Dežulović: Lažljivo smeće - Monitor.hr
26.11.2023. (07:00)

Skupi dokaze i na sud

Dežulović: Lažljivo smeće

Karolina Vidović Krišto, zastupnica stranke Odlučnost i pravednost je na raspravi o zakonu o hrvatskom jeziku prošlog četvrtka u časnom domu pročitala javnu optužnicu u sedam točaka protiv Borisa Dežulovića. Nejasno je – dobro, ja sam pravni laik, moguće da ne razumijem – zašto je Karolina Vidović Krišto svoju optužnicu pročitala u Saboru, na bezveznoj nekakvoj raspravi o hrvatskom jeziku. Stvar je mnogo ozbiljnija, u mom slučaju riječ je, ovako odoka, o kršenju barem pet-šest uzastopnih članaka Kaznenog zakona RH. Pa ipak, iako Karolina Vidović Krišto dobro zna o čemu je riječ – “ta bi osoba u svakoj civiliziranoj državi zbog toga kazneno odgovarala!”, “to je kazneno djelo što on radi!” – ona svoja saznanja nije prijavila nadležnim institucijama civilizirane Republike Hrvatske: niti je dokaze o kaznenom djelu odmah proslijedila državnom odvjetništvu, niti je s njima otišla u najbližu policijsku postaju. Umjesto toga, ona je optužnicu suho pročitala pred polupraznom saborskom dvoranom, kao da je izdaja Domovine pičkamumaterina ja se ispričavam obična neka povreda poslovnika ili kakav bijedni ispravak netočnog navoda. Boris Dežulović za Novosti.


Slične vijesti

Prekjučer (19:00)

Treba realnosti pogledati u oči

Dežulović: Sretna Nova 2081.

Prošlogodišnji Advent u Zagrebu, a potom i doček Nove godine na Trgu bana Jelačića, bili su top temom hrvatskih društvenih mreža i internetskog podzemlja, gdje je zbog velikog broja dobro raspoloženih tamnoputih stranaca – uglavnom, jasno, stranih radnika, među kojima su najbrojniji bili nepalski dostavljači, te indijski bauštelci, bangladeški vozači i filipinske sobarice – adventski sajam nazvan “Adventom u Katmanduu”, a fešta na Trgu “nepalskom Novom godinom”.

Tradicionalni nepalski hinduistički kalendar Bikram Sambat, međutim, ne samo da Novu godinu – Navavarshu – računa već u travnju, nego vrijeme broji cijelih pedeset sedam godina ispred gregorijanskog, pa će u Nepalu i Indiji za mjesec-dva već biti dočekana 2081. godina. Tradicionalno pak duhoviti Hrvati rekli bi stoga da je “nepalska Nova godina” na Trgu bana Jelačića – s hiljadama veselih, raspjevanih i rasplesanih tamnoputih “čudnih ljudi čudnog imena” na dvosatnom godišnjem odmoru na Jelačićevu placu – kalendarski točno to: slika Hrvatske kakva će izgledati 2081. godine. Naravno da je budalaština. Hrvatska će tako izgledati dosta prije 2081. godine. Mnogo, mnogo prije. Boris Dežulović ukazuje na nedostatke strategije za promjene koje se već događaju, za Novosti.

20.02. (11:00)

To nije bio prosvjed, ljudi su čekali na red za uspinjaču

Dežulović: Andrej Plenković, Otac nacije

Sutra ili za dvjesto godina, recimo, Hrvatima će biti zanimljivo znati da se prije pojave Andreja Plenkovića “ocem hrvatske nacije” općenito smatrao stanoviti Ante Starčević, marginalni jedan političar iz devetnaestog stoljeća koji je, uzgred budi rečeno, govorio i pisao na ekavici. Još stotinu pedeset godina trebat će tako da se Hrvati samodovrše Zakonom o jeziku, “povijesnim iskorakom u očuvanju bogatstva hrvatskog jezika, kojim je prvi puta u hrvatskoj povijesti normativno uređena službena i javna uporaba hrvatskoga standardnoga jezika”. Iz perspektive današnjeg Hrvata, recimo, Andrej Plenković glup je kao kurac: demonstracije i javni gnjev zbog funkcije državnog odvjetnika za jednog najblaže rečeno suspektnog tipa, intimnog prijatelja cijele prve lige hrvatskog organiziranog kriminala, potpuno izgubljeni premijer tumači pokušajem rušenja državotvornog i narodotvornog Zakona o hrvatskom jeziku! Zakon o hrvatskom jeziku! Hrvatski parlament u protekle je trideset četiri godine donio stotine besmislenih zakona, ali besmislenijeg od Zakona o hrvatskom jeziku, kojim se propisuje da je jezik “nezamjenjivo zajedničko komunikacijsko sredstvo za izražavanje i sporazumijevanje”, čak ni HDZ-ova većina u Saboru nikad nije ispilila. Boris Dežulović za N1.

