Dežulović: SOS za Slavoniju

Ukoliko se odluče ploviti nepoznatim vodama

Dežulović: SOS za Slavoniju

SOS za istok Hrvatske: Slavonija postala siromašnija od Srbije! – glasio je novinski naslov, i Hrvatima su nakon trideset pet godina konačno osvijestili razmjere propasti njihove žitnice, kako su joj tepali u vrijeme kad je tom slavnom povijesnom regijom još raslo žito i talasalo ono davno zlatno klasje iz preporodnih pjesama i učeničkih sastavaka. Ništa kataklizmu slavne Slavonije Hrvatima nije osvijestilo kao posljednji izvještaj Eurostata, koji kaže da je gotovo trećina Slavonije siromašna ili na granici siromaštva. Ima o tome – o SOS-u za Slavoniju – poučna jedna povijesna priča, koja počinje u osvit prošlog stoljeća, siječnja 1904. godine.

Na historijski Slavonijin SOS odazvali su se brodovi Prinzess Irene i Batavia, spasivši svih četiri stotine putnika, a britanski Board of Trade pokrenuo je uskoro istragu koja će pokazati kako je “Slavonia bila deset i pol milja izvan predviđenog kursa, ploveći brzinom neprilagođenom vremenskim uvjetima”. Prije nego što je proglašena totalnim gubitkom i prepuštena moru, iz brodske je olupine prema pedantnom zapisniku spašeno ukupno četiri stotine vreća kave, dvjesto bačava ulja i dvadeset pet poljoprivrednih strojeva – sve što je ostalo iza oronule, propale, uništene i napuštene Slavonije. Boris Dežulović za Novosti

Boris Dežulović kolumne RMS Slavonia

Zbogom, žohari!

Dežulović: Balada o Pišonji i Žugi

“Izabrao sam, bit ćemo Hrvat”, rekao je toga jutra Pišonja. “Hrvat?! Zašto zaboga Hrvat?”, pogledao ga je njegov drug Žuga. “Zato što oni žive na moru, tamo gdje su spavali i ljetovali rimski carevi, plus zato što lijepo je Hrvat biti, ljubit Boga, bližnjeg svoga, tu i umrijeti”, zapjevao je Pišonja Thompsona. “Ali tebi je jasno da Rimljani i Hrvati nisu isto, i da se za tu stvar, na koncu, nas uopće ne pita?”, oprezno ga je podsjetio drug. “Ne brini, nabavio sam hrvatski gen, nu ga”, pokazao je onda Pišonja lijepo izvezeni pleter umotan u fine histonske grudice, “ukrao ga u Domu hrvatskih ratnih invalida.”Tog ljeta 1981. Pišonja i Žuga odvezli su se ravno u legendu, kao CRO-mosomi, prvi kromosomski par koji je sam izabrao svoju sudbinu.

Duge četrdeset četiri godine prošle su otada i njihov je pothvat u međuvremenu postao urbani mit, nitko zapravo nije vjerovao da se to stvarno dogodilo, sve dok se ove nedjelje, nakon drugog kruga zagrebačkih lokalnih izbora, u svom izbornom stožeru u pizzeriji Boccone na Trešnjevci Marija Selak Raspudić nije prisjetila onoga davnog ljetnog dana kad je odlučio postati Hrvat. Dobro, odlučila, kaj god. Boris Dežulović za N1

Boris Dežulović kolumne

Škola kod domaćeg ognjišta

Dežulović: Jebo sad hiljadu eura

Katolički templari i čuvari institucije obitelji iz mrijestilišta Opus Dei imaju za vas u ponudi novu sjajnu stvar: homeschooling. Što je to “homeschooling”? U najkraćemu, to bi bilo “kućno obrazovanje”, odnosno ono što bi se na hrvatskom reklo “obrazovanje kod kuće”. Najnoviji turbokatolički tik-tok izazov. Za razliku od tradicionalne škole, koncept homeschoolinga, međutim, ne podrazumijeva visoku školsku spremu roditelja, pače ne podrazumijeva nikakvu njihovu kompetenciju: za obrazovanje kod kuće roditelji trebaju imati samo prezir prema školi kao praonici mozga, djetetov izvod iz matične knjige rođenih i pismenu namjeru u tri primjerka da ga obrazuje kod kuće. itko neće provjeriti da li, na primjer, ćaća Hinko – koji je svog malog naumio školovati za centarfora Real Madrida, a malu da se dobro uda – uopće i sam ima završenu osnovnu školu. Kad bi to, uostalom, bila prepreka za homeschooling, bilo bi to flagrantno kršenje temeljnog prava ljudi na školovanje vlastite djece, samo zato što su nepismeni. Boris Dežulović za Novosti.

