Basara: Yin i Jung - Monitor.hr
06.07.2019. (08:30)

Basara: Yin i Jung

Svetislav Basara nastavlja sa psihoanalizom srpskog društva pod utjecajem novog iščitavanja K.G. Junga i svašta zabavnog zaključuje: Pade mi – „na marginama“ čitanja Junga – na um da se uzrok ekstremne neurotičnosti ( povremeno i psihotičnosti) srpskog društva i njegovih politika krije u činjenici da smo mi preskočili dijalektičku fazu seksualnog potiskivanja i da smo od početka nesvesne i libidinozne energije investirali u politiku, sledstveno čemu smo u pogledu poltičke sumanutosti uveliko prevazišli ostale evrospke narode. Mi, kao što dokazima potkrepih, problem sa seksualnim uzdržavanjem nismo imali, sledstveno se ni u politici nikad nismo uzdržavali, stoga mi nije jasno zašto toliko cvilimo kad nas političari (svih boja) guze kao sanske koze. Ne mogu da se uzdrže. Kužite li stari moji. Danas. Usput pogledajte i ostale dnevne kolumne koje nismo linkali direktno, kvalitetno i zabavno štivo.


Slične vijesti

Jučer (10:00)

A duh palanački

Basara: Središte geopolitike

Opštepoznato je, mada se neprestano zaboravlja, da zloduh palanke nema veze s veličinom naselja i udaljenošću od tzv. metropola i kulturnih centara. Palanka, to je skučeno stanje duha obuzetog večnim strahom od sopstvene senke – ne zaboravimo ni promaju – i neprijateljskog spoljašnjeg sveta, komplikovano lenjošću duha i tela, sklonošću hođenju utabanim putevima kojim se lakše ide (u propast) i – najpogubnije – čvrstom verom da je naš skučeni svet najbolji od svih mogućih svetova, kome ostatak sveta iz čiste zavisti radi o glavi.

Po mojoj slobodnoj proceni, najmanje 95 procenata svetske populacije (uključujući moju neznatnost) tavori u kaljuzi palanačkog duha – nije palanaštvo ekskluzivno srpski fenomen – nezgoda je (i to velika) što, za razliku od uređenijih delova sveta – koji iz meni nepoznatih, iako pragmatičnih razloga dopušta da glavnu reč vodi onih 5% kreativnih i sposobnih ljudi snažnih individualnosti – srpski palančani tradicionalno uspevaju da tih 5% onemoguće, ubiju ili proteraju iz zemlje, pa da ih – kad više nisu opasni po palanku i Cincarsko-kalbursku čaršiju – resahrani u Aleji zaslužnih građana ili im priredi milionski sprovod, kao Đinđiću.

Ako mene pitate, najbolju definiciju srpske palanke dao je, inače Srbima prilično sklon, Henri Kisindžer, koji je u jednom razgovoru rekao princezi Jelisaveti, citiram po sećanju: „Vi Srbi mene podsećate na dečaka koji se stalno namešta da ga šutiraju u guzicu, da bi posle jadikovao nad zlehudom sudbinom“. Svetislav Basara

Petak (00:00)

I njima će jednom doći kraj

Basara: Građanski rat

Avaj, nisam odoleo opsesiji da gledam – neke i po više puta – filmove iz žanra kontrafaktualnih distopija. Ti filmovi su moja kristalna kugla. Sva globalna sranja se najpre dogode na filmu, pa tek onda u realnosti. Fantaziram? Da. Ali pogađam. Uzmimo primer. Od sredine devedesetih pa do ranih dvehiljaditih snimljeno je nekoliko (odličnih) filmova o fanatičnim sovjetskim generalima – često ih je igrao Rade Šerbedžija – koji, nezadovoljni tranzicionim propadanjem Rusije, kuju zaveru za obnovu sovjetske imperije i pokušavaju da se domognu nuklearnog arsenala, da bi u poslednji čas bili zaustavljeni spektakularnim akcijama udruženih američkih i ruskih obaveštajaca.

