Dežulović: Zlatne devedesete - Monitor.hr
25.01.2020. (23:30)

Srećom popločane

Dežulović: Zlatne devedesete

Ni serija o Generalu, ni ona o Predsjedniku nisu ništa novo. Istinska inovacija, za koju je trebao protok od trideset godina, jest ta da je nacionalna mitologija konačno uspostavljena kao suvremena povijest, a u fantastičnom obratu sve što smeta njenoj ‘nespornoj čistoti’ uspostavlja se kao – mitologija. I to, za svaki slučaj, velikosrpska – piše Boris Dežulović nadahnut, ne samo, Vrdoljakovim ‘Generalom’.


Slične vijesti

Utorak (17:00)

Ko u onom vicu

Dežulović: Kad ustaše prodaju ulje

Kakve veze poginuli Imotski sokol ima s Jazovkama, Hudim jamama, Jasenovcem i dr., đavo će znati – ni on se ne bi sitijo – tek uredno je, eto, i iz čista tridesetogodišnjeg mira na spomen-ploči na mjestu njegove pogibije uklesan zahtjev da se temeljno istraže i Jazovka i Huda jama i Jasenovac i dr. (Dalmacija danas) Tko na tvrdoj stini, shvatili ste, svoje zahtjeve piše, tom ne može nitko prošlost da izbriše.

Svega smo, eto, vidjeli u ovih trideset pet godina, ali spomen-ploče s političkim zahtjevima, amandmanima, dopunama i izmjenama zakona, replikama i ispravkama netočnih navoda – sve “u skladu sa zakonima Republike Hrvatske” i “uz poštivanje zakonskih procedura” – posve su revolucionarna inovacija hrvatske ratne memorijalistike. Sve da smo i od poslovično neduhovite umjetne inteligencije tražili da ilustrira obrazac po kojemu se žrtve Domovinskog rata instrumentaliziraju za parapolitičke ciljeve i desničarski povijesni revizionizam, ne bismo dobili gluplju i providniju ilustraciju od spomen-ploče nekom hrvatskom branitelju s uklesanim zahtjevom da se revidiraju sva stratišta iz Drugog svjetskog rata. Boris Dežulović za N1

Nedjelja (20:00)

Kronika jednog zaboravljenog femicida

Dežulović: Božićna priča

Eno ih tako oko trpeze sa prasićem iz furune, svi na broju, uživo i uzdravo: i predsednik Aca, i predsednica skupštine Ana, i potpredsednik Vlade Ivica, i ministar Darko, i ministarka Milica, i vojvoda Voja i domaćin Dragan. Glođu koske zombiji iz ’92. u TV prenosu Hristove rođendanske žurke, a zabavlja ih ocvali neki pevač, kako se zvao, da: Dragan Ašanin.

Toga se leta nakratko spetljala sa četrnaest godina starijim harmonikašem Draganom Ašaninom zvanim Aške, ali ja na olakšanje roditelja ipak odlučila da prekine vezu. Nekoliko nedelja kasnije, u četvrtak 22. oktobra, beogradska bulevarska štampa objavila je kako je u stanu u Bulevaru Lenjina, pred očima njenog dvanaestogodišnjeg brata, harmonikaš Aške sa tri hica iz pištolja ubio perspektivnu mladu pevačicu Jasminu Đorđević.

Tako je, eto, izgledao jedan dan davne devedeset druge. Mogao je da bude bilo koji, bio je četvrtak 22. oktobra. Ubistva, sankcije, studenti, protesti, policija, gangsteri na ulicama, folk vašari na televiziji i negde daleko nekakav rat. Trideset i tri godine su prošle, ko se više seća? Devedesete su ostale daleko, zaboravili smo i Fišera i Spaskog, i Miloševića i Šljivančanina, i Mišu Dizeldorfa i Kneleta, i Vukovar i Sarajevo, i dvesta šezdeset kostura sa Ovčare i šesnaestoro ubijenih građana Sjeverina, a kamoli jednu osamnaestogodišnju Beograđanku. Ne sećaju je se ni preživeli iz ove priče. Boris Dežulović za Novosti

13.01. (11:00)

"Ne daj na se, ne daj svoje, nemoj tuđe, prokleto je"

Dežulović: Za šaku škuda

Što će biti do kraja vica, ne znamo, ali Trumpova ponuda za Grenland, baš kao vic, otvorila je tabu temu: biste li vlastitu državu prodali bogatašu za besmisleno veliki novac? Odnosno: koliko košta vaša država? Koja je točno vaša cijena?

