Dežulović: Hrvatski Jovan Palah - Monitor.hr
14.10.2020. (23:30)

Dežulović: Hrvatski Jovan Palah

Je li rastrojeni mladić iz Kutine hrvatski heroj zbog toga što je osobno ubio čovjeka koji je pucao na hrvatskog policajca, ili zbog toga što je na koncu stradao od ruke koja je pucala na hrvatskog policajca? Ili ipak samo zato što je ubio hrvatskog policajca?, piše Boris Dežulović.


Slične vijesti

Jučer (08:00)

Sve su istražili da vi ne morate

Dežulović: Otkud Plenković u Epsteinovim mailovima?

Kako vidite, ništa senzacionalno, ništa užasno i jezivo, ništa vrijedno vaše dosadašnje pažnje. Andrej Plenković, ukratko, u Epsteinovim se dosjeima spominje po prilici točno i jednako usput kako se usput u njima spominje i, recimo, bivša zagrebačka manekenka Mia Kovačić, koju je pažnji Jeffreyja Epsteina preporučio bliski suradnik i zamjenski izvršitelj njegove oporuke Boris Nikolić, liječnik, investitor i nekadašnji savjetnik Billa Gatesa. Štoviše, Mia se u Epsteinovom arhivu spominje samo jednom, dakle pet puta manje nego Plenković! Pa ipak, hrvatski mediji već danima govore samo o Miji Kovačić. Potpuno jednako mogli su, eto, objaviti kako je “U Epsteinovim mailovima spomenut i poznati hrvatski premijer Andrej Plenković, poznato i zašto!” – pa ipak, primijetili ste, nitko osim mene nije ga se sjetio tamo potražiti.

Priča o našoj poznatoj voditeljici i našem poznatom predsjedniku Vlade tako neobično glupo, ali i neobično točno ogoljuje suštinu stvari: u cijelom skandalu, u kojemu je s jedne strane moćna muška financijsko-političko-kulturna elita, a s druge nemoćne maloljetne djevojčice i mlade djevojke, mediji svoje masne naslove posvećuju – naravno – mladom ženskom mesu. Boris Dežulović za N1

Četvrtak (21:00)

Bitno je imati plan

Dežulović: Srbija 2050

Šta je bilo? Pre dve godine, 20. januara 2024., dok se približavao rok za svođenje računa “Srbije 2025” – a Taško Načić kao konobar iz “Radovana III” spreman u ćošku čekao da naplati ko je šta imao – predsednik Aleksandar Vučić iznenada je pred novinarima u Palati Srbija pompezno predstavio svoj najnoviji novi investicioni plan, “Srbija EXPO 2027 – Skok u budućnost”, ambiciozni program težak skoro osamnaest milijardi evra, ili – kako reče – “ceo jedan godišnji budžet”. Vučić je jednostavno godinu dana pre isteka plana “Srbija 2025” predstavio plan “Srbija 2027”, pa onda jednako jednostavno godinu dana pre isteka plana “Srbija 2027” – taman kad je Taško počeo da zbraja račune i izveštaje – predstavio plan “Srbija 2035”. I tako do kraja srpskog sveta i veka, uvek i zauvek u nekom trogodišnjem, petogodišnjem ili desetogodišnjem zatvoru. Izvinjavam se, planu… Boris Dežulović za Novosti.

08.02. (10:00)

Zadnje vrijeme dosta njih treba podsjećati...

Dežulović: Kokoši, guske i par konja

“Ovo je sada rat. Bez presedana u političkoj povijesti Hrvatske!” objasnila je pak gnjevna Jadranka, pa na N1 televiziji dodala kako je “žalosna, uzrujana, nesretna i vrlo, vrlo zabrinuta”, jer “ovoga nikad nije bilo”. Čudi da gospođa Kosor tako slabo pamti – davno je bilo, više od trideset godina prošlo je otkako je predsjednik Tuđman u jesen 1995. godine, uzdajući se u euforiju nakon pobjedničke “Oluje”, raspisao redovne parlamentarne izbore, pa usput – spojivši Zagrebačku županiju i Grad Zagreb – i izvanredne zagrebačke gradske izbore. Zagreb ga je, međutim, mučki izdao dok je “ljevičarska sekta” predvođena Zdravkom Tomcem iz SDP-a šokantno osvojila dvotrećinsku većinu.

