Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
(Ne) Izaberi manje zlo
Dežulović: SDP, konačni pad
SDP je, ukratko, prdnuo u čabar. Nalazi su neumoljivi, ostale su im još u vrh glave tri godine života, do sljedećih parlamentarnih izbora, a onda zbogom. SDP-a više nema, ne postoji, prestao je biti. Što bi rekli u Montyju Pythonu, SDP više nije. Netko bi po tonu mojih slova mogao zaključiti kako mi i nije pretjerano mrsko, ali to, naravno, ne bi bilo točno: ja sam upravo oduševljen. Sve otkako je ovakav utemeljen, one noći 7. svibnja 1990., nakon prvih višestranačkih izbora – kad je ono Zdravko Tomac ostao nasamo s Ivicom Račanom, pa kasnije u jednom intervjuu ispričao kako su, saznavši rezultate, „nazdravili HDZ-u i rekli jedan drugome: ‘Dobro je, otvorili smo prostor da se stvori hrvatska država’“ – SDP je bio najgore što se mladoj hrvatskoj demokraciji uopće moglo dogoditi. Dežulović u kolumni za N1.
