Dežulović: Kratko uputstvo za ličko rukovanje knjigom - Monitor.hr
01.05.2019. (07:30)

Dežulović: Kratko uputstvo za ličko rukovanje knjigom

“Moj otac uopće ne razumije čime se ja bavim, blage veze nema. Kad je izišla moja prva knjiga, on je pitao za koji je to razred”, objasnio je Damir Karakaš u jednom intervjuu odnos svoga rodnog kraja prema književnosti. Točniju, kraću i precizniju natuknicu o hrvatskoj književnoj teoriji ja nisam pročitao – piše Boris Dežulović za N1.


Slične vijesti

Nedjelja (07:00)

Kako (ne) uhvatiti diverzanta: priručnik za samosabotažu

Dežulović: Operacija Spasovožd

Ne razumem se mnogo u kontraobaveštajne, policijske i detektivske poslove, ali znam jednu stvar. Zapravo četiri: kada u blizini nekog strateškog infrastrukturnog objekta pronađe četiri kilograma eksploziva, policija a) odmah kreće u forenzičku obradu pronađenog materijala i potragu za odgovornim licem, a ako pritom raspolaže i podacima o njemu – recimo, štajaznam, nekom vojno osposobljenom počinitelju iz grupe migranata – čak i u priglupim američkim filmovima najpre b) onesposobi eksploziv, pa v) postavi zasedu, sakrije se kod komšije u ambar i vireći kroz daske uz otkočene pištolje, krofne i kokakolu g) čeka da se vojno osposobljeno lice iz grupe migranata pojavi na licu mesta. To se uči u prvom razredu osnovne policijske škole.

Odnosno: kada u blizini nekog strateškog infrastrukturnog objekta pronađe četiri kilograma eksploziva, policija zapravo radi baš sve osim d) konferencije za novinare i obaveštavanja javnosti o otkriću eksploziva spremnog za diverziju. Iz prostog razloga što bi đ) u tom slučaju za policijsku potragu za osumnjičenim vojno osposobljenim licem iz grupe migranata zajedno sa šest i po miliona Srba saznalo i – tačno! – vojno osposobljeno lice iz grupe migranata.

A naročito ukoliko se sledeće nedelje u susednoj Mađarskoj održavaju nekakvi, sad napamet govorim, parlamentarni izbori. Boris Dežulović za Novosti.

24.04. (10:00)

Može, ali samo ako ne misli pjevati sporne pjesme

Dežulović: Kanye West na Hip-hopodromu

Prije tri dana uprava stadiona Śląski u poljskom gradu Chorzowu objavila je kako otkazuje koncert američkog repera Yea, nekoć poznatog pod imenom Kanye West. “U zemlji obilježenoj poviješću Holokausta ne možemo se pretvarati da je ovo samo zabava”, objasnila je poljska ministrica kulture Marta Cienkowska, podsjećajući na ne tako davnu nacističku prošlost gospodina Yea, koji je prije četiri godine šokirao svijet serijom maloumnih antisemitskih izjava. Već odmaklo poremećenom Yeu tada su iz nekog razloga počeli otkazivati sponzorske ugovore i dogovorene koncerte. U božanskom je nadahnuću potom zakupio cijelu stranicu Wall Street Journala s novom poniznom isprikom, za sve okrivljujući prometnu nesreću prije dvadeset pet godina, ozljedu desnog frontalnog moždanog režnja i kasno dijagnosticirani – bipolarni poremećaj. Obudaljelom i oboljelom američkom reperu Yeu, nekoć poznatom pod imenom Yaydolf Hitler, ostala je tako samo – Hrvatska.

Činjenica da se još nitko u Plenkovićevoj Vladi – ili Ministarstvu turizma, Matici hrvatskoj, #bujicatimu, tko se već bavi tim stvarima – nije dosjetio iskoristiti priliku i pozvati progonjenog Yea da održi veliki koncert u Hrvatskoj, može se objasniti samo poslovičnom nesposobnošću i tupilu Hrvata, koji se pred svakom velikom povijesnom i poslovnom prilikom paraliziraju kao sob pred šleperom. Boris Dežulović za N1.

11.04. (20:00)

O, kako tužnih ljubavi ima, baš nešto razmišljam...