U HDZ-u su bili konsternirani, trebalo je hitno nešto poduzeti. Bijesni Tuđman, dakako, nije mogao čekati nove izbore, i već nekoliko sati kasnije, u 18.30, predsjednik izborne komisije pročitao je najnovije službene rezultate: gradonačelnik Mikša sada je, gle čuda, osvojio 32.153 glasa, a Škrabalo 31.949, dakle iznenadna dvjesto četiri glasa manje!

Tako je započelo ono što je u “političkoj povijesti Hrvatske” zapamćeno kao Zagrebačka kriza, tako je, najzad, u Zastupničkom domu umjesto gradonačelnika Mikše – “ima nas još koji znamo kako je bilo” – završila njegova zamjenica s izborne liste, do tad slabo poznata potpredsjednica HDZ-a i novinarka Hrvatskog radija – Jadranka Kosor… Boris Dežulović za Novosti.

03.02. (17:00)

Spomen na priču iz mračne prošlosti

Dežulović: Kad su se uzbunile dimije

Postoji barem stotinu razloga zašto je tako zanimljiva priča o Sandru Silajdžiću, koji je s majkom Hidajetom, Bošnjakinjom hrvatskog državljanstva, pobjegao od rata u Bosni i gotovo cijeli svoj vijek proveo u Sjedinjenim Državama, završio tamo osnovnu i srednju školu i kao tipični Amerikanac mirno živio u predgrađu Detroita, radio u lokalnoj transportnoj kompaniji, vozio Cadillac, roštiljao s prijateljima i podržavao napore Donalda Trumpa da Ameriku opet napravi velikom, sve dok ga prije mjesec dana Trumpov režim, sve praveći Ameriku velikom, na temelju njegova hrvatskog državljanstva nije deportirao u Hrvatsku. Gdje ga je onda – karma je stvarno kurva – dočekao opći bijes domaće MAGA-radi, koja je njegov dosje istražila bolje od ICE-a. Vazda gladnim hrvatskim medijima i društvenim mrežama, međutim, priča je zanimljiva samo zbog sumnjivog prezimena njenog junaka – osim ako netko zaista misli da bi u Hrvatskoj jednako prošao i da se zove Domagoj Horvat, u kom slučaju molim da se ne zajebavamo – i jedne njegove rečenice. Boris Dežulović za N1.

01.02. (00:00)

Represija je stigla. Otvorio pas

Dežulović: Mrtvoslovno društvo

Eto na što je spala Antina i Franjina Hrvatska, na što su spali državni teror i haranženje: saborski Odbor za pravosuđe nema kvorum za izbor predsjednika Vrhovnog suda jer se jedan član bavi izmišljanjem lažnih prebivališta novinara! A redarstvo onda piše mrtvu ozbiljnu službenu bilješku kako su “na adresi na kojoj je prijavljen Boris Dežulović zatekli samo psa vrste maltezer”. Do kraja ovog teksta ostat će nepoznato jesu li kucali i na prijavljenu adresu Predraga Lucića, zaključivši valjda kako “prema našim saznanjima osumnjičeni nije napuštao zemlju”. Sve je dobro završilo, Viktor i ja sretno živimo odvojeni i uredno prijavljeni, i prijava Srećka Ilića ostala je tek mrtvo slovo na papiru. Mrvu je veći problem to što su za djetinje pakosti Mrtvoslovnog društva angažirani ozbiljni državni resursi, od članova saborskog Odbora za pravosuđe do Ministarstva unutarnjih poslova. Boris Dežulović za Novosti.

27.01. (11:00)

Ironično

Dežulović: Nećete u Čavoglave, nisu ni zmije!

