basara: Unutra i spolja - Monitor.hr
18.10.2021. (08:00)

...Al triput je triput

Basara: Unutra i spolja

Evo, bližimo se i drugoj godišnjici izbijanja epidemije kovida 19, tokom koje smo prešli dug put od dijalektičke faze totalitarnog epidemiološkog apsolutizma – sa sve višednevnim lokdaunima i apšenjima prekršilaca policajnog sata – do faze totalne epidemiološke anarhije… Bilo je predvidivo da će vakcinacija postati povod za famozne srpske podele. Možda vas interesuje đe sam ja tune. Na levom centru, eto gde sam. Vakcinisao sam se čak tri puta – što je, za razliku od špricanja Vedrane Rudan, prošlo nezapaženo u javnosti – ali nisam od sorte vakcinalnih talibana koji, kad god neko potegne da nevakcinisani umre od korone, taboru talibana-antivaksera šalju zlurade poruke tipa „evo, ovaj ide na vašu dušu“… Nemojte sad očekivati da ću krenuti da huškam na vakcinaciju, da naričem nad neobaziranjem na „civilizacijska dostignuća“ i da se ibretim nad antivakserskim konfabulacijama o vakcinalnim čipovima, genetskim agensima i skrivenim otrovima. Ma jok. Kao čovek kome su konfaubalcije profesija, pun sam razumevanja za konfabulatore. Druga jedna sorta aktivaksera mi posebno ide na qwrz, mislim na dilbere/ke, koji idu starom stazom srpskih grešnika, radih da se pojebu, ali da im ne uđe, tj. da se ne vakcinišu, a da se prikažu kao trezvenoumni i racionalni… piše Svetislav Basara na temu vakser ili antivakser.


Slične vijesti

Danas (14:00)

Neka nam ova bude bolja, borba se nastavlja

Postnikov: Godina kralja Thompislava

Počelo je kao godina kralja Tomislava, nastavilo se kao godina Marka Perkovića Thompsona, završilo velikim prosvjedima protiv fašizma, a u međuvremenu su kulturnu 2025. obilježili napadi, prijetnje i zabrane u režiji ekstremne desnice i uz podršku hrvatske vlade. Nakon što se ukazao kraj Jergovićevog ulaza, narodni genij opskrbljen sprejem osjetio je potrebu da se izrazi i na splitskoj fasadi Jurice Pavičića, obrativši mu se stihovima “Komunjaro šugava / jebemo te u guzicu”. Da nam kulturne rubrike što više sliče stranicama crne kronike pobrinuo se i režiser Dalibor Matanić protiv kojeg su trenutačno podignute četiri kaznene prijave zbog seksualnog uznemiravanja kolegica. Bavili smo se i Oscarima, vizualnim identitetom grada Zagreba, uhićenjem Mile Kekina, bojkotom Eurosonga, a godinu su obilježile i smrti slavnih glumaca, glumica i redatelja. Boris Postnikov donosi pregled godine u kulturi za Novosti

Jučer (16:00)

Laku noć, svirači

Dežulović: Evo zore, evo dana, Bogu da se pomolim

Ako bi Miro Bulj i ostali čuvari hrvatske adventske tradicije u izboru između srednjoeuropskog Assisija i srednjoeuropskog Jasenovca ikakav problem uopće imali – bila bi “lista izvođača”: dok su u bazilici svetog Franje na Božić 2005. godine svirali Židovi i Cigani, u jasenovačkom logoru božićnih su blagdana 1943. svirali – Židovi i Cigani. Kako bi, naime, naši glazbeni kritičari tankoćutnih ušiju reagirali da su svjedočili kad su posvećenu tišinu slavne bazilike u Assisiju ciganske trube iznenada porazbijale “Đurđevdanom”, možemo prilično plastično zamisliti nakon što je gradonačelnik Bulj nezadovoljan muzikom ciganske trubače otjerao sa sinjske pjace – jer “Hrvatska nije Balkan, nego dio Srednje Europe”, i u Hrvatskoj se ne pjeva “evo zore, evo zore, Bogu da se pomolim”, već “evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana” – poslije čega su ulice od ciganskih orkestara očistili i u ostalim hrvatskim gradovima. Po prilici kao što su ulice hrvatskih gradova od ciganskih orkestara bile očišćene i 1941. Boris Dežulović za Novosti

Prekjučer (11:00)

Inventura gotova, ajmo u pisanje novog poglavlja

Andrassy: Došo Thompson i o’šo (i to dvaput) bez žrtava, ubili Charlieja Kirka, a i neki su idioti zapalili Vjesnik

U siječnju smo imali i buđenje naroda kroz bojkot trgovina, veliki pokret koji je od Hrvata tražio ono što Hrvatska radi najbolje – trebalo se samo ne pojavit, a iako je sve krenulo ambicioznije od koncerata Aleksandre Prijović, količina protokola, propisa i pravila je bojkot brzo pretvorila u nešto što podsjeća na obaveznu lektiru koja se nikom ne čita. Rukometaši su u veljači postali viceprvaci svijeta, a Hrvatska prvak Europe u inflaciji.