Dežulović: Zbogom, Žeki

Bila je to naša mala igra, naš tajni tango argentino, osam koraka naprijed, ocho – plava koverta, tvoja tužba, prvo ročište, moj iskaz, tvoj odvjetnik, pa tvoj iskaz, moja odvjetnica, sudski zapisnik – a onda sinkopa, prvostupanjska presuda, gancho, okret, tvoja žalba na presudu i sve ispočetka, lice uz lice, sjedinjeni u jedno tijelo, kao “izraz onoga što pjesnici pokušavaju izraziti riječima”, kao “vjera da borba može biti svetkovina”, kako je naš tango jednom zapisao Jorge Luis Borges.

Kažu mi prijatelji, pobijedio si, ali meni, Žeki, ovo je Pirova pobjeda, moja bitka kod Herakleje, nakon koje se kući vraćam sam, “bez ijednog vojnika”, bez tebe, bez sebe: ja sam ostao tamo, na onoj našoj klupi na drugom katu, poput napuštenog psića, čekajući da se pojaviš na dnu hodnika sva u plavom, pa da se otvore vrata naše sobe 29 i začuje glas sudske službenice, “Markić, Dežulović” Boris Dežulović za Novosti.

05.04. (20:00)

Postavljaju prava pitanja

Dežulović: MUP i muplji

Kada Informer javi da je “policija upala u prostorije Rektorata Beogradskog univerziteta i tamo pronašla rektora Vladana Đokića u njegovoj kancelariji”, ili se upita “šta prorektor traži ispred Rektorata?” – ili, nemam pojma, “šta belgijski ambasador radi na sastanku rektora sa ambasadorom Belgije?” – vama je možda glupo, ali Informerovoj publici sve je jasno…

Ako ste sada ubeđeni da ste videli i pročitali sve, sačekajte još sat-dva: ni dva sata kasnije, naime, reporteri Vučićevićevog Informera uspeli su nakon iscrpljujuće potrage da lociraju i – prorektora Nebojšu Bojovića. “Kada je video našu ekipu i reporterku prorektor je krenuo da beži, odbijajući da odgovori na pitanje šta traži ispred Rektorata!” javio je Informer. “Uhvatili smo i njegov izraz lica koji govori da se ovome uopšte nije nadao!”

I zaista, ko bi se uopšte nadao prorektora pronaći ispred Rektorata? Bojović je mislio da je tu potpuno siguran, ali znate kako kažu pajtonovci: niko ne očekuje španski Informer! Da, pardon, srpsku inkviziciju. Boris Dežulović za Novosti.

05.04. (12:00)

Sve isto, samo s manje oduševljenja

Dežulović: Kratka povijest najboljeg od svih mogućih svjetova

Kad se, međutim, točno i okruglo pedeset godina kasnije, prošle subote 28. ožujka pred splitskom lukom ukazala divovska silueta nuklearnog nosača aviona USS Gerald R. Ford, najvećeg ratnog broda ikad sagrađenog – desetak metara dužeg i od stare Saratoge – nije više bilo ni Hajduka u četvrtfinalu Kupa prvaka ni znatiželjne djece da se potrpaju u čamce za obilazak plovećeg Disneylanda s čokoladicama, žvakaćim gumama i Pall Mallom bez filtera. Posada američkog orijaša ovoga puta, naime, nije u Split stigla položiti vijenac partizanskim mornarima, u misiji održavanja prijateljskih odnosa s malom svjetskom nesvrstanom silom, već na “redovno održavanje i kraći odmor”, nakon misija u Karipskom, Crvenom i Sredozemnom moru, usidren pred obalama Venezuele i Bliskog istoka.

A nije, istina, ni prvi put: nosaču aviona Gerald R. Ford ovo je već treća posjeta Splitu, uplovljava on u ovdje redovno kao kakav talijanski kruzer, pa je tako pred splitskom lukom bio usidren i pola godine ranije, prošle jeseni. Pedeset godina kasnije, shvatili ste, američke pizdarije već odavno imamo i kod kuće. Sve otkako živimo u svijetu Coca-Cole, najboljem od svih mogućih svjetova. Boris Dežulović za N1

29.03. (13:00)

Čeka se nastavak

Dežulović: Vučićevo proročanstvo

Čuvena Kremanska proročanstava zlatiborske braće Tarabić, recimo, mogu da se tumače ovako i onako, pa se sezonski izvlače kao precizna naveštanja: “glava s kraljevskom krunom, zlom rukom i zlom srećom” ispašće tako kralj Aleksandar Obrenović, a “sveopšti rat” – Prvi, Drugi ili Treći, svejedno – izbiće “kad miris iziđe iz poljskog cveća, a milost iziđe iz čovjeka”. Kad god izbije, razumeli ste, Tarabići pogodili. Reči Tomislava Tarabića bile su, međutim, betonski jednosmislene: “Ako neko od vas u idućih mesec ili dva vidi negde Zorana Đinđića, recite mu da je i Tito pred smrt imao problema s nogom!”.