Ptice i zmije, trava i šikara, kiša, vjetar i rosa, sunce i Mjesec, zavičaj i Domovina: čitajući Thompsonovu ironičnu objavu na društvenim mrežama, ja sam onako na prvu, majke mi, pomislio da je najnoviji njegov hit. Kao što, uostalom, i sam u reče u objavi, “kaže jedna moja pjesma, ‘ostat će u pjesmi, u priči'”. Recimo onoj, sad ću po sjećanju, “a meni tako dođe nakon čaše vina/ da ga pitam jel’ to i tvoja domovina”: treba li, naime – to mene zanima – u tom ironijskom ključu čitati onda i cjelokupnu Thompsonovu impresivnu domoljubnu kajdanku? Je li se on u stvari svih ovih godina samo ironično zajebavao s Hrvatima?

Je li se siromah samo uplašio da dušmani ne prijave kako ne živi na toj adresi, jer – kao u pjesmi “Život” – “mladost je takva pa te žarko ponese,/ i srce ti nema stalne adrese”? Pa da policiji zapjeva kako je “mlad i gladan pobjede/ odlučio izgradit dom i pustit korijene”? Je li taj “montažni objekt” dom za koji je Marko spreman? Boris Dežulović za N1.

24.01. (22:00)

I k tome cincarskog podrijetla

Dežulović: Lijepa naša Šumadijo

Naravno. Kompozitor “Lijepe naše”, austrijski oficir Josif Runjanin, bio je Srbin, pravoslavac, porodičnim porijeklom iz sela Runjani kraj Loznice u Mačvanskom okrugu, dakle iz srca Šumadije. Kako ono: Šumadija i opanci. “Teci Dravo, Savo teci,/ tu su stari šumadijski preci.”

– Da, to je sad malo nezgodno – počešao se Kajkić po tjemenu.

– Kajkiću, ne jebi – presjekao ga je Ćipe, pa se okrenuo meni. – To ne mijenja na stvari da su ti isti šumadijski Srbi, kako i sam priznaješ, okrutno mučili naše ljude tjerajući ih da pjevaju i “Odakle si, sele” i “Lijepu našu”!

Ah, sad shvaćam. Malo pojašnjenje: ja ne tvrdim da mučenja i tjeranja zarobljenika da pjevaju pjesmu “Odakle si, sele” nije bilo – štoviše, sasvim sigurno jest – ali u sudskom spisu K-93/04 protiv osmorice optuženih iz Lore nigdje nisam našao taj podatak. Samo “Lijepu našu”. I “Evo zore, evo dana”. I “Spustila se gusta magla”.

– Stani, stani, Lora?! Kakva sad Lora?

Nisam vam rekao? Ispričavam se. Svjedočenja koja sam naveo iskazi su svjedoka na procesu pred Županijskim sudom u Splitu rujna 2005. godine, protiv osmorice optuženih za ratne zločine u splitskom Vojno-istražnom centru Lora…. Boris Dežulović za Novosti.

20.01. (18:00)

Ko u onom vicu

Dežulović: Kad ustaše prodaju ulje

Kakve veze poginuli Imotski sokol ima s Jazovkama, Hudim jamama, Jasenovcem i dr., đavo će znati – ni on se ne bi sitijo – tek uredno je, eto, i iz čista tridesetogodišnjeg mira na spomen-ploči na mjestu njegove pogibije uklesan zahtjev da se temeljno istraže i Jazovka i Huda jama i Jasenovac i dr. (Dalmacija danas) Tko na tvrdoj stini, shvatili ste, svoje zahtjeve piše, tom ne može nitko prošlost da izbriše.

