Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Sveto ime HAŠK-Građanski
Dežulović: Sveto ime Franjo
Legenda o svetom imenu Dinamo, naime, priča je samo, jedino i isključivo o Franji Tuđmanu, i baš ni o čemu drugom: navijači Dinama u toj su priči tek statisti za zabavnu i glupu priču o operetnom malom diktatoru, zagorskom domobranu s kompleksom Francisca Franca, koji je poput magarca zapeo da jednom nogometnom klubu promijeni komunističko ime, i nazove ga imenom svoje male državice. Gluplje fiks-ideje i gluplje političke borbe svijet nije vidio. „Bad Blue Boysi su bili uporni i vratili ono što im je oduzeto“? „Za povratak imena Dinamo najzaslužniji su Canjuga i Mamić“? Bad Blue Boysi, Canjuga i Mamić nemaju baš ništa s tim: ime Dinamo klubu je vraćeno tako što je u jednom trenutku Franjo Tuđman umro, i to je cijela legenda o svetom imenu. Da je Tuđman imao Manolićev gen, danas bi se na Maksimiru pripremali za tridesetu godišnjicu svetog imena Croatia – još jedna sjajna kolumna Borisa Dežulovića. (Nova je vlast 26. lipnja 1991. promijenila ime Dinamo u HAŠK Građanski, a 24. veljače 1993. u Croatiju. Tuđman je umro 10. prosinca 1999., a 14. veljače 2000. vraćeno je ime Dinamo.)