Boris Dežulović homeschooling kolumne

Ako treba ponoviti, za one koji ne znaju šta je bilo

Dežulović: Tuđi čovik nikad neće znati

Na utakmici protiv Rijeke 18. svibnja 2025., doduše, gotovo cijeli stadion jest uzvikivao tradicionalni pozdrav iz Drugog svjetskog rata, ali to nije bio antifašistički pozdrav “Smrt fašizmu – sloboda narodu”, već upravo suprotan, dakle vrlo fašistički, ustaški pozdrav – sjeverna tribina uzvikivala je “Za dom!”, a istočna odgovarala “Spremni!”. Na dan kad su Pavelićevi ustaše Dalmaciju, Split i Hajduk 1941. poklonili talijanskim fašistima, i na dan kad je 1944. dovršena obnova Hajduka kao partizanskog kluba, Dalmatinci, Splićani i navijači Hajduka transparentom odaju počast Pavelićevim ustašama, istim onim ustašama koji su Dalmaciju, Split i Hajduk poklonili talijanskim fašistima. Boris Dežulović za Novosti.

Boris Dežulović kolumne

'Jabuka ne silazi daleko s uma'

Dežulović: Kraj je blizu

Je li Republika Hrvatska – kad se danas sjetimo kakvi su joj sve pacijenti bili načelnici Glavnog stožera, šefovi Obavještajne uprave, članovi Vijeća za nacionalnu sigurnost i savjetnici predsjednice Republike – na koncu još dobro i ispala? Naravno da nije: ispala je upravo onakva kakvu su je pacijenti u svojim tisućljetnim glavoboljama sanjali.

Istinabog, moglo je izgledati da je Hrvatska dvadeset godina kasnije razmjerno normalna zemlja, u kojoj su samozvani proroci na psihijatriji, gdje im je i mjesto. Recimo, u emisiji Velimira Bate Bujanca, gdje je prorok Lošo nedavno predstavio svoju novu knjigu, bulazneći kako Hrvati uopće nisu Hrvati, nego potomci Ilira imenom Burini, koji su kršćanstvo primili još u prvom stoljeću. “Znači, nije pjesma ‘od stoljeća sedmog’, nego ‘od stoljeća prvog’?”, zajebavao je rastrojenog proroka čak i Bata Bujanec, onda znate kako je tužno i koliko nisko pao nekadašnji načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske. Boris Dežulović za Novosti.

Boris Dežulović kolumne

Crna kronika našeg društva

Dežulović: Zona sumraka

Iz nekog razloga, kao u nekoj epizodi “Zone sumraka”, roditelji učenika nove škole u Dugavama prestravljeni protestiraju i traže iseljenje prihvatilišta za ljude s kojima susjedi “dosad nisu imali nikakvih problema” (Jutarnji) i koji nikada nisu napali njihovu djecu, a roditelji djece iz Hrašćine šokirani protestiraju zbog hapšenja pedofila iz svog mjesta, čovjeka koji je seksualno iskorištavao djecu i u osnovnoj školi im predavao razrednu nastavu!

Najzad – o čemu uopće pričamo? – trojica tih opasnih muškaraca iz Kuršanec Luga, sve po “pravilima i propisima” žanra, napali su našeg seoskog župnika (Međimurski): u tom trenutku, eto, svijet je bio na svom mjestu, opasni neki tamnoputi muškarci napadali su bijele katolike, kako je vazda bio red i poredak. “Ovo nije pitanje netolerancije, jer tu živimo već godinama, ali ova je situacija previše čak i za nas”, rekli bi onda prestravljeni mještani Hrašćine, žaleći se kako je njihova “crkva tehnički opremljena i iznutra sigurna, ali župnik nije siguran na putu do župnog ureda i natrag”. A djeca? Djeca iz Kuršanec Luga, shvatili ste, nisu njihova i naša. Tamnoputu djecu voli samo velečasni. Boris Dežulović za Novosti.

