Kao vrlo stvaran (i vrlo opasan) problem, epidemija korone je prekonoć obesmislila mnoštvo nepotrebnih, izmišljenih i simuliranih problema i pokazala koliko je ovo osiono i samozaljubljeno čovečanstvo nestabilna i fragilna struktura i koliko malo (ili ništa) ne vrede nosači aviona, kosmički brodovi, naftovodi, mostovi od 150 kilometara i sl. – Svetislav Basara.
Hrvatska se zaplavila, a zlatni Plenki, kako mu je tepao uvijek i za sve kriv Pupi, ušetao je u dvorište Arheološkog muzeja praćen taktovima hita “Eye Of The Tiger” američkog benda Survivor. Opušteno, centristički i pobjednički, ali bez likovanja, osvetoljubivosti i Thompsonovih koračnica. Sjetite se kako su HDZ-ove izborne fešte znale izgledati. Ona iz 2015. godine bila je toliko neukusna da je i TV gledatelje hvatao sram kad već nije aktere koji su u Karamarkovu stožeru izvodili svoj kraval. Ovaj put, iako su se kršile Capakove epidemiološke mjere, takvog primitivizma nije bilo, a ni “Eye of The Tiger” nije izabran slučajno. Piše Aleksandar Dragaš za Jutarnji list
Hoću da kažem – otvoreno sam huškao Vučića na upotrebu prekomerne sile. Nije bilo drugog načina da se antivučićevska javnost trgne iz letargije i prene iz hipnotisanosti. Ne kaže džaba „naš narod“ – batina je iz raja izašla… Ukoliko se Vučić ne prisili na zakonitost i institucionalnost, ostaviće nezakonitost i institucionalnost u nasleđe sledećem tirjaninu, pa će opet biti ovo ovako nikada nije bilo. Vršiti dakle pritisak i prepuštati Vučiću da nastavi da se zajebava u računu. Mada… da li se on može toliko zajebati u računu koliko je opozicija u stanju da prokocka šansi. Piše Svetislav Basara za Danas
Samo još ovo, reći će vrag u vama svaki put kad radite nešto što možda ne biste stavili u CV, ni poslovni, ni socijalni. Samo još ovaj put, nije tako strašno, neće se ništa dogoditi, je li tako? Samo ću još ovaj put napisati tu poruku i prevariti ženu, nije tako strašno, jer to je zapravo samo dopisivanje. Neće se ništa dogoditi ako ne stavim masku jer nemam nikakve simptome, sigurno nemam koronu. Prestat ću pušiti od ponedjeljka, alkohol ionako ne slabi antibiotike, to je samo mit, seks bez zaštite s osobom koju poznajem… Kao brak koji preživi prijevaru, kao moj frend koji je preživio predoziranje i vratio se rekreativnom drogiranju, kao ja koja sam toliko puta preživjela isključivanje telefona zbog neplaćenog računa i uvijek si iznova obećala da mi se to više nikad neće desiti. To ne znači da je to dobro, baš suprotno, ako je ljudski, onda u sebi nosi i mnogo destrukcije i potencijalnu fatalnost… piše Jelena Veljača za Jutarnji.
Aleksandar Vučić… kakav trijumf zapadnih obavještajno-diplomatskih majstora! Istovremeno, nije završio ništa ni od onoga što od njega očekuje Moskva, kojoj nije dužan manje no Briselu. Time stižemo do povoda za ovaj tekst – još jednih beogradskih demonstracija. Slavna je njihova povijest. Imaju ti velegradski protesti i svoju mitologiju, kao i svoje prvoborce. Trideset godina „urbanog Beograda“, tog „Njujorka Balkana“ koji ustaje i pokazuje da je „nepokoreni grad“. Učinak im je, međutim, da prostite – bedan. Trideset godina ulica koje gore da bi na vlasti umjesto Slobodana Miloševića bili njegov ministar informisanja i njegov portparol? A da se proba sa jogom i meditacijom? Udobnije je, zdravije, a efikasnost ne može biti manja… piše Andrej Nikolaidis za Žurnal.info.
