Dežulović: Kako sam na tenku ušao u Vukovar - Monitor.hr
Danas (08:00)

Reportaže koje se pamte... kod nekih u krivom kontekstu

Dežulović: Kako sam na tenku ušao u Vukovar

U svemu, eto, trinaest puta u ta tri dana Dražen Keleminec javno je ponovio da sam “19. studenoga 1991. godine na tenku JNA zajedno s četnicima ušao u za mene ‘oslobođeni’ Vukovar”. Keleminec, naravno, zna da je svaka pojedinačna riječ u toj rečenici laž. Ponovimo stoga, onima koji, za razliku od Keleminca, ne znaju, pa me i ovih dana pitaju što je to točno bilo u Vukovaru: frustriran što srpski i strani novinari iz Beograda uz pomoć JNA organizirano odlaze u Vukovar, dok je meni kao hrvatskom novinaru to zabranjeno, u okupirani grad ušao sam tjedan dana nakon pada – a ne 19. studenoga – ilegalno, u vojnoj kampanjoli, uz pomoć vozača JNA kojemu sam iz razumljivih razloga izmijenio ime, preživjevši kraj Negoslavaca i zasjedu Šešeljevih četnika, i objavivši potom u Slobodnoj Dalmaciji svjedočanstvo užasa u razorenom gradu. Naravno da nigdje, ni tada niti ikada, nisam napisao da je Vukovar 19. studenoga 1991. oslobođen. Bila bi stoga velika šteta da njegov zadivljujući trud ostane neprepoznat i da mu se ne pruži prilika da tu laž ponovi još jednom, okrugli tisućiti put. A za takvu svečanu priliku ne postoji prikladnije mjesto od suda. Boris Dežulović za Novosti.


Slične vijesti

Jučer (18:00)

Nova kletva: Dabogda ti A-HSP pred kuću došao

Jergović: Odgovor na pitanje zašto ne odeš ako ti u Hrvatskoj nije dobro

“Operacija Boris Dežulović”, onako kako je provedena u Splitu, u subotu posljednjeg dana veljače, nudi nam dvije refleksije. Prva mi mogla biti dobra, i glasi: policija nas je obavijestila da se ne može u svakom trenutku demonstrirati na svakom javnom mjestu. Druga vijest je vrlo zlokobna i glasi: desničarima je dopušteno da satima vrijeđaju i da fizički napadnu policiju, a da ne budu privedeni. Naravno da to nije dopušteno nikom drugom. A sad o samoj “Operaciji Boris Dežulović” i o njezinom smislu.

Cijela je stvar pokrenuta kada je u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva odvjetnik, HDZ-ov imenovani član Odbora za pravosuđe Hrvatskoga sabora, podnio lažnu prijavu da ne živi na mjestu gdje je prijavio prebivalište. Žrtvama napada, Dežuloviću, njegovim bližnjima, uključujući roditelje koji su bili tobože zaštićeni, jasno je – i to putem policije – pokazano do koje će mjere biti štićeni i tolerirani. Dežulovićevim bliskomišljenicima, hrvatskim intelektualcima i intelektualkama, piscima i novinarima, nekom običnom svijetu, koji nije sklon restauraciji načela NDH i ustaškoj rekonkvisti, pokazuje se što bi se i njima ubuduće moglo događati postanu li vidljiviji i aktivniji.

Organizatori operacije, ili njezini stvarni pokrovitelji, preko Borisa Dežulovića i njegovih bližnjih, čiji je građanski integritet usporediv s integritetom Židova u Njemačkoj pred Olimpijske igre 1936, što znači da ih vrijeđati može svatko, da ih progoniti može svatko, a da će biti zaštićeni taman onoliko koliko to režimu odgovara, pokazuju im kakva će biti i njihova sudbina ako se malo ne smire. Miljenko Jergović za svoj blog

Srijeda (13:00)

Tužan dan za Split, ali i za demokraciju

Dežulović: Zakon o javnom linču

Evo, to je hrvatska država: Hrvatska policija brani četnika, običnog četnika! Bagro crvena komunistička! Crvena bagro! On nema nogu, pokaži im! Pokazat ću im kurac! Ajde u Beograd u Informera! Mrš iz Hrvatske! Govno srpsko! Dežuloviću, znamo mi gdje ti živiš, na kojoj adresi na magistrali, znamo mi jako dobro tko si ti, ali nećete više pisati protiv Hrvatske, zapamti to! Ajde u Srbiju, jebem ti mater, mater ti jebem! Smeće, govnaru jedan!