Boris Dežulović kolumne

'Proslavljeni srpski analog Prvoslav dosegao je tako samo dno Putinovog dupeta, najdublju ikada izmerenu tačku od kada se vode analoška merenja'

Dežulović: Ćaci i vukodlaci

Pre nedelju dana poput zvučnog topa odjeknula je vest iz Moskve: Porfirije se javio iz Putinovog dupeta! Patrijarh je, eto, uspeo nemoguće, zavukao se Vladimiru Vladimiroviču i – ponizno se usput izvinjavajući na lošem ruskom i prenoseći pozdrave Aleksandra Vučića, zazivajući Gospoda Boga da ruskom predsedniku “podari snagu i mudrost”.. Nije isto, razumećete, kad se Rusima u dupe uvlače takozvani obični Srbi, i kad im se uvlače takozvani neobični. Pa tako nije isto kad se Vladimiru Vladimiroviču u dupe uvuče neki ćaci iz Pionirskog parka, kojekakav student koji hoće da se uvuče, i kad se u Putinovo dupe zavuku, štajaznam, Jovana Jeremić ili Emir Kusturica. Niti je isto kad se u tesno rusko dupe zavuče jedan srpski režiser ili sam srpski predsednik, koji je, kako se više puta javno pohvalio, u dupetu ruskog predsednika bio više puta nego proslavljeni nepalski šerpa Kami Rita na Everestu. Boris Dežulović za Novosti.

Boris Dežulović kolumne

Ili Varšavski?

Dežulović: Vlaški pakt

Od prosvjeda u Varšavskoj 2010. izmijenjivali su se sljedećih godina oni “naraštaji studenata političkih znanosti diljem svijeta”, izmijenjivali su se bogami i naraštaji studenata zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, vođa protesta Tomislav Tomašević postao je gradonačelnik Zagreba, a šef gradskog ogranka Davor Bernardić napredovao je do predsjednika SDP-a, pa na izborima 2020. – tko bi se tome nadao? – poveo stranku u najteži poraz u ovom stoljeću.

Život se ponekad baš dobro zajebava. Umjesto, shvatili ste, da promijeni ime, uši i spol, šef SDP-a promijeni sam stranku, pa nanjušivši političku krv spremno pohitao ravno put FPZG-a.

– Uaaaa, dolje Tomaševićeva milicija, smrt samoupravnom socijalizmu! – prkosno je vikao drug Gospodin opkoljen prezirnim pogledima studenata što mu nisu dopirali niti do sljepoočnice, provjeravajući krajičkom oka snima li Nova TV i čekajući da ga Tomaševićevi zaštitari strpaju u maricu. – Dolje komunizam, dolje Sovjetski Savez, dolje Vlaški pakt!

– Varšavski – ispravio ga je jedan.

– Dolje Varšavski Savez!

Tako je neslavno završio pokušaj Davora Bernardića da se ugura među zagrebačkog gradonačelnika i upiše u žrtve boljševičke dikatature. A naraštaji studenata političkih znanosti gledat će bizaran prizor jednog tužnog političkog luzera kako se kiselo smiješka natopljen pljuvačkom, sjedeći u WC-u zagrebačke Gradske skupštine, službeno najdubljoj točki do koje se ikad spustilo neko političko biće. Boris Dežulović za N1

Boris Dežulović Davor Bernardić kolumne

Ali zato se plješće studentima iz susjedstva

Dežulović: O glupim Hrvatima

Ne treba, međutim, gubiti nadu, jednom će i prostodušni Hrvati shvatiti kako u prirodi stvari stoje, i kako Zemlju ne drže slonovi na leđima divovske kornjače, nego se to samo kornjača popela na slona koji dokono stoji na zemlji. I da njihov najveći problem nisu ni inflacija i visoke cijene, ni stanje u domaćem gospodarstvu, ni životni standard i niske plaće, već je njihov najveći problem onaj s četvrtog mjesta – metastazirana korupcija i organizirani kriminal pod političkim pokroviteljstvom. Zbog čega – ne znam mogu li me Hrvati pratiti – i imaju inflaciju, devastirano gospodarstvo i niske plaće.