17.02. (19:00)

Ovaj put nije tako opasno. Ili barem tako izgleda

Dežulović: Ljudi s istoka

Za Šerpe smo prvi put čuli prije sedamdeset godina, kad je svijet obišla senzacionalna vijest da je Novozelanđanin Edmund Hillary uspio ono što nitko nikad nije: popeti se i sići s Mount Everesta, kako “ljudi sa zapada” nazivaju Chomolungmu. Nikad to Hillary ne bi uspio bez iskusnog lokalnog penjača, vodiča i svog velikog prijatelja Tenzinga Norgaya, s kojim se zajedno popeo na vrh, i njegovih nepalskih sunarodnjaka Šerpa, koji su na svojim leđima nosili tone opreme i hrane za ekspediciju. Sve otada, u predrasudi i jeziku ljudi sa zapada riječ “Šerpe” označava “ljude koji na leđima nose hranu”.

Stotinu godina, eto, nepalski su Šerpe Europljanima nosili opremu i hranu po himalajskim vrletima, sve dok nisu čuli da se tih par dolara može zaraditi i u Europi. Danas, pet godina nakon što je Sonam među prvima stigao u Split, među gotovo dvjesto hiljada stranaca koji žive i rade u Hrvatskoj čak je dvadeset pet hiljada Nepalaca. Ovdje, jasno, obavljaju poslove koje za onih “par dolara” nitko ne želi: rade kao zidari, vozači, konobari ili – dostavljači. Boris Dežulović za Novosti.

13.02. (23:00)

Hrvatska: toliko sigurna da u nju iz Srbije bježi i kumčad srpskog predsjednika

Dežulović: Priča sa srećnim završetkom

Miloš i Uroš, dva mlada i talentovana srpska kriminalca, sinovi starog i prevejanog srpskog kriminalca, od srpske policije ne bježe, naime, ni u Rusiju ni u Republiku Srpsku ni u Crnu Goru, već ravno u – Hrvatsku!

I to ne u neki zabijeni kutak Hrvatske, ne u predgrađe Gospića ili gustirnu svjetionika na Palagruži, već u sam Zagreb! I to ne pod lažnim identitetom i maskama na kakvom divljem karnevalskom partyju, ili u diskreciji zatvorenog VIP-separea, već u lajvu na Instagramu, spremno pozirajući za svoje vjerne followere iz srpske policije! Ne znam za vas, ali meni to govori sve o Republici Hrvatskoj: stari Petar Panić Pana u četvrtak zove svoja dva mamlaza i kaže im kako ima pouzdanu informaciju da će za koji sat u Salon za negu tela i masažu banuti policija s nalogom za hapšenje, Miloš na to kaže “upičkumaterinu, šta ćemo, gde da bežimo?”

Nakon što ocijene kako im je najsigurnije pobjeći u Hrvatsku – taj trenutak meni o Republici Hrvatskoj govori više od onoga kad je Andrej Plenković ocijenio kako mu je za državnog odvjetnika najsigurnije instalirati Ivana Turudića.

I bez obzira kako završila ta priča – hoće li Miloš i Uroš produžiti u Austriju, odletjeti u Kanadu ili ostati u Zagrebu i otvoriti dječji vrtić, knjižaru ili Salon za tradicionalnu srpsku negu tela, hoće li dobiti državljanstvo i siguran posao u Državnom odvjetništvu ili će na koncu biti uhapšeni i izručeni Srbiji – već sama činjenica da im se u panici i brzini, s policijom za petama, najboljom i najrazumnijom idejom učinila Hrvatska, meni je dovoljna. Republika Hrvatska: prvo što vam padne na pamet kad vas traži srpska policija. Boris Dežulović za N1.

