Boris Dežulović: Ne biva fašizam kad ima dovoljno fašista, nego kad ima dovoljno malograđana koji će ih dočekati cvijećem - Monitor.hr
15.11.2021. (21:00)

Hrvatski velikani

Boris Dežulović: Ne biva fašizam kad ima dovoljno fašista, nego kad ima dovoljno malograđana koji će ih dočekati cvijećem

Najradije bi citirali cijeli intervju da možemo pa evo tek jedna misao: Trideset pet godina borim se da prezrenu psovku uvedem u hrvatski književni standard. Psovka je stilska figura, ne postoji način da se, recimo, bijes iz nemoći zbog ubijanja Vukovara i ubijanja svake ideje društva izrazi već i drugačije, a kamoli bolje nego psovkom. Kažu, „šokantno“. Dobro jutro, naravno da je šokantno. Ako vam već nije šokantno što je poslijeratni slobodni Vukovar točno dvostruko manji od prijeratnog i neslobodnog. Ne dakle neko ličko selo, ne neka dalmatinska vukojebina, ne neki pučinski otok, nego jedan ozbiljni industrijski grad, štoviše Grad Heroj, u čije je balzamiranje država ulupala milijarde novaca. Čovjek bi morao biti najmanje časna sestra Karmela od Presvetog Srca Isusova da na to ne zaurla psovkom. Naravno da za psovkom onda s druge strane posežu i nepismeni anonimni siromasi, ali oni to ne rade iz osjećaja nemoći, nego upravo iz osjećaja moći. Po čemu je, uostalom, „jebo vas Vukovar“ nedostojna i ružna psovka, a nije nedostojna i ružna psovka kad premijer Plenković nekidan, vidno se dosađujući, ravnim i anemičnim encefalografskim glasom izgovori kako je „Vukovar naše nadahnuće, trajna obaveza i zalog bolje Hrvatske“? Jebali ga đuture i nadahnuće i trajna obaveza i zalog bolje Hrvatske. Ja se ispričavam… – priča kao da piše Boris Dežulović u intervjuu za Tacno.net a sa njim je razgovarao Boris Pavelić.


Slične vijesti

Prekjučer (22:00)

Počivao u miru

Dežulović o Matijaniću: Bio je pogrešan čovjek u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu

On je znao da ova država ne radi, zašto je onda zvao 194? Zašto je onda uporno zvao državu? Zato što je do kraja vjerovao. Njegova Andrea predložila mu je da nazovu ravnatelja bolnice. Svatko tko ga je znao može vidjeti njegov izraz lica, izraz gađenja kada je to čuo. Za Vladu bi zvati nekoga bilo samoubojstvo s predumišljajem. On je to odbijao nagonski. Tražiti pomoć od ravnatelja bolnice bilo je jednako nepristojno kao zvati županijskog pročelnika zbog građevinske dozvole. Nikad niste čuli nekog tako bolesnog da tako pristojno zove dežurnog liječnika. Vlado je posljednjim telefonskim pozivima pokazao kako bi mogao izgledati svijet. Nimalo metaforički Vlado Matijanić dao je život za ideju boljeg svijeta. Može se smatrati da je umro zbog svojih kvazipoštenih stavova, kaže splitski kirurg nevažnoga imena. Da je bio neki drugi novinar danas bi bio živ. Vlado nikad nije bio neki drugi novinar. Istinski herojska smrt Vlade Matijanića znači da je takav svijet, njegov svijet, bolji svijet – jedini koji ima smisla. Index

Srijeda (14:00)

Hvala im i slava im

Dežulović: Jedan dan domovinske zahvalnosti

Tehnikom paralene montaže Boris Dežulović je rekonstruirao što se događala na Dan domovinske zahvalnosti u Kninu i okolici i “malom podstanarskom stana u Kukuljevićevoj ulici” u kojem je umirao Vladimir Matijanić…
…U petnaest sati predsjednik Milanović je zajedno s umirovljenim generalima i vodećim obavještajcima na svečarskom ručku na imanju svog prijatelja i bivšeg ministra obrane Ante Kotromanića u obližnjem Potravlju. U dobrom raspoloženju nazdravlja se svima koji su tu, kao i onima koji nisu. Za to vrijeme, pred vratima malog podstanarskog stana u Kukuljevićevoj ulici Andrea oduzeta od straha osluškuje zvukove iznutra. Čuje se pumpa za kisik. Tehničari Vladi masiraju srce i u petnaest sati i četiri minute liječnica mu daje drugu injekciju adrenalina. Treću injekciju adrenalina daje mu u petnaest sati i osam minuta. Četvrtu injekciju adrenalina daje mu u petnaest sati i petnaest minuta. Petu injekciju adrenalina daje mu u petnaest sati i dvadeset minuta. Bez daha i kapi krvi u licu, Andrea stoji uha priljubljena uz zatvorena ulazna vrata. Njihov psić, mješanac Puka, i dalje je zatvoren u kuhinji. Puka je psić s traumama iz djetinjstva i PTSP-om, i nikako ne voli kad je sam u kuhinji. U petnaest sati i trideset minuta premijer Andrej Plenković fotografirao se nakon ručka sa svojim kovid-prijateljima iz Češke i Slovačke, te postavio fotografiju na Twitter. „Drago mi je susresti se mojim prijateljima. Nastavljamo graditi kvalitetne odnose“, objavio je Plenković na Twitteru u petnaest sati i trideset devet minuta… piše veliki majstor Boris Dežulović za N1.