To je, eto, stenogram “mirnog prosvjeda bez govora mržnje” koji je u mirnoj splitskoj četvrti u Glagoljaškoj ulici, nedaleko kuće u kojoj živi dvoje penzionera nadomak devedesetoj godini života, organizirala Autohtona Hrvatska stranka prava na čelu s predsjednikom Draženom Kelemincem. Ili barem ono što se dalo razabrati u gotovo jednosatnoj kakofoniji psovki, kletvi i prijetnji, između glasnog i neartikuliranog jebavanja majki četničkih, smeća srpskog, đubradi, govana, smradova, Očenaša, Zdravomarija, kuraca, pičaka i Thompsonovih pjesama.

Pokušajte uostalom i sami: priđite bilo kojem policajcu, unesite mu se u lice, uhvatite ga za uniformu, optužite da štiti četnike i pošaljite u pičku materinu. Ako ga, jasno, uopće stignete optužiti da štiti četnike i poslati u pičku materinu. Sve to, međutim, možete ako uredno, najmanje pet dana ranije, nadležnoj policijskoj upravi prijavite javno okupljanje i mirni prosvjed, te od lokalne samouprave, u Uredu za promet, pribavite odobrenje za korištenje prometnica i javnih površina… Boris Dežulović za N1… osvrnuo se i Ivo Anić za Lupigu: Nikada mi Split nije izgledao manji i tužniji nego tog subotnjeg jutra…

Ponedjeljak (14:00)

Bez kontroverzi ne možeš više postaviti ni sat na trg

Dežulović: Lanterna nad Beogradom

Čuo je i video Beograd velikih svetskih čuda, glupih ideja i beslovesnih budalaština – od onog Vučićevog Despotovog grada, pa sve do podzemnog akvarijuma sa živim ajkulama i podzemnog metroa sa živim Srbima – ali za veće svetsko čudo, gluplju ideju i beslovesniju budalaštinu od “svetionika koji baca svetlo prema gore” Beograd nije čuo u celom svom veku.

Šapićev “Beogradski sat”, ukratko, “jedinstven je i unikatan” tačno koliko i susedni “Beogradski semafor” na vrhu Francuske ulice, sve do prošle subote “simbol Beograda” (N1).

Ali, kažem, nije u tome stvar. Istinabog, Šapićev plagijat kopije bezbroj istih šabi-šik uličnih satova kakvi se, proverio sam, na uskršnjem vašaru u Itibeju mogu kupiti za sedam puta manje para – da, na Ibeju, pardon – zapravo sasvim lepo funkcioniše kao novi simbol prestonice Srbije, blede kopije Putinove despotije pod vođstvom kojekakvih plagijatora diploma i doktorata. Stvar je u nečemu drugom: u tome da se kao “simbol Beograda” postavlja i ispostavlja komad besprizornog urbanog kiča i pseudoistorijske krame presađen na Trg Republike ravno iz romantične predstave devetnaestog veka i viktorijanske Engleske. Boris Dežulović za Novosti.

24.02. (11:00)

Ništa od vesterna u Saboru

Dežulović: Dabro, loš, zao

Trideset dana?! Samo i točno dva dana prošla su od Hrebakova ultimatuma do glasanja u Saboru, a gnjevni Hrebak već je poslušno poput psića podigao šapicu i glasao “za”, zadovoljno potom s poda grickajući suhu smeđu kockicu od dehidrirane piletine. “Ultimatuma nema i nikad ga nije ni bilo”, mljackajući je mrtav-hladan novinarima izjavio predsjednik HSLS-a, baš kao da njegova tri puta ponovljenog ultimatuma, hm, nikad nije ni bilo. Gdje je nestao hrabri antifašist Hrebak? “Kad mi netko kaže da je lijevo-liberalan, meni se diže kosa na glavi”, izgubio je živce Hrebak. “Što je to lijevo-liberalno? Sloboda govora i Che Guevara?!”

Ah da, to je rekao prije sedam godina, kad je postao predsjednik HSLS-a. Ispričavam se.

Od cijele napete parlamentarne krize i izvanrednih izbora, da skratim, ispao je na kraju samo klasični, mlohavi hrvatski “Dobar, loš, kao”. Po prilici kao da su Eastwood, Wallach i van Cleef na vrhuncu drame s pustog groblja Sad Hill otišli u obližnji saloon na štrudle i topli kakao. “Dobar, loš, kakao”. Tko bi zaboga to gledao? Boris Dežulović za N1.

