Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Samo bez rasizma, naime nisu svi iz vladajuće stranke takvi
Dežulović: Ujaci i netjaci
Eh da, zaboravio sam reći: makarski gradski vijećnik Marko, koji mjesecima ustrajno parkira kraj kontejnera na tržnici i sveudilj svakog dana plaća petnaest eura kazne, punim se imenom i prezimenom zove Marko Raos i ujak je hrvatskog premijera Andreja Plenkovića. E sad. Ako hadezovski mozak tako funkcionira na najnižoj razini, u gradskom vijeću kakve ubave male betonske naseobine na moru – gdje je premijerov ujak “prisiljen” kršiti zakon jer mu grad nije osigurao parkiralište kraj pazara – sam bog zna na što je sve takav mozak spreman na ponešto višoj, ili čak najvišoj razini, recimo u netjakovoj Vladi Republike Hrvatske. Dobro, to se samo tako kaže: naravno da znamo na što je sve spreman. Ujak Marko samo nam je plastično pokazao kako on funkcionira. Boris Dežulović za Novosti.