Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Amen na opću kulturu
Dežulović: Ukazanje velečasnog u Potjeri
Davnih sedamdesetih i osamdesetih, dok je Država bila pod monopolom Partije, a Crkva u kućnom pritvoru, politički komesari i partijski rukovodioci školovani na političkoj školi u Kumrovcu i otuđeni od “baze” bili su tek prazne jednoumne kutije koje stvarni, fizički svijet izvan komitetskih kancelarija i dobro plaćenih partijskih sinekura nije pretjerano zanimao, pa o njemu nisu znali baš ništa. Nasuprot njima, popovi i fratri bili su obrazovani ljudi klasične erudicije i renesansnog interesnog zamaha. Jedna od ključnih osoba mog odrastanja bio je, recimo, fra Ferdo, babin brat, stari franjevac koji je jednako čitao Jeronimovu Vulgatu u originalu i Sportske novosti ponedjeljkom, pa me vodio na Hajdukove utakmice i u poluvremenu ispitivao latinske deklinacije i konjugacije… uvodi u priču Boris Dežulović za N1, prepričavši u kontrastu nastup jednog današnjeg svećenika na Potjeri koji se nije baš proslavio.