Domoljubnog HDZ-ovca ovdje se može kupiti već za šaku Judinih eura, pa za pišljivih deset tisuća možete birati – listam samo posljednje vijesti – šeficu odjela u Kliničkoj bolnici Rebro, šefa Uprave Hrvatskih šuma u Bjelovaru, poreznu inspektoricu u Područnog uredu Zagreb, inspektora Službe gospodarskog kriminaliteta i korupcije splitske policije, sutkinju Općinskog suda u Zagrebu, tajnicu kabineta ministra poljoprivrede ili načelnika u Ministarstvu obrane.

Milijun dolara? Bojim se da se vas ne bi ni pitalo.

Hrvatski Mujo i Fata, kako vidimo, ne bi dočekali niti ponudu od sto hiljada – pristali bi odmah na početku vica, za deset hiljada. Cijela Hrvatska, s četiri milijuna ponosnih Hrvata, Trumpa bi koštala manje nego Grenland s pedesetak hiljada stanovnika: niti četrdesetak milijardi dolara, točno koliko je onim “velikim, prekrasnim zakonom” planirao izdvojiti za koncentracijske logore za imigrante. Boris Dežulović za N1

09.01. (23:00)

Ostade bez sve četiri stolice

Dežulović: Josip Skroz Isto

Shvatili ste, Aleksandar Vučić skroz je isto kao onomad drug Tito balansirao između Zapada i Istoka: vešto je naš Josip Skroz Isto žonglirao američkim, ruskim, kineskim i evropskim interesima, velemajstorski je u toj partiji šaha koristio svoj šarm, manire, ugled, mudrost i položaj na razmeđi geostrateških tektonskih ploča i gvozdenim stiskom držao za jaja i druga Staljina i druga Mao Cetunga, i Harryja Trumana i Winstona Churchilla, odnosno dabome druga Putina, brata Xija, Joea Bidena i Ursulu von der Leyen – ne, ne, molim lepo, ovo sa držanjem za jaja beše samo figura i ne odnosni se na vas, gospođo madam Leyen – pa se s jednim dupetom na četiri stolice razbaškario kao vojvoda Šešelj u bioskopu.

Kad ne bi znao da Vučić vešto drži za jaja i jednog i drugog, bogami bi čovek pomislio da su Trump i Putin na karti sveta sa šestarom u ruci tražili neko mesto, bilo koje, samo da je šta dalje od onog krakatog gnjavatora.

Kako je to bilo moguće, šta se u međuvremenu desilo?

Eh, šta. Svašta.

Da skratim, najpre je Trump Srbin iznenada Srbiji nametnuo carine od trideset pet odsto, veće čak i od onih za Kinu, onda se njegov zet Kushner još iznenadnije zahvalio na poklonjenim ruševinama Generalštaba i neraspakovane ih vratio Vučiću, pa je Kušnerov tast ostavio Beograd kao valjda jedinu evropsku državu bez američkog ambasadora, da bi naposletku hladnokrvno odbio i molbu za odgodu sankcija Naftnoj industriji Srbije u vlasništvu Rusa, i srpski maršal svečano je zatvorio rafineriju u Pančevu. Čovek i Srbin ne sme ni da pomisli šta bi tek bilo da Tramp nije osvedočeni Vučićev prijatelj. Boris Dežulović za Novosti

09.01. (00:00)

A što ako je Trump bio samo ljubomoran na Madura?

Dežulović: Apsolutna odlučnost

Je li političko sponzorstvo nad izvozom kokaina razlog za vojne intervencije u drugim suverenim državama, otmice predsjednika i kršenje svakog pojedinačnog kanona međunarodnog prava? Naravno da nije. Bivši predsjednik Venezuele beskrupulozni je diktator koji je uz pomoć vojske i narko-kartela vladao duboko korumpiranom zemljom, gušio ljudska prava, organizirao namještene izbore, proganjao opoziciju i kontrolirao medije. Ukratko, sve što i nekadašnji predsjednik Hondurasa.