Usprkos dakle nezadovoljstvu Hrvata zbog visokih cijena, devastiranog gospodarstva, lošeg standarda, niskih plaća, inflacije, korupcije i kriminala, i usprkos činjenici da je tako profilirano nezadovoljstvo nepromijenjeno već godinama i desetljećima – po istom istraživanju dvije najjače političke snage i dalje HDZ i SDP, i da je njihov rejting od po dvadeset pet posto, kako kažu u Ipsosu, gotovo nepromijenjen u odnosu na ožujak. Ne Novoj TV, kažem, nisu precizirali odnosi li se to na ožujak 2025., ožujak 1991., ili bilo koji ožujak bilo koje godine između 1991. i 2025. Boris Dežulović za N1.

Boris Dežulović kolumne

'Bio je to kratak, ali duboko dirljiv trenutak'

Dežulović: Holy Shit!

Kad je tako ovim kratkim agencijskim izvještajem HINA na Uskrs javila o papinoj jutarnjoj audijenciji za Andreja Plenkovića, nitko nije mogao ni slutiti da će hrvatski premijer bio posljednji svjetski državnik kojega će Sveti Otac vidjeti za života. Dobro, to se samo tako kaže: iako je kratko prije tog susreta pušten s liječenja, pa je izgledalo da se njegovo zdravstveno stanje poboljšava, nitko zapravo nije zanijemio od šoka kad je kamerlengo Apostolske komore sutradan ujutro objavio kako se “rimski biskup Frane vratio u Očev dom”. O čemu su hrvatski premijer i Sveti Otac zapravo razgovarali tog travanjskog dana, što je Plenković rekao Frani, a što Frane nije rekao Plenkoviću, ostalo je nepoznato. Papa Frane svoju će tajnu sutradan ponijeti u grob u rimskoj bazilici svete Marije Velike, pa znamo samo verziju hrvatskog premijera. Zaista se vidjelo da je u teškom zdravstvenom stanju, ali svejedno se osjetila toplina, vedrina i želja da do kraja ispunjava svoju misiju”, prepričao je Plenković susret s papom poslije vijesti o njegovoj smrti.

To, eto, samo za slučaj da sutradan zanijemite od šoka kad iz dimnjaka Sikstinske kapele nebom iznad Rima veselo proćarlija bijeli dim, kardinal protođakon usklikne “Annuntio vobis gaudium magnum: habemus papam!“, a s balkona bazilike svetog Petra vam sav u bijelom mahne kardinal Josip Bozanić. Boris Dežulović za Novosti.

Boris Dežulović kolumne

I ti što mu pišu ljubavna pisma su ništa druga nego - mala djeca

Dežulović: Kako Vučić jede djecu

Sve bi Vučić dao “za našu decu”, danonoćno obilazi obdaništa i škole, prima delegacije đaka, spasava ih iz mećave i vodi na Zvezdine utakmice. Čak i studente voli da naziva “srpskom decom”, i uopšte, kad Vučića vidi uvek okruženog maloletnicima i čuje kako su mu usta puna “srpske dece”, zlonameran neko svašta bi pomislio.

Srpska socijalna služba, recimo, u celoj svojoj istoriji nije imala lakši slučaj od onog osmogodišnjaka koji je predsedniku Srbije napisao “Tata se voli puno, mama se voli više, a Vučić se voli najviše”: od mogućnosti da a) taj nesrećni mališan svoje rođene roditelje zaista voli manje od Aleksandra Vučića, gora je i teže shvatljiva još samo realna mogućnost da su ga b) na takvo pismo nahuškali sami roditelji. Koji u tom slučaju, strogo matematički, više vole Vučića nego sopstveno dete. U oba slučaja, svaki dan koji prođe pre nego tog nesrećnog mališana c) oduzmu roditeljima i nađu mu udomitelje koji će ga voleti više nego predsednika države, jedan je dan prekasno. Boris Dežulović za Novosti

Boris Dežulović kolumne

P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Ukoliko se odluče ploviti nepoznatim vodama