21.02. (09:00)

Sve su istražili da vi ne morate

Dežulović: Otkud Plenković u Epsteinovim mailovima?

Kako vidite, ništa senzacionalno, ništa užasno i jezivo, ništa vrijedno vaše dosadašnje pažnje. Andrej Plenković, ukratko, u Epsteinovim se dosjeima spominje po prilici točno i jednako usput kako se usput u njima spominje i, recimo, bivša zagrebačka manekenka Mia Kovačić, koju je pažnji Jeffreyja Epsteina preporučio bliski suradnik i zamjenski izvršitelj njegove oporuke Boris Nikolić, liječnik, investitor i nekadašnji savjetnik Billa Gatesa. Štoviše, Mia se u Epsteinovom arhivu spominje samo jednom, dakle pet puta manje nego Plenković! Pa ipak, hrvatski mediji već danima govore samo o Miji Kovačić. Potpuno jednako mogli su, eto, objaviti kako je “U Epsteinovim mailovima spomenut i poznati hrvatski premijer Andrej Plenković, poznato i zašto!” – pa ipak, primijetili ste, nitko osim mene nije ga se sjetio tamo potražiti.

Priča o našoj poznatoj voditeljici i našem poznatom predsjedniku Vlade tako neobično glupo, ali i neobično točno ogoljuje suštinu stvari: u cijelom skandalu, u kojemu je s jedne strane moćna muška financijsko-političko-kulturna elita, a s druge nemoćne maloljetne djevojčice i mlade djevojke, mediji svoje masne naslove posvećuju – naravno – mladom ženskom mesu. Boris Dežulović za N1

19.02. (21:00)

Bitno je imati plan

Dežulović: Srbija 2050

Šta je bilo? Pre dve godine, 20. januara 2024., dok se približavao rok za svođenje računa “Srbije 2025” – a Taško Načić kao konobar iz “Radovana III” spreman u ćošku čekao da naplati ko je šta imao – predsednik Aleksandar Vučić iznenada je pred novinarima u Palati Srbija pompezno predstavio svoj najnoviji novi investicioni plan, “Srbija EXPO 2027 – Skok u budućnost”, ambiciozni program težak skoro osamnaest milijardi evra, ili – kako reče – “ceo jedan godišnji budžet”. Vučić je jednostavno godinu dana pre isteka plana “Srbija 2025” predstavio plan “Srbija 2027”, pa onda jednako jednostavno godinu dana pre isteka plana “Srbija 2027” – taman kad je Taško počeo da zbraja račune i izveštaje – predstavio plan “Srbija 2035”. I tako do kraja srpskog sveta i veka, uvek i zauvek u nekom trogodišnjem, petogodišnjem ili desetogodišnjem zatvoru. Izvinjavam se, planu… Boris Dežulović za Novosti.

08.02. (10:00)

Zadnje vrijeme dosta njih treba podsjećati...

Dežulović: Kokoši, guske i par konja

“Ovo je sada rat. Bez presedana u političkoj povijesti Hrvatske!” objasnila je pak gnjevna Jadranka, pa na N1 televiziji dodala kako je “žalosna, uzrujana, nesretna i vrlo, vrlo zabrinuta”, jer “ovoga nikad nije bilo”. Čudi da gospođa Kosor tako slabo pamti – davno je bilo, više od trideset godina prošlo je otkako je predsjednik Tuđman u jesen 1995. godine, uzdajući se u euforiju nakon pobjedničke “Oluje”, raspisao redovne parlamentarne izbore, pa usput – spojivši Zagrebačku županiju i Grad Zagreb – i izvanredne zagrebačke gradske izbore. Zagreb ga je, međutim, mučki izdao dok je “ljevičarska sekta” predvođena Zdravkom Tomcem iz SDP-a šokantno osvojila dvotrećinsku većinu.

U HDZ-u su bili konsternirani, trebalo je hitno nešto poduzeti. Bijesni Tuđman, dakako, nije mogao čekati nove izbore, i već nekoliko sati kasnije, u 18.30, predsjednik izborne komisije pročitao je najnovije službene rezultate: gradonačelnik Mikša sada je, gle čuda, osvojio 32.153 glasa, a Škrabalo 31.949, dakle iznenadna dvjesto četiri glasa manje!

