Dežulović: Pucanj u noći - Monitor.hr
24.10.2021. (12:00)

Iz HDZ-ova samoubilačkog dnevnika

Dežulović: Pucanj u noći

Da postoji nekakvo svjetsko, ili barem državno prvenstvo u toj disciplini – pucanju dakle malokalibarskim oružjem sebi u koljeno – HDZ bi i momčadski i pojedinačno uzeo sve medalje ikad… U najboljoj tradiciji HDZ-a, pravomoćnu presudu za organizirani kriminal i izvlačenje državnih para Plenković je tako predstavio kao materijalni dokaz HDZ-ova poštenja. Ustani, Franjo, i pokloni se! Aplauz i ovacije za premijera prekinuo je samo trećerazredni kolumnist Novosti, zapitavši Plenkovića što to cijelo vrijeme drži u desnoj ruci i otkud mu crvena mrlja na nogavicama. Na što je Plenković desnom rukom podigao pištolj, a lijevom opipao koljeno i šeretski odgovorio: “Izgleda da je krv.” Na pitanje zašto je, zaboga, iz čista mira sam sebi pucao u koljena, premijer je odgovorio šeretskim protupitanjem: “Kako to mislite?” Piše Boris Dežulović za Novosti


Slične vijesti

Nedjelja (11:00)

Most kojim se nerado hvale

Dežulović: Momci okruga Madison

Mada jednako fotogeničan, spektakularno lijep i smjelo razapet između dvije kamene okomice kanjona Cetine, i mada – što je mnogo važnije – u potpunosti plod one, kako se to reče, hrvatske pameti i hrvatskih para, projektiran u hrvatskim biroima i financiran iz hrvatskog proračuna, most na Cetini iz nekog razloga nije se našao u HDZ-ovu predizbornom spotu. Može zbuniti, jer i taj most jednako je prije više od godinu dana blistajući od ponosa građanima svečano predao Andrej Plenković, proglašavajući “veliki dan za Omiš i cijelu Hrvatsku”. Da i ne spominjem kako bi atraktivno u spotu legla tri francuska Dassault Rafalea, izranjajući iz kanjona Cetine, kao što su prelijetali nad Pelješkim mostom u spotu.

Zašto onda Plenković na glasanje za HDZ nije pozvao s našeg, nekineskog i vrlo hrvatskog omiškog mosta? Eh, zašto. Svečano otvoren most na Cetini, naime, još uvijek stoji – zatvoren. Do danas nije pušten u promet. Još nije priključen. Nije u funkciji. Godinu i mjesec dana od otvaranja, kako bih rekao, most ne radi. Ili, kako bi to rekao John Cleese, omiški most nije. Boris Dežulović za Novosti.

09.04. (12:00)

On je zapravo cijelo vrijeme govorio o sebi

Dežulović: Šutnja ili prvo lice množine

Da je dakle “pod utjecajem alkohola ili droga na neprimjeren način uznemiravao kolegice”, Matanić nije “osvijestio tek kad se samostalno prijavio u ustanovu za liječenje ovisnosti”, nego tek kad je saznao da Milka Zajović za Večernji list priprema o tome priču: u grozničavoj utrci s vremenom, nekoliko minuta prije na društvenim mrežama javno se sam ritualno izbičevao, povukavši za sobom u blato i desetine žena koje su mu – ne znajući za Milkin tekst u Večernjaku – čestitale na “hrabrom priznanju” i pružile podršku na putu katarze i pokajanja, pizdunski tako navukavši i na njih dobar dio javnog ženskog bijesa.

O tome kako je “žena ženi često neprijatelj” već je, uostalom, govorio i sam Matanić. Ali ovo nije priča o tome. Ovo, u konačnici, nije ni priča o Daliboru Mataniću. On je samo lice i ime pojave. Rijetko podlo i kukavičko, ali ipak samo lice i ime: naš redatelj, naime, nastupa kao prvo lice “naše” množine, nominativ muškog feminizma, onoga što se već desetljećima idiotski trpa u crveni kontejner “ljevice”. Boris Dežuloivć za N1.

