Dežulović: Hrvatska Faso - Monitor.hr
26.11.2018. (07:30)

Fasovali smo

Dežulović: Hrvatska Faso

Opet sjajni Dežulović. Ovog puta o tome kako smo po svim mogućim parametrima na ljestvicama sasvim kao Burkina Faso, jedino smo bolji u obrazovanju jer je tamo, u Burkini Faso, normalno da bičuju učitelje i ravnatelje. E, sad možda kod nas ne bičuju, ali ima bisera koji su gori nego da te mlate, pa poentira podacima Boris Dežulović u Novostima: Prema posljednjem izvještaju Svjetskog gospodarskog foruma, recimo, u kategoriji poticanja kritičkog razmišljanja u obrazovanju Hrvatska je među 140 ispitanih zemalja fantastična 136., dok je sirota Burkina Faso jedva na 115. mjestu. Može li bolje? Može. Prema Izvještaju o slobodi mišljenja za 2018., koji je sastavio International Humanist and Ethical Union, Hrvatska je u kategoriji ‘Obrazovanje i prava djece’ svrstana u zemlje koje nad djecom vrše ‘tešku diskriminaciju’, zauzevši u konačnici sjajno 132. mjesto. A Burkina Faso? Eno je na toj ljestvici svjetlosnim godinama daleko, na 19. mjestu. Devetnaesta. Burkina Faso. A evo usput, da vas podsjetimo gdje se nalazi Burkina Faso – Google Maps.


Slične vijesti

Jučer (23:00)

Budućnost – kad povijest dođe u retrovizor

Dežulović: Odiseja 2074

Prema optimističnom scenariju, hrvatski futurolozi imaju zanimljiv prijedlog: “Godine 2074. u Hrvatskoj se uz pomoć napredne tehnologije povijesni događaji rekonstruiraju pred očima turista.” Pa hajmo probati zamisliti da su 1974. ili neke druge povijesne godine iz Croatia Osiguranja postavili izložbu kakvu su postavili nedavno:

Recimo to ovako: znajući da je posljednji Hrvat prosječne životne dobi koji se rodio i umro u istoj državi bio još odani vojnik habsburške krune ban Josip Jelačić, koji je umro punih četvrt stoljeća prije nego što je uopće utemeljeno Croatia osiguranje, prilično je ambiciozno raditi projekcije budućnosti prostora na kojemu nijedna država nije trajala dulje od pedeset godina, i na kojemu je posljednja takva – Austrougarska Monarhija iz 1867. – potrajala točno pedeset i jednu. Boris Dežulović za Novosti

Utorak (17:00)

I njegova je pamet shvatila bolnost svojih riječi, ali tamo negdje pet godina nakon jezika

Dežulović: Adio, pameti

Ima, eto, ljudi kojima je jezik brži od pameti, ali superiorna nadmoć Milanovićeva jezika nad njegovom pameću nema pandana u hrvatskoj politici. Ima pri tom, jasno da ima, i jezika bržih od predsjednikova, ali njima je lakše, jer nemaju mozga: njihov jezik brži je od pameti čak i kad se zamuckujući sapliće i bezglavo tumara praznom glavom. Na predsjedničkoj funkciji, uostalom, već smo imali jedan takav, i to perfektan engleski jezik, bez naglaska i bez pameti. Da je, eto, nema ni trenutačni predsjednik, bio bi i on samo glup. Milanović je, međutim, mnogo gora i opasnija pojava.

Za razliku od jezika, Milanovićeva pamet, naime, jako dobro zna zašto je “predsjednik Tuđman morao mijenjati svoju knjigu”, i zašto je “za englesko izdanje morao masakrirati”.

Tuđmanova “Bespuća povijesne zbiljnosti” iz 1989. godine – mlađi čitatelji ne znaju, stariji pamte – blatnjava je naplavina pseudo-povijesnofilozofskog i revizionističkog smeća nažvrljanog nerazumljivim novohrvatskim hrvatoglifima, sedam stotina stranica teška apologija povijesne svjetske “zločinidbe” i “zlosilja” u kojoj autor objašnjava kako je genocid “prirodna pojava, sukladna ljudsko-društvenoj i mitološko-božanskoj naravi”, koja se “ne samo dopušta, već i preporuča, štoviše čak i nalaže riječju svemogućeg Jahve”. Boris Dežulović za N1.

24.09. (15:00)

'Slavonija će biti golf teren, a tko previše radi - uhapšen'

Dežulović: Hrvatska demokratska ‘Ndrangheta

Doći će dan, sad je već to posve izvjesna stvar, kad će USKOK banuti i u kuću načelnika Pizde Materine, uglednog lokalnog HDZ-ovca Dalibora Žužula, koji je tu malu ličku općinu vodio puna četiri mandata. Otkrit će se, eto, kako je na projektu veličanstvenog novog zatvorskog kompleksa u Pizdi Materinoj HDZ-ov načelnik zaposlio cijelu širu rodbinu, izvukavši dva milijuna eura iz europskih fondova za vlastiti hotel, zapravo bordel za talijanske lovce, agenti USKOK-a ispraćeni kletvama stare majke Milice kombijem će ga sprovesti u njegov vlastiti novi istražni zatvor na kraju sela, i Andrej Plenković ostat će konačno jedini hadezeovac na slobodi. Dobro, on i Gordan Jandroković.