10.02. (21:00)

Belosvetska zavera

Dežulović: Usta puna zemlje

Aleksandar Vučić najpre je izjavio da je oslobađajuća presuda u slučaju ubistva Slavka Ćuruvije “velika nepravda i užasna loša stvar za našu zemlju, kao i užasno loša poruka za svakog ko se bavi novinarstvom”, a onda rešio da pošalje jednu užasno dobru poruku za sve koji se bave novinarstvom i vode hibridni rat protiv Srbije. Oni to rade svi zajedno ne bi li na različite načine rušili našu zemlju. Kako oni to rade? Sada ću pokazati kako ja to gledam”, rekao je Aleksandar Vučić, pa stao pred onu svoju čuvenu tablu i počeo da crta komplikovanu šemu svetske antisrpske zavere. Najvažniji su mediji, koji danima lažu kako će Srbija da napadne nekog, kakvi su bili srpski izbori... Uvek imate koncentrisanu raketnu paljbu, tuci po Vučiću svaki dan! A cilj je samo jedan: rušenje naše zemlje i priznanje nezavisnosti Kosova!”

Zašto bi, međutim, već i ubistvo jednog takvog novinara, a kamoli oslobađanje njegovih ubica, bilo – kako ono – “velika nepravda i užasna loša stvar za Srbiju”? Zašto je oslobađanje Ćuruvijinih ubica “užasna loša stvar za Srbiju”, ako je upravo on bio jedan od onih koji su “finansirani od raznih Rokfelera i fondacija” stalno pisali “kako će Srbija da napadne nekog” i lagao “kakvi su bili srpski izbori”, sa “samo jednim ciljem: rušenjem naše zemlje”? Možete li pojasniti? Boris Dežulović je dočekao i odgovor, za Novosti.

06.02. (11:00)

Pjesnici otprije poznati policiji

Dežulović: Balada o Zorici i Gibonniju

“Di si, radosti”, “di si, lipa”. Ne znam u kojem svijetu žive Zorica (Josipa Pleslić ex Rimac op. a.) i Gibonni (Turudić op. a.), ali u našem se tako pozdravljaju ljudi koji se, hm, prilično dobro “otprije poznaju”. A sudac Džibo ne samo da je tu gospođu vidio jedanput u životu, nego kao neupitni juristički autoritet još mrtvije hladnije nudi fantastičan, upravo revolucionaran pravni mehanizam “privatne stvari”: “Uostalom, te su poruke moja privatna stvar!”

Privatna stvar? Dobro jutro, radosti, naravno da je tvoja privatna stvar, o tome je i riječ! Nije, radosti naša, gospođa državna tajnica iz Ministarstva uprave poslala službeni upit Županijskom sudu s molbom za konzultacije s cijenjenim gospodinom predsjednikom suda, niti je gospodin predsjednik Županijskog suda službenim putem od Ministarstva uprave zatražio sastanak s cijenjenom gospođom državnom tajnicom, već je bilo vrlo neslužbeno, vrlo prijateljski i vrlo privatno “di si, radosti?”, “di si lipa?”.

I nije pri tom bilo “di si radosti, treba mi gedor šesnaestica”, niti je bilo “di si lipa, jel to za ventil u bašti?”, već je bilo “di si radosti, treba mi pravilnik o radu Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa” i “di si lipa, jel to za Tomu?”. Boris Dežulović za N1.

04.02. (13:00)

Za neke nikad nije ni bilo mjesta

Dežulović: Hrvatska u dvije priče

Tih dana kad je socijalna služba grozničavo obilazila domove tražeći smještaj i spas za tri mališana iz Slavonskog Broda, Hrvatsku je obilazila znamenita fotografija Zvonimira Frke-Petešića kako raspamećen od oduševljenja plješće i diže palčeve svom šefu Andreju Plenkoviću, nakon što je ovaj u Saboru objasnio kako postoje dvije Hrvatske – “ona koja konstruktivno i predano radi na rješavanju problema, i ona kritizerska i isključiva, koja ne samo da ne nudi nikakva rješenja, nego se u svakom rješenju trudi pronaći problem”.

Zvonimir Frka-Petešić nije imao pojma što znači nemati mjesta. Kad mu je zatrebao smještaj, agencija Državne nekretnine u roku od dvadeset četiri sata pronašla mu je stan od devedeset šest četvornih metara u centru grada. I garažu. I podrum od osamdeset šest kvadrata s WC-om i tušem. Onaj bračni par iz Slavonskog Broda jedva da je imao pojma i što je to stan, a kamoli obnova stana.

Toga dana kad je šef premijerova kabineta u Kerempuhu predstavljao svoju knjigu, u njihovu malu i tijesnu nastambu došli su ljudi iz Centra za socijalnu skrb, obavijestivši ih kako je njihov dvadesetomjesečni sin – gotovo dvije godine čekajući smještaj u nekom od prepunih hrvatskih domova – umro u bolnici “Dr. Josip Benčević”. Boris Dežulović za Novosti.