I šta? Ne prođe mnogo vremena i ruski generali – doduše regularni, ne odmetnuti – krenuše u specijalnu vojnu operaciju restauracije sovjetske imperije, što je činjenica koja Đoletu, Antoniću i ostalim mrziteljima kolektivnog zapada širom otvara kapije nade da će za deset godina izbiti i građanski rat u Americi i da će njihovom carstviju doći kraj. Kako će to izgledati u stvarnosti, ne znam, ali na filmskom platnu deluje traljavo i do kraja se može odgledati samo zahvaljujući odličnoj scenografiji i fotografiji. Svetislav Basara otišao pogledati film Civil War. Recenziju je pisao i u nastavku.

01.05. (14:00)

Promocija knjige koja je dobila negativnu recenziju "na nečitano"

Basara: Rasprodaja Mocart kugle

Odavno je ostvareno proročanstvo Endija Vorhola da će svaka šuša dobiti svojih pet minuta slave, odnedavno – tačnije od publiciranja teksta Vladimira Pavićevića „Mocart crnogorske politike“ u Rotopalanci – proročanstvo je dobilo i amandman koji glasi: Svaka šuša će dobiti svog dupeuvlakača. Ono „Mocart crnogorske politike“ se odnosi na Dritana Abazovića, njegovu nedavnu posetu Srbiji.

Ne idem tako daleko da kažem da je Abazović došao u Srbiju da zaglupi, unazadi i unesreći Srbe – nema on visinu za to, a imamo i domaću pamet – ali garantujem za tačnost neproverene informacije da je Abazović došao da nešto izvaćari. Šta tačno, ne znam. Abazović očigledno ima neku, meni nevidljivu, harizmu. Sećam se, kao da je juče bilo, oduševljenja mojih drugara na vest da je URA sa Abazovićem na čelu osvojila četiri poslanika i da će URA odlučivati ko će se kome prikloniti carstviju, ali se sećam i razočarenja kad su saznali da se Abazović uortačio sa Amfilohijem.

U politici je sasvim legitimno praviti dilove i dogovore sa svakim ko ima neki uticaj – bez obzira na boju – ali pod uslovom da ortaka prejebeš i da njegovu vodu navratiš na vodenicu svoje ideologije. To se, naravno, nije dogodilo. Okretan kakav je bio, Amfilohije je očas posla prejebao Abazovića i URA-in potočić ulio u mutnu maricu klerikalizma. Svetislav Basara o stanju u susjedstvu.

28.04. (18:00)

A di smo mi do Amazone...

Basara: Kultura sistematskih grešaka

Ukoliko se blagovremeno ne ispravljaju, sistemske greške prerastaju u sistematske, hoću da kažem, više se ne percipiraju kao greške, nego kao ispravna postupanja kojima zle sile mrse konce. Takvo shvatanje politike, sveta uopšte, zajedničko je svim srpskim politikama, sa izuzetkom dve-tri, koje su po kratkom postupku zatrte da se, ne dao bog, neke greške ne bi ispravile.

Ali takvo shvatanje sveta je zajedničko i animističkim plemenima iz Podsharske Afrike i Amazonije, sa kojima je moja neznatnost odavno primetila ovdašnju srodnost. Ta sličnost, naravno, ne ide tako daleko da bi ovdašnji živalj verovao, kao Amazonci, da smrt i bolest zapravo ne postoje, da nisu posledica opšteg zakona prirode – da to tome nije tako da je, prirodno je da ljudi žive zauvek – nego da su i smrt i bolest posledica delovanja zavidljivih duhova i zlih vračeva koji iz čiste pakosti izazivaju boleštine i smrt.

I šta rade i kako žive Amazonci s takvim pogledom na stvari? Eh, kako. Provode život u saljevanjima amazonskih strava, zavaravanju tragova pred zlim duhovima, konsultacijama s belim vračevima – i kod nas se nađe poneki takav – i na kraju pandrknu kao i svi sinovi Adamovi. Tako zbori Svetislav Basara.