06.04. (20:00)

Manjina u tuzemstvu

Dežulović: Hrvatska kuća

Ovih dana jedan je malomišćanski skandal podsjetio na drugu jednu, vjerojatno i najhrvatskiju od svih Hrvatskih kuća, svečano otvorenu još prije četiri godine u – Makarskoj. Tako je prije četiri godine u Zadarskoj ulici na predjelu Zelenka sagrađen stambeni objekt s trideset apartmana, stani pa gledaj: prizemlje i pet katova, vrata s elektronskom bravom, podzemna garaža, balkoni sa staklenom ogradom i prekrasnim pogledom na susjednu apartmansku zgradu. Nije ni čudo da je svih trideset apartmana vrlo brzo dobilo vlasnike. Nekoliko stanara zgrade u Zadarskoj ulici izjadalo se novinarki Slobodne Dalmacije Dijani Turić na tipa koji je zajedno s članovima obitelji, kumovima i prijateljima kupio više od polovice apartmana. Njegov klan apartmane je, jasno, kupio samo da bi ih ljeti iznajmljivao, nitko od njih tu ne živi niti je ikad živjeti namjeravao, ali majstor je ipak – s lakom natpolovičnom većinom – izabran za predstavnika stanara. Pa zaveo tradicionalnu hrvatsku svevlast, pretvorivši generički apartmanski silos na Zelenki u upravo klasičnu Hrvatsku kuću. Boris Dežulović za Novosti

30.03. (18:00)

Izbor između HDZ-a i HDZ-ovca s dna kace

Dežulović: Sofijin referendum

Svojim plamenim populizmom – dosta je bilo čuti njegova razmišljanja o migrantima – Milanović se nasuprot Plenkovića i njegova larpurlartističkog birpurbirokratizma ispostavlja kao hadezeovac s dna kace, maneken mantre koju premijer glasom pokvarene automatske sekretarice ponavlja već godinama, one o “povratku izvornom Tuđmanovom HDZ-u”. Ne treba tražiti dalje, Zoran Milanović je taj – on je HDZ prije Plenkovića i Sanadera, izvorni Tuđmanov HDZ. Provjerite, uostalom, i sami: izaberite nasumce bilo koju Milanovićevu izjavu, zatvorite oči i stavite je Tuđmanu u usta. Onda? Rekao sam vam. Impresivno. Boris Dežulović za Novosti.

24.03. (18:00)

Izborna jedinica Hanoi

Dežulović: Sugar Man Plenković

Cijelu noć slavilo se u Hanoju kad se potpredsjednica Võ Thị Ánh Xuân vratila iz Zagreba s dobrim vijestima, pa plačući od sreće objavila naciji da je hrvatski premijer Andrej Plenković izrazio nedvosmislenu želju za daljnjim jačanjem gospodarskih odnosa Hrvatske i Vijetnama, najavio veću prisutnost hrvatskih kompanija na tamošnjem tržištu i pružio punu podršku Sporazumu o slobodnoj trgovini između EU-a i Vijetnama, snažno se založivši za stabiliziranje sigurnosnih prilika u Južnom kineskom moru!

Vijetnam se probudio u euforiji: generalni sekretar Komunističke partije Vijetnama Nguyễn Phú Trọng proglasio je neradni tjedan, bulevarima Hanoja i Ho Ši Mina vijorile su se hrvatske zastave, pucali su vatrometi nad vijetnamskim gradovima… Sve otada, eto, Andrej Plenković u Vijetnamu je golema zvijezda. Ni mi ni Andrej, jasno, o svemu tome nismo imali pojma, i tko zna bismo li ikad i saznali da jedna mlada Vijetnamka prije koji dan, sasvim slučajno – pretražujući po internetu sve o Obećanoj zemlji Hrvatskoj – nije vidjela vijest da su u Hrvatskoj raspisani parlamentarni izbori, na kojima premijer Andrej Plenković, baš kao i gensek Nguyễn, traži treći mandat. Boris Dežulović posprdno o vijetnamskim botovima na Facebook stranicama HDZ-a, za Novosti.