Nedjelja (23:00)

Fajront!

Boris Dežulović nakon smrti Vladimira Matijanića: Imam 3 pitanja za ministra. Svaki odgovor je za ostavku Vlade

Novinar i književnik Boris Dežulović na Facebooku je objavio status povodom smrti novinara Vladimira Matijanića: “Da je Hitnu pomoć samo jednom, a ne dvanaest puta, zvala supruga premijera Plenkovića, sa svim dijagnozama i simptomima poput Vladinih, da li bi mu rekli da ne treba u bolnicu i da piša u lonac? Da je Hitna pomoć nakon tri dana stigla u kuću nekog HDZ-ovog županijskog pročelnika s istim dijagnozama i simptomima poput Vladinih, da li bi mu rekli da nije za bolnicu, preporučili da jede slane štapiće i otišli? Molim, samo kratak odgovor: da ili ne? Ne, ne, vrlo jednostavno: da ili ne? Pitanje je, jasno, kolokvijalno. Svaki je odgovor za ostavku ministra, premijera i cijele Vlade, proglašenje Dana poraza i domovinske zaludnosti, fajront i raspuštanje besmislene hrvatske države. Danas, nakon dva dana, smiren i hladne glave, jebem vam mater svima, do posljednjeg. Mater vam jebem”, napisao je Dežulović na svom FB-u. Index

Nedjelja (14:00)

Kad strah od žena preraste u mržnju prema ženama

Boris Dežulović: “To je taj cvilež, posve infantilan, tako nemuževan, s obzirom na njegove već zrele godine”

Raspizdio se, ukratko, Velimir Bata Visković što je kritičarka uopće spomenula – a uredništvo stavilo u naslov – njegov roditeljski status u “tehnički gledano” visokim godinama, mada i sam u svojoj knjizi svoje roditeljstvo opširno elaborira, i mada se njime razmetljivo hvali po Fejsu: muževnog Batu Viskovića, eto, baš poput neke “ocvale” filmske dive pogodilo je što su mu spomenute godine. I kako naš “gentleman” na to odgovara? Pedantno novinarki broji godine i triput ih provjerava, zadovoljan što je “po istoj logici” i sama u sedmoj deceniji. Po kojoj su onda drugoj logici i u kojemu drugom smislu oni različiti? Po tome što je on muškarac u osmoj deceniji i ima četvero djece, a ona žena u sedmoj i nema nijedno! Touché! Ili, kako bi rekao jedan tehnički stariji polemičar, sjetit ćete ga se možda: “To je taj cvilež, posve infantilan, tako nemuževan, s obzirom na njegove već zrele godine.” Boris Dežulović

02.08. (00:00)

Zocky Gervais i smisao za zdravi humor

Dežulović: Milanović, sakupljač perja

Zašto su onda vrckavom, prčevitom i politički nekorektnom predsjedniku s uma sišli Romi, a ne Židovi? Svakako, ne bi time rekao ni da su Židovi prevaranti, niti da kradu. Osim ukoliko to zaista misli, u kojem se slučaju ispričavam. Ukoliko pak ne misli, zašto to nije rekao? I zašto to nikad neće reći? Zato što je dosjetka o Romima koji „znaju napraviti profit“ i koji su „spretni u tim stvarima“, u zamjenu za krezavi smijeh hijena na društvenim mrežama i glasačkim spiskovima, izazvala tek ljutnju romskog zastupnika Veljka Kajtazija i politički korektan, patronizirajući prezir mutavog Andreja Plenkovića. Dok bi dosjetka o Židovima koji „znaju napraviti profit“ i „spretni su u tim stvarima“ u zamjenu za krezavi smijeh Milanovićevih hijena izazvala lavinu reakcija u svijetu i gnjev svjetskih židovskih organizacija. A Milanović je ipak sinjski mangup i „dijete zagrebačkog asfalta“: on nikad ne ide u fajt s jačima, i nikad bez podrške hijenske rulje ili sponzora. Njegovi su prirodni neprijatelji feministice, B.a.B.e, ženske udruge, nevladine organizacije, demonstrantice s Vruje, profesori Klasične gimnazije, Njonjo, Jaglac, Pupovac, Bosanci i Romi. Boris Dežulović za N1.