22.04. (01:00)

Poučak iz istorije koji nikako da nauče

Basara: Priča o zanatima

Ako ostavimo po strani nematerijalnu kulturnu baštinu, istorija sveta je vrlo slična poetici popularnih TV serija, što će reći da se svodi na formulu: pucačina, otimačina, jebačina. „Naši stari“ su u XIX veku dokonali da ako kaniš pobijediti i ujediniti sve Srbe, moraš pucati i otimati (u XIX veku „jebati“ se nije pominjalo, što ne znači da se nije jebalo), ali „naši stari“ nikada nisu dokonali – niti su njihovi potomci do današnjeg dana dokonali – da ako kaniš otimati, iza sebe moraš imati jako puno tenkovskih (u stara vremena konjičkih) divizija, inače si jebo čvorka. (To je onaj jebački deo formule za gledanost TV serija i uspeh istorijskih poduhvata. Neko mora biti jebena stranka).

Uzmimo primer iz balkanskih ratova koji će se docnije ponavljati u sve katastrofalnijim alotropskim modifikacijama. Balkanski ratovi su, uzgred, bili početak serije srpsko-albanskih pičvajza, koji će se potonjim generacijama i generacijama – naročito našoj – obijati o glavu, poglavito zbog toga što, za razliku od Srba, Albanci nisu išli usqwrz kolektivnom zapadu. Neka ovo bude zabeleženo „tamo gde treba“, zlu ne trebalo. Svetislav Basara

20.04. (17:00)

Šteta nastala zbog brkanja sjećanja i povijesti

Basara: Idemo Usqwrz

U Srbiji je uvreženo mišljenje da je istorija „kolektivno sećanje“ – koje je moguće koliko i već poslovično kolektivno dupe – ali tome uopšte nije tako. Sećanje je, politički rečeno, lični, a istorija je zvanični stav. Relativan i pristrasan, isto koliko i lična sećanja, ali fiksiran radi smanjenja konfuzije i kakve-takve stabilizacije prošlosti, jednog od najvažnijih nacionalnih resursa za uobličavanje sadašnjosti, s kojim se u Srbiji nedomaćinski posluje.

Svi ovdašnji zvanični istorijski stavovi su privremeni. Ne drži ih mesto. U našoj prošlosti vri kao u kotlu i zato – ni zbog čega drugog – vri i u sadašnjosti. Jer pazite, da je srpska istorija – da upotrebim izraz iz telefonije – „fiksna“, da li bi bilo moguće da partizani četrdeset pet godina budu good guys, da sledećih četrdeset pet godina good guys budu četnici, a da istorijsku zamenu uloga dobrih i loših momaka obave bivši partizani? (Račun s krčmarom kaže da nam ostaje još jedanaest godina do ponovnog uspona nekih novih partizana.) Svetislav Basara

13.04. (00:00)

Oni ne da su izgubili, nego su bili i ostali izgubljeni

Basara: Grunfovi amandmani

Grunfov aksiom „ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti“ uopšte nije toliko glup koliko se čini na pravi pogled, kao što ni Grunfov domicilni strip „Alan Ford“ uopšte nije bezazlena crnohumorna zajebancija – mada jeste i to – nego mračno proročanstvo. Nije bez neke težine što je „Alan Ford“ najveću popularnost u Evropi – gde je prošao maltene nezapaženo – ostvario u štokavskim republičicama bivše Jugoslavije. Valjda su „Alanovi“ fanovi slutili šta ih čeka, pa ko vele: daj da se malo nasmejemo pre nego što zaplačemo. Grunfovom aksiomu bi se mogao dodati još jedan amandman: ako u politici kaniš izgubiti, moraš biti glup ko noć za politku.

Davno smo apsolvirali da je ponavljanje loše istorije – praćeno neodustajnom nadom da će ponavljanje grešaka doneti dobar rezultat – verovatno najstariji srpski zanat. Deo opozicije – cinik bi rekao s većinskim kapitalom – opet je ponovio istoriju i odlučio se za bojkot, obrazložen ubuđalim, budalastim floskulama – od kojih je najbudalastija „neka se igraju sami“ – tipa „nećemo da dajemo legitimitet“, „ogolićemo vlast“, „aktivno ćemo bojkotovati“.