30.01. (15:00)

Nisam ja, Turud je

Dežulović: Tko je Turud?

Dugo se, eto, mislilo da je najveći hrvatski misterij dvadeset prvog stoljeća zagonetni “AP” iz prepiske između hadezeovskih heroina Josipe Rimac i Gabrijele Žalac. Okrugla godina, eto, prošla je otada, a ni DORH, ni USKOK, ni sam Andrej Plenković nisu niti milimetar bliže rješenju zagonetke zvane AP. A već je pred izludjelu naciju postavljena nova. Tko je dakle “Turud” iz SMS poruke kojom USKOK dokazuje da je Dragan Kovačević baš poput Zdravka Mamića skupim odijelima kupovao političare i suce? Nitko ne zna.

Turud, Turud, lupa glavama cijela Hrvatska. Identitet misterioznog “Turuda” iz optužnice protiv Dragana Kovačevića potpuno je zaokupio naciju, zasjenivši čak i izbor kontroverznog suca Ivana Turudića kao HDZ-ovog kandidata za glavnog državnog odvjetnika. Ne, jasno, zbog toga što bi u zemlji, u kojoj se kriminal mjeri milijardama, “Turudov” mito s dvjesto pedeset eura vrijednim odijelom bilo osobito teškim kriminalom, već zbog toga što možda – ili očito – iza svega stoji nešto mnogo ozbiljnije: novi državni odvjetnik morat će se dobro potruditi da otkloni sumnje kako je afera s korumpiranim “Turudom” konstruirana da se javnosti skrene pažnja s korumpiranog Turudića. Boris Dežulović za N1.

28.01. (11:00)

I naše će selo imat' paradu

Dežulović: O selima i običajima

Parade i smene gradske straže stara je tradicija mnogih gradova Zapadne i Srednje Evrope, pa ni Zagreb nije izuzetak. Drevni običaj postrojavanja popularnih zagrebačkih “crvenih mundira” korenje vuče u dubokoj prošlosti, iz vremena prvog predsednika Franje Tuđmana, a prvi pisani spomen Velike smene kao “Počasne Predsjednikove straže” datira od četvrtka 30. maja 1991., kada novinska agencija HINA javlja da su “prvoj smjeni straže uz deset naredbi, te zvukove fanfara i bubnjeva, nakon završetka svečane saborske sjednice prisustvovali članovi hrvatskog vrhovništva s dr. Tuđmanom na čelu, zastupnici i njihovi gosti, te brojni okupljeni građani”.

Tradicionalna, vekovna smena straže Počasne bojne na Markovom trgu – jedan od identitetskih znakova mitelevropske Hrvatske, ponos Zagreba i jedna od atraktivnijih gradskih turističkih atrakcija – stara je, ukratko, jedva tridesetak godina, nastala dekretom jednog hirovitog operetnog diktatora i osmišljena u pozorišnom baletnom studiju.

Izmišljena pseudotradicionalna turistička parada Tuđmanovih baletana na Markovom trgu bezmalo je petnaest godina starija od prastarog srpskog običaja plivanja za Časni krst! Od te vekovne manifestacije, uostalom, starije je devedeset odsto svih njenih ovogodišnjih učesnika, a nijedan od njih nije se još ni rodio kad su hrvatski vitezovi iz Počasne Predsjednikove straže marširali drevnim Zagrebom, kaže Boris Dežulović za Novosti.

26.01. (09:00)

Vjerujem cijenjena glavo, da si i učio pravo...

Dežulović i Carić istupili protiv Dobronića: “Ako ovako prolaze moćne žene…”

Neprimjereno je komentirati slučaj na način da se jedna od sudionica parnice proglašava najmoćnijom ženom u Hrvatskoj, da se uopće komentira od strane predsjednika Vrhovnog suda je potpuno nezamisliva i skandalozna. Da ne govorim koliko je pogrešna. Čak i da je točna – rekao je Boris Dežulović o Dobronićevom istupu o Severininom slučaju, rekavši da, ako ovako prolaze najmoćniej žene, kako tek prolaze one nemoćne? (Index) Slučaj je prokomentirao i Lucijan Carić: Ovaj faux pas može samo dodatno energizirati javnost protiv sudaca koji se upravo bore za veće plaće. Severinin zvjezdani i imovinski status za sud i presudu nebitni su; pred zakonom svi smo jednaki. Osim toga, neprimjereno je da suci komentiraju sudske odluke, vlastite, a pogotovo tuđe. Posebno je loše kada to čini predsjednik najviše sudske instance u Hrvatskoj Index