Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Svatko ima publiku na svojemu mjestu
Dežulović: Miroslave, pobratime mio
Prije petnaestak godina, istoga su dana u Frankfurtu na Majni svoje koncerte imali hrvatska zvijezda Marko Perković Thompson i američka ikona Bob Dylan, a zagrebački tabloid Arena objavio je kako je Thompsonu na koncert u Ballsporthalleu došlo dvanaest tisuća ljudi i još nekoliko tisuća pred dvoranom, dok su Dylanu u susjednu Jahrhunderthalle došle jedva dvije tisuće, zbog čega su organizatori Thompsonova koncerta višak publike preusmjeravali na Dylanov koncert. Arena je mrtva ozbiljna uvjeravala čitatelje kako je Dylan tražio od organizatora da ga odvedu vidjeti toga, kako ste rekli, Thompsona, izašavši tada s povijesnim naslovom “Židova Boba Dylana oduševio Thompsonov koncert!”. Nakon čega više nije bilo pitanje “kako bi gospodin Dylan prošao večeras ovdje, u Frankfurtu”, već je pitanje bilo “moj Dylane, pobratime mio, jesil skoro popularan bijo?”, kako je tih dana pjevao Predrag Lucić. Boris Dežulović o Škori, Aleksandri Prijović i ostalim trubadurima po Arenama zajedno za N1.