Ne, shvatili ste, neka “glava s krunom kraljevskom”, nego imenom i prezimenom premijer Zoran Đinđić, ne nekakva “zla sreća”, nego “problemi s nogom” kao i “Tito pred smrt”, i ne nekad “kad miris iziđe iz poljskog cveća, a milost iziđe iz čovjeka”, nego – molim lepo – “u idućih mesec ili dva”. I šta? “U idućih mesec ili dva” – ili preciznije, tačno sedamnaest dana posle Nikolićeva proročanstva – u sredu, 12. marta 2003. godine Zoran Đinđić stvarno umro! Izašao čovek iz blindiranog BMW-a pred dvorišni ulaz u zgradu Vlade u Nemanjićevoj 11 i iz čista mira, naslonjen na štaku, samo pao! Boris Dežulović za Novosti.

25.03. (12:00)

Projekt koji lebdi u zraku... doslovno

Dežulović: Čudo na Poljudu

Da skratim, ljeto je recimo 2027. godine, veličanstveni stadion sravnjen je za zemljom, USKOK doduše istražuje neke sumnjive malverzacije oko dodjele poslova rušenja, ali budućnost ne čeka i bageri već ravnaju parcelu, USKOK sad, istinabog, istražuje i sumnjive malverzacije oko dodjele poslova pripreme građevinskog zemljišta, ali nestrpljiva budućnost i dalje ne čeka, potrošile su se već i sve fore s odvozom poljudskog građevinskog šuta i gradonačelnikom Tomislavom Šutom, i ovaj na kraju, što će, kao predstavnik većinskog vlasnika raspisuje natječaj za projekt novog Hajdukovog stadiona.

– A šta je ovo? – prekine ga onda Branko Bačić i dohvati drvenu maketu za obod rastvorene školjke.

– Polako, gospodine ministre, tu smo maketu za potrebe prezentacije posudili iz Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku – oprezno mu onda arhitekt uzme model iz ruku. – To je krov.

– Krov?! – iskreno se u to zaprepasti gradonačelnik Tomislav Šuto.

– Da, krovna konstrukcija. Zamislio sam prozračni samonosivi krov od dva lebdeća krila od sedamsto tona, s rasponom od dvjesto pet metara.

– Ntiboga, a na čemu će stat? – i dalje se iskreno zaprepašćivao splitski gradonačelnik.

– Ni na čemu, gospodine gradonačelniče. Kao što rekoh, krov je samonosiv. Sam sebe drži… Nešto zabavniju buduću povijest donosi Boris Dežulović za N1

22.03. (18:00)

Umjesto najljepšeg, stadion za splitsko stanje uma

Dežulović: Poljudsko prokletstvo

Poljudska ljepotica nije ni zamišljena kao nogometni stadion, već kao najljepši stadion na svijetu. To će blagoslovljeno prokletstvo i nju i Hajduka pratiti cijelih sljedećih pola stoljeća. Ono što naježen od ponosa nisam naglas htio priznati ni sebi ni drugima kad sam imao četrnaest, teško priznajem i danas, četiri godine studija povijesti umjetnosti i četrdeset godina čitanja i pisanja kasnije: Magaševa školjka prevelika je za Split. Ne, naravno, po kapacitetu – bilo je utakmica kad bi se u nju stisnulo po šezdeset hiljada ljudi i još toliko ostajalo bez karata – nego po ideji.

Veličanstveni Poljud, službeno Gradski stadion, zamišljen je naime za grad koji će gostiti i domaću ligu i finala Kupa prvaka i atletske mitinge i Olimpijske igre i koncerte Brucea Springsteena, za grad dakle kakav je Split mogao izgledati te 1979. – ambiciozan i moderan mali, ali svjetski grad s trećeg kata njujorškog Muzeja moderne umjetnosti – ali ne i za grad koji će pedeset godina kasnije od svega toga imati samo Thompsona i klub iz pretkola Konferencijske lige.