Svega smo, eto, vidjeli u ovih trideset pet godina, ali spomen-ploče s političkim zahtjevima, amandmanima, dopunama i izmjenama zakona, replikama i ispravkama netočnih navoda – sve “u skladu sa zakonima Republike Hrvatske” i “uz poštivanje zakonskih procedura” – posve su revolucionarna inovacija hrvatske ratne memorijalistike. Sve da smo i od poslovično neduhovite umjetne inteligencije tražili da ilustrira obrazac po kojemu se žrtve Domovinskog rata instrumentaliziraju za parapolitičke ciljeve i desničarski povijesni revizionizam, ne bismo dobili gluplju i providniju ilustraciju od spomen-ploče nekom hrvatskom branitelju s uklesanim zahtjevom da se revidiraju sva stratišta iz Drugog svjetskog rata. Boris Dežulović za N1

18.01. (20:00)

Kronika jednog zaboravljenog femicida

Dežulović: Božićna priča

Eno ih tako oko trpeze sa prasićem iz furune, svi na broju, uživo i uzdravo: i predsednik Aca, i predsednica skupštine Ana, i potpredsednik Vlade Ivica, i ministar Darko, i ministarka Milica, i vojvoda Voja i domaćin Dragan. Glođu koske zombiji iz ’92. u TV prenosu Hristove rođendanske žurke, a zabavlja ih ocvali neki pevač, kako se zvao, da: Dragan Ašanin.

Toga se leta nakratko spetljala sa četrnaest godina starijim harmonikašem Draganom Ašaninom zvanim Aške, ali ja na olakšanje roditelja ipak odlučila da prekine vezu. Nekoliko nedelja kasnije, u četvrtak 22. oktobra, beogradska bulevarska štampa objavila je kako je u stanu u Bulevaru Lenjina, pred očima njenog dvanaestogodišnjeg brata, harmonikaš Aške sa tri hica iz pištolja ubio perspektivnu mladu pevačicu Jasminu Đorđević.

Tako je, eto, izgledao jedan dan davne devedeset druge. Mogao je da bude bilo koji, bio je četvrtak 22. oktobra. Ubistva, sankcije, studenti, protesti, policija, gangsteri na ulicama, folk vašari na televiziji i negde daleko nekakav rat. Trideset i tri godine su prošle, ko se više seća? Devedesete su ostale daleko, zaboravili smo i Fišera i Spaskog, i Miloševića i Šljivančanina, i Mišu Dizeldorfa i Kneleta, i Vukovar i Sarajevo, i dvesta šezdeset kostura sa Ovčare i šesnaestoro ubijenih građana Sjeverina, a kamoli jednu osamnaestogodišnju Beograđanku. Ne sećaju je se ni preživeli iz ove priče. Boris Dežulović za Novosti

13.01. (11:00)

"Ne daj na se, ne daj svoje, nemoj tuđe, prokleto je"

Dežulović: Za šaku škuda

Što će biti do kraja vica, ne znamo, ali Trumpova ponuda za Grenland, baš kao vic, otvorila je tabu temu: biste li vlastitu državu prodali bogatašu za besmisleno veliki novac? Odnosno: koliko košta vaša država? Koja je točno vaša cijena?

Domoljubnog HDZ-ovca ovdje se može kupiti već za šaku Judinih eura, pa za pišljivih deset tisuća možete birati – listam samo posljednje vijesti – šeficu odjela u Kliničkoj bolnici Rebro, šefa Uprave Hrvatskih šuma u Bjelovaru, poreznu inspektoricu u Područnog uredu Zagreb, inspektora Službe gospodarskog kriminaliteta i korupcije splitske policije, sutkinju Općinskog suda u Zagrebu, tajnicu kabineta ministra poljoprivrede ili načelnika u Ministarstvu obrane.

Milijun dolara? Bojim se da se vas ne bi ni pitalo.

Hrvatski Mujo i Fata, kako vidimo, ne bi dočekali niti ponudu od sto hiljada – pristali bi odmah na početku vica, za deset hiljada. Cijela Hrvatska, s četiri milijuna ponosnih Hrvata, Trumpa bi koštala manje nego Grenland s pedesetak hiljada stanovnika: niti četrdesetak milijardi dolara, točno koliko je onim “velikim, prekrasnim zakonom” planirao izdvojiti za koncentracijske logore za imigrante. Boris Dežulović za N1