April je rezerviran za šale, a točno je tako na početku djelovala ponuda smještaja za “Thompsonovo.” Nitko se nije šalio, cijene zagrebačkih stanova, apartmana i šupa su dosegnule visine kakvima se inače može pohvaliti Las Vegas. Tomašević je ponovno dobio izbore iako ga već neki žele rušiti, ubili su Charliea Kirka, što i nema previše veze s nama, Dalibor Matanić je dobio megafon i priliku da se izjada kako mu je teško, a od toplih ljudskih priča tu je Vili Beroš koji je dobio posao na neurokirurgiji. Protekle godine postalo je popularno dolaziti skupno urlati pred stanove političara. Andrea Andrassy napravila recap za prošlu godinu, za Miss7.

Srijeda (00:00)

Sto pitanja, malo odgovora

Ivančić: Hrvat u Areni

Zašto domoljubi poput Marka Perkovića Thompsona u pravilu registriraju napade na temelje hrvatske države, a ne, na primjer, i na njezin krov? Ima li hrvatska država krova? Što je sa zidovima? Ako napadače na temelje hrvatske države treba izvesti pred zid, je li to zid hrvatske države?

Treba li “svaka Hrvatica ili Hrvat gdje god živio” imati pravo glasa na izborima u Zagrebu, pa da biračko tijelo, okupljeno od Vrgorca i Imotskog do Ottawe i Melbournea, zbriše ostatke jugokomunista koji su uzurpirali vlast u njihovome glavnom gradu?

Bi li se sȃm Marko Perković Thompson prilikom izlaska na izbore za zagrebačku gradsku vlast koristio glasačkim mjestom na splitskome Žnjanu ili u rodnim Čavoglavama? Ako je Domovinski rat formalno završio 1995., a danas, potkraj 2025., i dalje bilježimo napade na njega, i to sve intenzivnije, gdje je Domovinskom ratu kraj? Ili je primjerenije govoriti o beskraju? Viktor Ivančić za Novosti.

Nedjelja (00:00)

Umetnička sloboda

Basara: Meritum groteske

Stvar ovako stoji: ako pišete roman ili snimate film/seriju na temu nekog stvarnog (obično traumatičnog) događaja, stvaralačka sloboda vam daje pravo da umetničku reprezentaciju događaja poverite fiktivnim junacima, ali ste (svuda osim u Srbiji) u obavezi da događaj o kome pišete roman ili snimate seriju rekonstruište tako da koliko-toliko korespondira sa istorijski uglavljenom faktografijom. Na šta bi, recimo, ličila serija o američkom građanskom ratu ako bi serijin autorski tim prećutao da se taj rat vodio s ciljem ukidanja ropstva, a predstavio da su, umesto Linkolna i njegovog generaliteta, rad vodili Pat Garet i Bili D Kid. A serija „Tvrđava“ upravo nešto slično radi. I upravo je zato stekla ogromnu popularnost u društvu koje ne samo da „ne zna ništa o sebi“ (Đinđić) nego i ne pomišlja da išta sazna o sebi, društvo u kome su neprekinuti nizovi posledica nejasnog uzroka – tzv. stradanje – najveći (i najunosniji) politički i paraumetnički kapital… Svetislav Basara

27.12.2025. (10:00)

Poruke mira za svaku situaciju

Ivančić: Gospa van Sebe

Viktor Ivančić se za Novosti poigrao s božićnom porukom zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše, upotrijebivši vlastita pitanja:

Zar ne bi bilo normalno da na očitu zloupotrebu crkvenih prostorija u svrhu proustaške propagande, i to od strane samih svećenika, reagira barem Biskupska konferencija?

Mir na zemlji ne započinje u konferencijskim dvoranama, nego u srcima pojedinaca. Taj se pak mir ondje ne zaustavlja, nego zahvaća društvo, odnose među osobama, skupinama i narodima i tako postaje odraz Božjega mira.

O čemu Vi pričate? Što je to “odraz Božjeg mira”?

Anđeli pjesmom zazivaju mir, ali mir se ne može graditi na neistini, zaboravu ili iskrivljavanju stvarnosti.

Dobro, a kakvo je osobno mišljenje Vaše preuzvišenosti o jaslicama koje su načičkane šahovnicama s bijelim početnim poljem, ukrašene zastavom HOS-a i opremljene pseudopovijesnim tekstualnim prilozima o masovnom stradanju Hrvata pod strašnom partizanskom čizmom?

Slobodni smo u Kristu i upravo zato možemo, svatko na svojem mjestu, malim koracima mijenjati svijet: pravednim radom, kršćanskim odgojem djece, poštenim obavljanjem javne službe, hrabrim svjedočenjem istine u društvu koje se ponekad boji istine…

22.12.2025. (19:00)

Vidimo se na proljeće

Basara: Rupa bez krčmara

Neverovatna lakoća teorija kojima Prijatelj studenata kopa rupe u koje bi stvarnost trebala da upadne, obrnuto je proporcionalna nespremnosti stvarnosti da upada u rupe i sklonosti stvarnosti da namesti stvari tako da, po sili poslovice ko drugom jamu kopa, sam u nju upada, teoretičar upadne u rupu koju je iskopao.