Tijekom tri desetljeća demokracije večeri nakon parlamentarnih izbora obično su bile večeri vrućih glava. Veliki Dedramatizator Andrej Plenković do kraja uspio u svojoj dedramatizatorskoj misiji. Najveći Politički Apaurin Hrvatske uspio je do kraja apaurinizirati političku scenu, isisavši iz nje zadnji srh strasti, pa čak i elementarnu emociju… Nije stoga čudo što ovih dana frcaju medijske usporedbe pa politički komentatori Plenkovića uspoređuju s Tuđmanom (po kontinuitetu vladanja) ili sa Sanaderom (po izbornom uspjehu i zapadnoj usmjerenosti). No, kad čovjek gleda politički uspon, tehniku vladanja i stil Andreja Plenkovića, na um mu pada jedan drugi političar koji je obilježio hrvatsko 20. stoljeće. A taj političar nije ni Tuđman, ni Sanader, ni Tito, ni Hebrang, ni Maček. Taj je političar – Vladimir Bakarić – piše Jurica Pavičić za Jutarnji.
Svadbeni pandemoniji s pumpajućim ritmom kontrabasa i pijanim i raščupanim strinama koje raširenih ruku njišu bujnim dekolteima čine se kao neka davna, zauvijek izgubljena sreća. Ima ih, istina, koji se i danas osmjele slaviti u uskom obiteljskom krugu, podijeliti zadovoljstvo ulaska u bračnu luku sa samo petsto do hiljadu najbližih rođaka, ali to rijetko kada završi dobro. Nesretnici završe na zarazom odjelu još prije nego što se otrijezne, leže na respiratoru s mašnicom i ružicom na reveru i guraju medicinskim sestrama novac u kute misleći da su pjevačice… – piše Ante Tomić za Jutarnji.
‘Dosad je Andrej Plenković, sa svojim birokratskim umom, bio proizvod kulta partije, a odsad će po svoj prilici graditi kult vođe. ‘Novi Tuđman’ je naprosto raspon unutar kojeg će se aktualni premijer politički osiliti, a to znači da nam slijede potpuna kontrola medija, dijabolizacija opozicije, obezvrjeđivanje parlamenta, sistematiziranje korupcije… Drugim riječima, ako Plenković i jest nezasluženo stekao nadimak ‘novi Tuđman’, vrlo je vjerojatno da će ga zasluženo nositi – komentira Viktor Ivančić u Novostima.
Jadna je država u kojoj su sve nade u obuzdavanje apsolutističke vlasti spale na Zorana Milanovića. Teško mu je bilo glumiti vođu opozicije dok je bio u SDP-u, teško mu je bilo popravljati državu dok je bio u poziciji moći, teško će mu biti angažirati se u kontroli Andreja Plenkovića i HDZ-a. Jer, taman se ušuškao u svom zlatnom kavezu na Pantovčaku, ograničio se ovlastima i prilagodio uvjetima, čekajući da prođe vrijeme i navrše se godine radnog staža. Nažalost, nema druge tako utjecajne osobe na političkoj sceni, s takvom političkom težinom i iskustvom, koja bi mogla parirati sve jačem Plenkoviću, piše Tomislav Klauški.
Analitičari, kolumnisti i nezavisni intelektualci složili su se tada kako Hrvatska konačno ima civiliziranu stranku desnog centra profiliranu po svim zapadnim standardima – i kako je, što god mislili o novom HDZ-u, njihov trijumf nad zombijima s ekstremne desnice dobra vijest za Hrvatsku – polako onda počevši govoriti o eri Ive Sanadera: on više nije bio samo uljuđeno europsko lice HDZ-a, već je HDZ bio uljuđena europska stranka. I zaista, sad bez zaj…….., što je moglo poći krivo? Ja, recimo, jedva čekam vidjeti Hrvatsku petnaestak godina nakon Sanadera – skeptično će Dežulović u Novostima.
Nisu krivi oni koji nisu izašli na glasanje, već oni koji su ih trebali motivirati. Nedostatak entuzijazma nije posljedica toga da se nije htjelo i nije željelo već i nedostatka znanja kako pobijediti u otvorenom nadmetanju. Nisu krivi glasači koji nisu izašli, koji nisu zvali druge da izađu, krivi smo mi koji smo to odšutjeli. Hrvatska treba jaku radničku stranku, SDP se treba obnoviti nakon ovog testa javnog mnijenja da bismo imali ponovno vladu koja će zastupati radni narod – piše Josip Kregar nakon što je njegova stranka baš doslovce potučena na izborima (za što ne krivi Bernardića).