19.03. (14:00)

Od prvog govora na hrvatskom Ivana Kukuljevića Sakcinskog do "nos ti posran"

Dežulović: Kratka povijest hrvatskog Sabora

“U Hrvatskom saboru raspravljalo se na najvišoj razini europske civilizacije”, u svom je povijesnom govoru 30. svibnja 1990. podsjetio i Prvi Predsjednik Sviju Hrvata, da bi nakon trideset četiri godine “raspravljanja na najvišoj razini europske civilizacije” – od Vice Vukojevića i “više rađaj, manje pričaj!”, Ante Kovačevića i “žena za madraca, a ne za mudraca”, Ljube Ćesića Rojsa i “pedera što izvrću očima kao vareni zec”, Steve Culeja i njegovih “krvavih gaća na Velebitu”, Ivana Pernara i bilo čega što je ikad rekao, ili Bože Pankretića i njegova slavnog kopanja nosa u sabornici – sve logično završilo povijesnim “nos ti posran”.

Sabor je raspušten, dobro je i trajao. Ravno sedamsto pedeset godina od prvog zagrebačkog Općeg sabora Kraljevine Slavonije, shvatili smo da to nije za nas. Dobra će nama biti i jednopartijska diktatura, i ustavna monarhija, i međunarodni protektorat, i vojna hunta, bilo što, sve je zapravo bolje od višestranačke demokracije, ili kako se već zove to kad stotinjak nedoraslih Hrvata kopa posrane nosove. Za slaboumne djetinje doskočice zaista nam ne trebaju izbori od deset milijuna eura i palača od pet hiljada kvadrata na najskupljoj lokaciji u državi. Boris Dežulović za N1.

13.03. (21:00)

O čitanju s razumijevanjem

Dežulović: Jesam li se za to borio?

Je li, dakle, Vukovar – to sam zapravo htio reći – gledao kako u transporteru JNA ulazim u sravnjeni i okupirani grad da bi dvadeset godina kasnije korumpirani novinari i hadezeovci na mapama njegovih ruševina crtali GUP-ove i lokacije za svoj kumovsko-netjački biznis? Jesu li žrtve Vukovara, silovane Vukovarke i majke ubijene vukovarske djece stoički trpjele moje prostačke uvrede da bi dvadeset godina kasnije na vukovarskim grobištima nicali shopping centri kojekakvih stranih trgovačkih lanaca?

Je li grad-heroj slušao kako se divim srpskim zločinima i pjesmi četničkih hordi da bi dvadeset godina kasnije u slobodnom Vukovaru kojekakvo prezira vrijedno lažljivo smeće zajedno s hadezeovskim hijenama dijelilo stotine tisuća eura mita i provizija? Jesam li se ja za to borio? Sad bi, jasno, išlo ono “jebo vas Vukovar”, ali vidite kako može i bez toga. Boris Dežulović za N1.

03.03. (09:00)

Svega će bit, al' pravosuđa neće

Dežulović: Kad se suci kajlaju

Istog utorka kad se hrvatski premijer svojim osebujnim izričajem čudom načudio što europsko tužiteljstvo nema povjerenja u hrvatsko pravosuđe, objavljena je vijest kako je sudac Općinskog suda u Splitu – rasterećen i opušten nakon “ulaganja u kvalitetnije uvjete rada u pravosuđu” – oslobodio kolegicu sutkinju zadarskog Trgovačkog suda optuženu da je u centru Supernova Zadar ukrala više odjevnih predmeta. Svoju odluku sudac je obrazložio riječima da se “ovako nešto svakome može dogoditi u stanju stresa, gubitka potrebne pažnje i koncentriranosti za činjenje i najbanalnijih radnji koje život sa sobom nosi”, te “vrlo životnim i logičnim iskazom” kolegice, koja je “zamišljena i izvan misaonog fokusa jednostavno išetala iz trgovine zaboravivši platiti”.

“Imam dojam da se suci međusobno kajlaju i jedan drugome smještaju kad mogu“, lijepo je ono desetak dana u svom vrlo životnom i logičnom iskazu rekao Njonjo.