Tako je započelo ono što je u “političkoj povijesti Hrvatske” zapamćeno kao Zagrebačka kriza, tako je, najzad, u Zastupničkom domu umjesto gradonačelnika Mikše – “ima nas još koji znamo kako je bilo” – završila njegova zamjenica s izborne liste, do tad slabo poznata potpredsjednica HDZ-a i novinarka Hrvatskog radija – Jadranka Kosor… Boris Dežulović za Novosti.

03.02. (17:00)

Spomen na priču iz mračne prošlosti

Dežulović: Kad su se uzbunile dimije

Postoji barem stotinu razloga zašto je tako zanimljiva priča o Sandru Silajdžiću, koji je s majkom Hidajetom, Bošnjakinjom hrvatskog državljanstva, pobjegao od rata u Bosni i gotovo cijeli svoj vijek proveo u Sjedinjenim Državama, završio tamo osnovnu i srednju školu i kao tipični Amerikanac mirno živio u predgrađu Detroita, radio u lokalnoj transportnoj kompaniji, vozio Cadillac, roštiljao s prijateljima i podržavao napore Donalda Trumpa da Ameriku opet napravi velikom, sve dok ga prije mjesec dana Trumpov režim, sve praveći Ameriku velikom, na temelju njegova hrvatskog državljanstva nije deportirao u Hrvatsku. Gdje ga je onda – karma je stvarno kurva – dočekao opći bijes domaće MAGA-radi, koja je njegov dosje istražila bolje od ICE-a. Vazda gladnim hrvatskim medijima i društvenim mrežama, međutim, priča je zanimljiva samo zbog sumnjivog prezimena njenog junaka – osim ako netko zaista misli da bi u Hrvatskoj jednako prošao i da se zove Domagoj Horvat, u kom slučaju molim da se ne zajebavamo – i jedne njegove rečenice. Boris Dežulović za N1.

01.02. (00:00)

Represija je stigla. Otvorio pas

Dežulović: Mrtvoslovno društvo

Eto na što je spala Antina i Franjina Hrvatska, na što su spali državni teror i haranženje: saborski Odbor za pravosuđe nema kvorum za izbor predsjednika Vrhovnog suda jer se jedan član bavi izmišljanjem lažnih prebivališta novinara! A redarstvo onda piše mrtvu ozbiljnu službenu bilješku kako su “na adresi na kojoj je prijavljen Boris Dežulović zatekli samo psa vrste maltezer”. Do kraja ovog teksta ostat će nepoznato jesu li kucali i na prijavljenu adresu Predraga Lucića, zaključivši valjda kako “prema našim saznanjima osumnjičeni nije napuštao zemlju”. Sve je dobro završilo, Viktor i ja sretno živimo odvojeni i uredno prijavljeni, i prijava Srećka Ilića ostala je tek mrtvo slovo na papiru. Mrvu je veći problem to što su za djetinje pakosti Mrtvoslovnog društva angažirani ozbiljni državni resursi, od članova saborskog Odbora za pravosuđe do Ministarstva unutarnjih poslova. Boris Dežulović za Novosti.

27.01. (11:00)

Ironično

Dežulović: Nećete u Čavoglave, nisu ni zmije!

Ptice i zmije, trava i šikara, kiša, vjetar i rosa, sunce i Mjesec, zavičaj i Domovina: čitajući Thompsonovu ironičnu objavu na društvenim mrežama, ja sam onako na prvu, majke mi, pomislio da je najnoviji njegov hit. Kao što, uostalom, i sam u reče u objavi, “kaže jedna moja pjesma, ‘ostat će u pjesmi, u priči'”. Recimo onoj, sad ću po sjećanju, “a meni tako dođe nakon čaše vina/ da ga pitam jel’ to i tvoja domovina”: treba li, naime – to mene zanima – u tom ironijskom ključu čitati onda i cjelokupnu Thompsonovu impresivnu domoljubnu kajdanku? Je li se on u stvari svih ovih godina samo ironično zajebavao s Hrvatima?

Je li se siromah samo uplašio da dušmani ne prijave kako ne živi na toj adresi, jer – kao u pjesmi “Život” – “mladost je takva pa te žarko ponese,/ i srce ti nema stalne adrese”? Pa da policiji zapjeva kako je “mlad i gladan pobjede/ odlučio izgradit dom i pustit korijene”? Je li taj “montažni objekt” dom za koji je Marko spreman? Boris Dežulović za N1.