Pola stoljeća kasnije, ostarjela i oronula Poljudska ljepotica i dalje je jedan od najljepših stadiona na svijetu – naročito danas, kad stadioni izgledaju kao nakazni hi-tech hangari za guzonje, poslovne partnere i njihove ljubavnice – ali i dalje, kao i onda, nije ono što Splitu treba: nogometni stadion. Po prilici kao da je Jørn Utzon te 1973. svoju glasovitu Operu umjesto u Sydneyju podigao na Poljudu, samo da bi pedeset godina kasnije u njoj pjevale Seka Aleksić i Milica Pavlović… Boris Dežulović za Novosti.

09.03. (14:00)

Repeticija je majka Alzheimera

Dežulović: Ako ne znaš što će biti

Prvi put otkako se provode takva istraživanja, više Dalmatinaca stalo bi na stranu nacističke NDH, nego na stranu antifašističkog pokreta! Strah me stoga bilo i pitati za postotak Dalmatinaca mlađih od dvadeset četiri, onih dakle na kojima svijet nestaje. Da, ostaje, pardon. Čini se tako da su se Paveliću konačno složile karte: Hajduk, doduše, u jučerašnjem derbiju nije ponovio rezultat iz 1941., kad je nakon pet mjeseci svrgnuo Zagrepčane s čela tablice, ali jebeš Hajduk, svijet gori, Europa se preslaguje, a Dalmatinci jedva čekaju Poglavnika.

Ono što ni oni u svojim glavama, ni on u svojoj vili u Firenci u ovom trenutku, drugog ponedjeljka u ožujku, još ne znaju, znamo mi: za dva tjedna u Beogradu će nakon državnog udara pasti Vlada i sporazum s Trojnim paktom, Hitler će bombardirati Beograd i točno za mjesec dana general Slavko Kvaternik proglasit će NDH.

Niti pet dana, eto, neće u Dalmaciji trajati tisućljetna “Hrvatska Država na obalama vječno hrvatskog mora”, ali jebeš i to: na oduševljenje “junačkih Dalmatinaca” dizanje desnice u fašistički pozdrav ne samo da više neće biti zabranjeno, nego će odlukom novih talijanskih vlasti biti obavezno! A već za mjesec dana Pavelić će potpisati i Rimske ugovore, Split, Šibenik i Zadar sa zaleđem i otocima pripast će Italiji, “junački Dalmatinci” u školama će učiti talijanski, bit će zabranjena hrvatska imena ulica, hrvatske novine i sva hrvatska kulturna i sportska društva… Boris Dežulović za N1.

08.03. (09:00)

Reportaže koje se pamte... kod nekih u krivom kontekstu

Dežulović: Kako sam na tenku ušao u Vukovar

U svemu, eto, trinaest puta u ta tri dana Dražen Keleminec javno je ponovio da sam “19. studenoga 1991. godine na tenku JNA zajedno s četnicima ušao u za mene ‘oslobođeni’ Vukovar”. Keleminec, naravno, zna da je svaka pojedinačna riječ u toj rečenici laž. Ponovimo stoga, onima koji, za razliku od Keleminca, ne znaju, pa me i ovih dana pitaju što je to točno bilo u Vukovaru: frustriran što srpski i strani novinari iz Beograda uz pomoć JNA organizirano odlaze u Vukovar, dok je meni kao hrvatskom novinaru to zabranjeno, u okupirani grad ušao sam tjedan dana nakon pada – a ne 19. studenoga – ilegalno, u vojnoj kampanjoli, uz pomoć vozača JNA kojemu sam iz razumljivih razloga izmijenio ime, preživjevši kraj Negoslavaca i zasjedu Šešeljevih četnika, i objavivši potom u Slobodnoj Dalmaciji svjedočanstvo užasa u razorenom gradu. Naravno da nigdje, ni tada niti ikada, nisam napisao da je Vukovar 19. studenoga 1991. oslobođen. Bila bi stoga velika šteta da njegov zadivljujući trud ostane neprepoznat i da mu se ne pruži prilika da tu laž ponovi još jednom, okrugli tisućiti put. A za takvu svečanu priliku ne postoji prikladnije mjesto od suda. Boris Dežulović za Novosti.