Nekad davno, HDZ je zaista bio politička stranka, s programom, svjetonazorom i jasnom političkom idejom. Možda kriminalnom, ali idejom. Danas, međutim, čak je i u bezličnom, amorfnom i besmislenom SDP-u više ideologije nego u HDZ-u. Trideset pet godina kasnije, u HDZ-u više nema nijedne jedine jasne ideje osim moći, statusa, položaja, funkcije, privilegija, novca i prenamjene poljoprivrednog zemljišta u građevno. Boris Dežulović za N1.

16.09. (00:00)

Kad humor prijeđe granice... doslovno

Dežulović: Učimo srpski – adinaton

Nemate pojma šta je adinaton, a čuli ste ga bezbroj puta. Reč je o stilskoj figuri čiji naziv dolazi od grčkog ἀδύνατον, “nemogućnost”, i označava perifrazu izvedenu, kako sama reč kaže, preko granice mogućeg, nešto što nema nikakve prirodne i fizičke šanse da se dogodi. U najkraćemu, adinaton je lep način da se kaže “nikad”. Kod balkanskih naroda najčešći je adinaton “kad na vrbi rodi grožđe”, sa različitim podvarijantama. Srbi, recimo, u takvim situacijama kažu “кaд се војска на Косово врати”. Ne zna se tačno poreklo izreke “kad se vojska na Kosovo vrati”. Iako Kosovo kao kultni toponim srpske istorijske memorije sugeriše da bi fraza mogla da bude stara i do šest stotina godina, iz vremena bitke na Kosovu polju, ona nije zabeležena pre dvadeset prvog veka.

Prošle nedelje, 5. septembra, grupa srpskih patriotskih šereta blokirala je tako saobraćaj na graničnom prelazu između crnogorskog Božaja i albanskog Hani i Hotita, sve noseći divovski transparent “Kad se vojska na Kosovo vrati”. Otkud Srbija i Kosovo na granici Crne Gore i Albanije?, sledećih se dana pitala zabrinuta regionalna javnost, uopšte ne shvatajući specifični srpski smisao za humor. Kakve veze Srbija i Kosovo imaju sa Crnom Gorom i Albanijom?! Tačno onakve kakve vrba i javor imaju sa grožđem i jabukama! Boris Dežulović za Novosti.

07.09. (18:00)

Iduća pomrčina Sunca u znaku lava je za dvije godine, tako da budete spremni

Dežulović: Hororskop

Na nezajažljivom kapitalističkom zapadu tragedija poput one sa ‘Heraldom od Free Enterprise’ dogodi se nakon što kompanije zanemare upozorenja i na kraju uvedu promjene tek nakon gubitka života. Kod nas, međutim, slične katastrofe poput pada pramčane rampe na Jadrolinijinim trajektima događaju se unatoč prethodnim incidentima i upozorenjima, pa su upozoravajući znakovi postali vidljivi tek nakon što je tragedija već odnijela živote. Čini se da tragedije, na našem neuređenom tržištu, ne dolaze samo zbog ignoriranja problema, nego i zbog kasnijeg reagiranja. Sukus je nove kolumne Borisa Dežulovića, za Novosti.

17.08. (23:00)

Tin Ujević je imao samo groteskne figure

Dežulović: Bronzana elegija

Pred koncert zvijezda domoljubnog žanra na Gospinu dolcu okupljena je svjetina pjevala ustaške hitove, dok je iznad njih stražario brončani kip Tina Ujevića s kaputom prebačenim preko ramena i brončanim šeširom na glavi, preko kojega su mu razigrani gimnazijalci stavili crnu kapu HOS-a, ogrnuvši ga i crnom zastavom s ponosnim “Za dom spremni!” Ima u ostavštini Tina Ujevića i o tome jedan zapis, “Zapuštena i neodgojena djeca” iz iste one 1940., o “djeci prepuštenoj ubitačnim utjecajima ulice i uličarstva”: “Djecu koja smetaju na ulici, uputite u školu! Djecu koja koče promet u gradu, uputite na sela, na sunčane i blažene otoke! Djecu koja zloupotrebljavaju besposlicu, naučite obrtima!”

A moj drug, beogradski pesnik i obešenjak Srđan Ćešić, o tome – o našem pjesniku i našoj djeci – i sam ima divnu jednu pjesmu, “Bronzana elegija” se zove, kaže Boris Dežulović za Novosti, gdje je možete pročitati u nastavku.