Čudo je, kako vidite, iskaz. Pardon, izričaj.

Najzad, promislite malo: svakome se može se dogoditi da uslijed gubitka pažnje i koncentracije za činjenje i najbanalnijih radnji reducira svoj izričaj, pa promišljen, zamišljen i izvan misaonog fokusa jednostavno išeta iz države zaboravivši platiti. Po toj logici doći ćemo do toga da je cijeli HDZ zločinačka organizacija. Boris Dežulović za Novosti.

27.02. (17:00)

O ne, o ne, o ne, o po još koji put ne!

Dežulović: Šokantno! Uznemirujuće!

Društvenim mrežama i manje, hm, specijaliziranim novinama i portalima od cijelog je Josipinog koncerta, razumljivo, zanimljiva bila samo njena kratka upadica o zagrebačkoj Areni pa smo uskoro dobili i integralnu snimku te fusnote. “Meni je moj menadžment rekao, ‘ne, Josipa, mi smo htjeli Arenu’. O ne, o ne, o ne, ne!”, uhvatila se za glavu dobro raspoložena diva na pozornici male dvorane Doma sportova. “Pa sad zapravo svi idu u Arenu. Ne, meni tamo naprosto nije mjesto.” Već koji sat kasnije jedan portal prenio je snimku uz kratku vijest s naslovom – “Josipa Lisac podigla Zagrepčane na noge, priznala što misli o Areni.

Nismo tako ni popili jutarnju kavu, a već smo imali otkriće kako je hrvatska muzička diva opaskom “meni tamo nije mjesto” mislila na srpsku turbofolk zvijezdu Aleksandru Prijović i njenih već čuvenih pet rasprodanih zagrebačkih Arena... Dalje nisam pratio pa nisam znao ni dokle je došla istraga ni da li je poremećena krvoločna zvezdoubica J. L. (74) u bekstvu i da li je od nesrećne Aleksandre Prijović uopšte išta ostalo. Sve dok nekoliko dana kasnije svi mediji nisu prenijeli demanti Josipe Lisac.

“‘USTAŠE, PIČKA VAM MATERINA!’: uvrijeđena zbog pisanja hrvatskih medija Josipa Lisac zauzela policijsku postaju u ličkom Srbu, minirala prugu Knin-Drvar i podigla narodni ustanak!”, ekskluzivno je na koncu otkrio kolumnist portala N1 (a vi pogodite koji i u kojem kontekstu).

25.02. (20:00)

Treba realnosti pogledati u oči

Dežulović: Sretna Nova 2081.

Prošlogodišnji Advent u Zagrebu, a potom i doček Nove godine na Trgu bana Jelačića, bili su top temom hrvatskih društvenih mreža i internetskog podzemlja, gdje je zbog velikog broja dobro raspoloženih tamnoputih stranaca – uglavnom, jasno, stranih radnika, među kojima su najbrojniji bili nepalski dostavljači, te indijski bauštelci, bangladeški vozači i filipinske sobarice – adventski sajam nazvan “Adventom u Katmanduu”, a fešta na Trgu “nepalskom Novom godinom”.

Tradicionalni nepalski hinduistički kalendar Bikram Sambat, međutim, ne samo da Novu godinu – Navavarshu – računa već u travnju, nego vrijeme broji cijelih pedeset sedam godina ispred gregorijanskog, pa će u Nepalu i Indiji za mjesec-dva već biti dočekana 2081. godina. Tradicionalno pak duhoviti Hrvati rekli bi stoga da je “nepalska Nova godina” na Trgu bana Jelačića – s hiljadama veselih, raspjevanih i rasplesanih tamnoputih “čudnih ljudi čudnog imena” na dvosatnom godišnjem odmoru na Jelačićevu placu – kalendarski točno to: slika Hrvatske kakva će izgledati 2081. godine. Naravno da je budalaština. Hrvatska će tako izgledati dosta prije 2081. godine. Mnogo, mnogo prije. Boris Dežulović ukazuje na nedostatke strategije za promjene koje se već događaju, za Novosti.