24.07. (16:00)

Nit su hrvatske, nit su željeznice

Boris Dežulović: Hrvatske željeznice

Na taj su me vic, eto, podsjetile Hrvatske željeznice kada su se pohvalile da nakon pune tri decenije ponovno uvode brzi vlak koji će od Osijeka do Splita voziti – trinaest sati. Francuska, Europa i svijet ubrzano se pripremaju za galopirajuću budućnost u kojoj se kao ekonomski i ekološki prihvatljivo rješenje za bezglavo uzmuvano čovječanstvo vraćaju dobri, stari vlakovi – na francuski TGV Englezi su uzvratili električnim HS2 s brzinom od 360 km/h i nultom emisijom ugljika, Japanci se hvale magnetno-levitacijskim supervlakom JR-Maglev MLX01 s brzinom od 580 km/h, a Kinezi pompozno predstavljaju VTS-vlak koji eksperimentalnom tehnologijom visokotemperaturnih supravodiča postiže brzine veće od 600 kilometara na sat – pa i Hrvatska, šta će, hvata korak. Boris Dežulović

 

19.07. (17:00)

Očajno neuvjerljiva priča iz Hrvatske

Boris Dežulović: Čudo u Klagenfurtskoj dragi

Dođe, recimo, Ante Tomić svom izdavaču, pa raspoložen odmah s vrata kaže da ima ideju za novi roman. Bit će hit, klasični Tomić, veselo će naš poznati pisac, pazi sad: slika tupe provincijske Hrvatske kroz priču o načelniku maloga mista na dalmatinskom otoku, smjernom katoliku, poduzetniku i vlasniku obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, koji cijelu općinsku delegaciju zajedno s tajnicom i mišćanskom klapom povede na turistički sajam u Klagenfurt pa pijani završe u bordelu La Cocotte gdje ovaj u sitni noćni sat račun plaća – službenom općinskom karticom i onda… – Ante!!! – Šta je? – Priča ti je glupa. Priča ti je nepodnošljivo plitki i bolno neuvjerljivi zbir svih najgorih općih mjesta i klišeja. – sasiječe Antu Tomića nemilosrdni urednik. … Teško da ima preciznije definicije plitke, tupe Hrvatske od one da je riječ o državi u kojoj se priča o načelniku Murtera Toniju Turčinovu zaista dogodila, istinita od prvog do posljednjeg slova. Hrvatska, zemlja glupih. Boris Dežulović

18.07. (01:00)

Već trideset godina traje rasistička medijska hajka na hadezeovce

Boris Dežulović: Pravda za HDZ

Odnos medija prema hadezeovcima sad je već poprimio razmjere progona. Od svojedobnog naslova kolumne Ive Banca u Feralu – „Nema poštenog hadezeovca!“ – gore je bilo još jedino kad je ono nekadašnji HDZ-ov ministar Milan Kovač otišao u penziju, a hrvatski mediji stali mantrati najprizemniji rasistički klišej o „poštenom hadezeovcu“, jednom od rijetkih koji se nisu okoristili funkcijom. Što je sljedeće? Hoćemo li sutra na portalima čitati kako je cijeli HDZ „zločinačka organizacija“? Sutra, naravno, nećemo, jer tu rasističku i paušalnu ocjenu svi su hrvatski mediji objavili još prošle godine: niti jedan takozvani pristojni, građanski i slobodarski medij nije objavio da je, štajaznam, „odlukom Vrhovnog suda jedna grupa građana pravomoćno osuđena kao kriminalna organizacija“, već su svi, bez iznimke, naveli puni naziv Hrvatske demokratske zajednice, te imena i prezimena osnivača i trenutačnog predsjednika. Boris Dežulović

17.07. (13:00)

Ostavke ministara u Hrvatskoj zapravo su redovita novinska rubrika, nešto poput horoskopa

Boris Dežulović: Tragom izazova i strasti

“Politika čovjeka troši, ona iziskuje sto posto angažmana, a ja sam sve svoje ambicije uspio ostvariti. Ja se u ovom trenutku više ne vidim u politici i vrijeme je da krenem dalje”, povjerio se Zdravko Marić, rezignirani ministar financija suradnicima. “U najboljim sam godinama, a u politici više ne vidim nikakvog izazova.” Pa jebac ti lebem, ja se ispričavam, Hrvatska nakon gotovo trideset godina ukida kunu, za nekoliko mjeseci konačno uvodi euro i ulazi u schengensku zonu, sve to događa se u uvjetima drugog hladnog rata i sve izvjesnijeg Trećeg svjetskog, pred nadiruću globalnu energetsku, ekonomsku i financijsku superkrizu, a hrvatski ministar financija “ne vidi nikakve izazove”!? … Analitičari i komentatori, ukratko, poubijali su se dokučiti prave razloge ostavke ministra financija, a ja u cjelokupnoj povijesti hrvatske političke analitike nisam čuo za lakši slučaj. Treba samo pratiti trag izazova i strasti. Boris Dežulović