09.08. (22:00)

I ona je Božje dijete

Dežulović: Citius, altius, Isus

Novak Đoković lepo je i otvoreno pred celim svetom priznao božansku intervenciju i “prisustvo božanskog”, dakle “više sile”, pa samim tim i nepravedno preimućstvo u odnosu na olimpijske protivnike kojima u organizmu nije bilo zabeleženo prisustvo Boga, anđela i ostalih stimulativnih supstanci – priznajući, dapače, da je “to verovatno i presudilo protivnika” – i nikome ništa! Štaviše, isti oni koji su potpaljivali lomaču za vešticu iz Alžira sada su ridali i padali na kolena pred čudesnom snagom vere srpskog tenisera.

Da je, međutim, Imane Kelif sazvala konferenciju za novinare i rekla kako joj je, “najiskrenije, pomogao muški XY hromozom”,  kako “veruje u biologiju i veruje da ima viša sila koja ti pomogne u tim trenucima”, da ona to “dosta ozbiljno shvata i u to izuzetno veruje, tako da misli da je to definitivno bilo prisustvo XY hromozoma”, koji je “verovatno i presudio pobednicu” – ceo svet digao bi se na stražnje noge. Ili barem isti onaj svet koji je slavio Novaka Đokovića zbog vere u Boga i prisustva hristozoma u telu. Boris Dežulović za Novosti.

06.08. (12:00)

Bez advokata ni u pizzeriju

Dežulović: Svakog gosta sto eura dosta

Da, gospodo, sitna slova u dnu menija. Zloglasna sitna slova, koja su stotine hiljada ljudi stajala kuća, stanova, životnih ušteđevina i života kao takvog, s bankarskih kreditnih ugovora raširila su se na jelovnike dalmatinskih konoba i exclusive fine dining ponude jadranskih Kurace Palace hotela.

Lijepo ćete se tu večer podružiti s vašim novim prijateljima, sve dok vam na koncu uz račun odvjetničkog ureda Leko & partneri ne stigne i račun za pizzu, i vi točno osjetite kako vam je iznad glave niknuo lijepi, veliki plastični upitnik punjen helijem: na računu će se, naime, sveudilj kočiti “pizza dvanaest eura, postavljanje stola dva eura, rezanje pizze pola eura po komadu”.

To je zato što je ta stvar – zajebati gosta – sama suština i smisao dalmatinskog ugostiteljstva. Drugdje možda, ne kažem, ugostiteljskim objektima smatraju se lokali za pripremu, posluživanje i konzumacije hrane i/ili pića, ali u Dalmaciji ugostiteljski objekt općenito služi samo i isključivo zato da bi se zajebao gost. Boris Dežulović za N1.

03.08. (17:00)

Pare pokraj kojih više ne moraš krasti

Dežulović: Za šaku eura

Nije predsjednik Vlade, shvaćate, antikoruptivnom mjerom našao prigodnim smatrati, nemam pojma, povećanje plaća svim državnim službenicima, desetinama tisuća neznanih učitelja, doktora, policajaca ili sudaca općinskih sudova, već antikoruptivnom mjerom smatra povećanje plaća saborskim zastupnicima, ministrima, predsjedniku Republike i sebi, u svemu za stotinu-dvije njemu i nama vrlo znanih ljudi, kremi HDZ-a i hrvatske politike. Plenković ih sve zna, hadezeovsku natpolovicu među njima ima u mobitelu, i kad on kaže kako je povećanje njihovih plaća “antikoruptivna mjera”, on – vjerujte mu – zna što govori.

Što je jedna stvar. Plenković je objasnio kako je jedina šansa da se među njima spriječi mito i korupcija – tanka, ali ipak šansa – ta da im se povećaju plaće za dvije ili dvije i pol hiljade eura, i tako prvi put javno priznao kako su svi oni u osnovi samo lopovi kratki za par hiljada eura. Tih par hiljada eura, međutim, to je druga stvar. Boris Dežulović za Novosti.

27.07. (22:00)

Tihi, mirni i povučeni susjedi

Dežulović: Policija & prijatelji

Sve u vijesti o masakru u Daruvaru bilo je šokantno i nezapamćeno, baš sve osim tog detalja s otprijašnjom poznatošću policiji. Naravno da je bio “otprije poznat policiji”: ne samo da je Krešimir deset godina cijevčio pivo, tablete i Kolt pred daruvarskim vatrogasnim domom, ustrajno njegujući svoje poznanstvo s policijom, nego je i sam bio dugogodišnji pripadnik vojne policije, ponosni nositelj Tuđmanove Spomenice domovinske zahvalnosti. A odlikovani junak “otprije poznat vojnoj policiji”, to zna svatko u Hrvatskoj, poseban je paragraf žanrovskog kanona. Kada tako i deset hiljaditi put u crnoj kronici pročitate kako je počinitelj “otprije poznat policiji”, krajnje je vrijeme da netko postavi pitanje – s kim se to hrvatska policija druži? Boris Dežulović za Novosti.