Ostavimo po strani što je opozicija prihvatanjem mandata za republičku skupinu dala legitimitet vlasti, pa se zapitajmo: koji qwrz Viskom Mestu, Evropskoj uniji i to all whom it may concern treba davanje legitimiteta za gradske izbore od strane grupe građana koji su već dali legitimitet na republičkim izborima. Svetislav Basara

10.04. (18:00)

Banalnost zla

Basara: Kultura neodgovornosti

Ne garantujem baš za tačnost statističkih podataka, ali u (približno) sedam od deset slučajeva naletanja na pešaka „nesavesni“ vozači, umesto da zaustave auto, povređenom pešaku ukažu prvu i pozovu Hitnu pomoć, dodaju gas i beže u nadi da neće biti savatani. Tako je bilo i u slučaju devojčice – praktično bebe – Danke Ilić, čiji je nestanak izazvao opštenacionalnu i regionalnu uznemirenost i bio povod za višednevno tabloidno mahnitanje, koje je znatno omelo, verovatno i produžilo istragu. Kao i obično u takvim situacijama, novindžije serbske zašle su po komšilucima „nesavesnih“ vozača da se raspitaju a da kakvi su to ljudi bili i listom su dobijali (standardne) odgovore da su to bili „normalni“ ljudi, „spremni da pomognu“ i tako dalje.

Uopšte ne sumnjam da su inkriminisani vodoinstalateri bili „dobre komšije“ i „normalni ljudi spremni da pomognu“, ali zar Hannah Arendt nije još na suđenju Eichmannu ustanovila da je bio sasvim normalna osoba koju su ideološko slepilo i emocionalna otupelost naveli da počini masovni zločin. Svetislav Basara

03.04. (00:00)

Ljubav ili smrt

Basara: Psihološka pozadina

Godinama, ako ne i decenijama, govorim i pišem da naš problem nisu loše politike, nego loša psihologija, koja, istina, onemogućava – kad zatreba i nasilnim putem – afirmaciju nekih boljih politika, ali politike su u tom zamešateljstvu ipak posledica. Gde je uzrok. Osnovna karakteristika psihologije o kojoj govorimo – koja je u Srbiji maltene obavezna za sve – jeste reagovanje emocijama na situacije u kojima bi valjalo reagovati racionalno. Same po sebi uzete, emocije su jako dobra stvar, nevolja s njima je to što su nestabilne, nekontrolabilne i što se previše lako pretvaraju u svoju suprotnost.

Gotovo svakog meseca u novinčinama nailazimo na naslove: „žena ubila muža, muž zaklao ženu“. Ali ako malo mućnemo glavom, brzo ćemo dokonat da je okidač za ta ubistva – ako zanemarimo brakove iz računa, koji nisu garancija da ubistva neće biti – bila ljubav, a ne mržnja. Razloge pretvaranja ljubavi u mržnju nema svrhe analizirati, bezbroj ih je. Zadržaćemo se na ključnom zaključku naše današnje kolumne: na ljubav se na duže staze nije pametno oslanjati. Svetislav Basara

30.03. (11:00)

Članstvo u biblioteci

Basara: Savet Srbiji

Kako stvari stoje – i kuda vetrovi duvaju – „lažna država Kosovo“ će uskoro postati članica Saveta Evrope. Da sve bude veća muka duhu serpstvujuščim patriotima, u evropskom „tamo gde treba“ doneta je odluka da Kosovo u SE bude primljeno bez ključnog dokaza lažnosti – zvezdice i fusnote. Već sam ovde u više navrata pisao da je članstvo u Savetu Evrope maltene isto što i članstvo u nekoj biblioteci. Ni članstvo u biblioteci nije mala stvar. Ako si član, možeš pozajmljivati knjige, ako nisi – ne mere. Sasvim je druga stvar što u Srbiji malo ko čita knjige i što biblioteke uglavnom zvrje prazne.

Ukoliko Visoko Mesto bude ozbiljno mislilo i izdalo naređenje da se Srbija ispisuje iz SE – što nije sasvim izvesno – i bude pritom odašiljalo signale približavanja Rusiji (što je suvišno, Rusija je uvek blizu), biće to tipičan primer psihološke, a ne političke reakcije, proizašle iz afekta, a ne racionalnog promišljanja. Ali biće to neizbežna posledica. To je stvar inercije. Iza te odluke – ako bude doneta – stajaće 170-godišnja tradicija nepromišljenih poteza, prebijanja stvari preko kolena i ljutnje na selo koje završava. Svetislav Basara