Ko da raspiše izbore, ko da ih finansira – za to trebaju grdne pare – ko, nadalje, da ih organizuje i šta da rade oni koji na izborima pobede, to su sitnice na koje Prijatelj studenata – koji je, ako je suditi po najrecentnijim pisanijama, zašao poduboko u fazu parapolitičke psihodelije – ne daje ni pet para, nego se laća plajvaza i pravi pobedničku računicu (bez krčmara). Koja (u prepričanoj) verziji glasi: vladajuće stranke neće izaći na građanske izbore, studentska lista će „više nego ubedljivo“ pobediti, Visoko Mesto, naravno, neće priznati izbore i onda sledi – šta?

– Kako šta, zna se: Peti oktobar. Svetislav Basara

21.12.2025. (15:00)

Neki se samo prave Englezi

Dežulović: Good Morning, Croatia!

Svega koji dan nakon što su egzaltirani domaći mediji objavili kako je po najnovijoj ljestvici English Proficiency Indexa Hrvatska druga svjetska nacija po poznavanju engleskog jezika, RTL je objavio potresnu priču iz Drniša, gdje se lokalno pučanstvo pobunilo zbog liječnika hitne pomoći, Iranca koji govori samo – engleski. I odjednom, superiorna oxfordska Hrvatska, viceprvakinja English Proficiency Indexa, koja govori engleski kao da joj je sam William Shakespeare napisao “Romea i Juditu”, zatekla se u ambulanti u Drnišu, gdje se s doktorom sporazumijeva rukama i nogama, jednom rukom pokazuje na obnevidjelog nekog tipa koji nerazgovijetno krklja, a drugom pokazuje dva prsta i govori “dvije riječi”, pa prvu riječ tumači pokazujući prstom na čelo, a drugu udarajući tim istim čelom o zid čekaonice, nemoćno pred zbunjenim Irancem urlajući, “moždani udar jebemtimater moždani udar!”. Boris Dežulović at his best, for Novosti.

21.12.2025. (12:00)

Čist račun, duga ljubav

Beck: Zar i dječja božićna radost mora imati fiskalni račun?

Biti netko tko u svemu vidi transakciju, koji za sve u životu traži račun, koji iz zlobnog hira uništava radost mnogih, koji svojom sebičnošću sprečava humanitarne akcije – pa zbilja je tužno biti takav… Komentira Boris Beck za Večernji list školske božićne sajmove koji su se unatoč lanjskim prijavama za neizdani račun održale. Potpuno je suludo sitnice koje djeca i mladi izrađuju nazivati proizvodima. Te rukotvorine ne odgovaraju industrijskim standardima, nisu nezapaljive, s njih otpadaju dijelovi koje bebe mogu progutati, nemaju potvrde da nijedna životinja nije stradala pri njihovoj izradi, neekološke su i nepatentirane. A što tek reći o kolačima izrađenima u nehigijenskim kuhinjama i nesteriliziranim uvjetima?

Dodajmo da djeca za to ne dobivaju dohodak, nisu u radnim odnosu, ne uplaćuju se doprinosi – pa kako se onda djelo njihovih ruku, nastalo u njihovo slobodno vrijeme i od dobre volje, može smatrati „proizvodom“ i za njegovu prodaju tražiti račun? Jer se uopće i ne radi o prodaji, zato što to i nisu osobito vrijedne stvari, nego o njihovu darivanju, da bi onaj koji ih je primio na dar, mogao darovati nešto novca – a i taj dar i taj novac neće ostati kod njih, nego će biti proslijeđeni drugim ljudima… Narod

20.12.2025. (15:00)

U kazalište kao na pogreb

Ivančić: Kultura hrama

Smjena intendanta Bilandžića, za čijeg je mandata splitski teatar nakon dugogodišnje hibernacije napokon prodisao i uspostavio umjetničku i kritičku komunikaciju sa stvarnošću, nikoga nije iznenadila, jer HDZ-ova strategija okupiranja kulturnih punktova od nacionalnog značaja, čim se za to steknu iole povoljne političke pretpostavke, ne priznaje iznimke. Stvarni grijeh Vicka Bilandžića u tome je što je otvorio prostor slobode na nedoličnome mjestu, pa su se dogodile neke neželjene iritacije, neke nesnosno provokativne predstave, koje kritički progovaraju o “aktualnim prilikama”, koje izazivaju rasprave i sporenja, koje ne previđaju političku zbilju, čak se s njom i sprdaju. Umjesto živog i angažiranog teatra, Split će dakle opet dobiti “hram kulture”, odnosno kulturu hrama, jer je hram zadnje mjesto na kojemu je dopušteno propitivati svetinje, odavati se blasfemičnim ispadima i, uopće, bilo koga uznemiravati. Viktor Ivančić za Novosti