U čemu je razlika između Hondurasa i Venezuele? Odlično pitanje: Venezuela je uvjerljivo najveći svjetski rezervoar sirove nafte s kapacitetom od nevjerojatnih tri stotine milijardi barela, više od Libije, Kuvajta, Rusije i SAD-a – zajedno. Honduras, s druge strane, posjeduje rezerve “crnog zlata” u iznosu od – samo trenutak da zbrojim – dakle točno nula zarez nula barela.

Zaboravite dakle Kolumbiju i Kubu: sljedeća faza operacije “Apsolutna odlučnost” bit će munjeviti zračni napad na Washington, spektakularni helikopterski desant na travnjak Bijele kuće i otmica američkog diktatora i njegove supruge. Zbog posjedovanja oružja, ili zbog toga što uz pomoć vojske i kartela vlada duboko korumpiranom zemljom, guši ljudska prava, organizira namještene izbore, proganja opoziciju i kontrolira medije? Naravno da ne, nismo budale. Sjedinjene Države, najveći svjetski proizvođač “crnog zlata”, još uvijek imaju rezerve od sedamdeset pet milijardi barela sirove nafte. Ili, ako vam je tako lakše, sedam puta više od Kube, Kolumbije i cijele Europske unije – zajedno. Boris Dežulović za N1.

02.01. (16:00)

Laku noć, svirači

Dežulović: Evo zore, evo dana, Bogu da se pomolim

Ako bi Miro Bulj i ostali čuvari hrvatske adventske tradicije u izboru između srednjoeuropskog Assisija i srednjoeuropskog Jasenovca ikakav problem uopće imali – bila bi “lista izvođača”: dok su u bazilici svetog Franje na Božić 2005. godine svirali Židovi i Cigani, u jasenovačkom logoru božićnih su blagdana 1943. svirali – Židovi i Cigani. Kako bi, naime, naši glazbeni kritičari tankoćutnih ušiju reagirali da su svjedočili kad su posvećenu tišinu slavne bazilike u Assisiju ciganske trube iznenada porazbijale “Đurđevdanom”, možemo prilično plastično zamisliti nakon što je gradonačelnik Bulj nezadovoljan muzikom ciganske trubače otjerao sa sinjske pjace – jer “Hrvatska nije Balkan, nego dio Srednje Europe”, i u Hrvatskoj se ne pjeva “evo zore, evo zore, Bogu da se pomolim”, već “evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana” – poslije čega su ulice od ciganskih orkestara očistili i u ostalim hrvatskim gradovima. Po prilici kao što su ulice hrvatskih gradova od ciganskih orkestara bile očišćene i 1941. Boris Dežulović za Novosti

21.12.2025. (15:00)

Neki se samo prave Englezi

Dežulović: Good Morning, Croatia!

Svega koji dan nakon što su egzaltirani domaći mediji objavili kako je po najnovijoj ljestvici English Proficiency Indexa Hrvatska druga svjetska nacija po poznavanju engleskog jezika, RTL je objavio potresnu priču iz Drniša, gdje se lokalno pučanstvo pobunilo zbog liječnika hitne pomoći, Iranca koji govori samo – engleski. I odjednom, superiorna oxfordska Hrvatska, viceprvakinja English Proficiency Indexa, koja govori engleski kao da joj je sam William Shakespeare napisao “Romea i Juditu”, zatekla se u ambulanti u Drnišu, gdje se s doktorom sporazumijeva rukama i nogama, jednom rukom pokazuje na obnevidjelog nekog tipa koji nerazgovijetno krklja, a drugom pokazuje dva prsta i govori “dvije riječi”, pa prvu riječ tumači pokazujući prstom na čelo, a drugu udarajući tim istim čelom o zid čekaonice, nemoćno pred zbunjenim Irancem urlajući, “moždani udar jebemtimater moždani udar!”. Boris Dežulović at his best, for Novosti.

14.12.2025. (14:00)

Pardon my French

Dežulović: Vitezovi Bezgrešnog Kurca

Ni Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina, dakako, nisu jedini obilježili Međunarodni dan borbe protiv femicida. Iste te subote, dok su se oni na koljenima vraćali tradicionalnim vrijednostima, na stubištu zgrade na Trgu Republike Hrvatske u Rijeci preminula je djevojka koju je njen dvadesettrogodišnji mužjak iskasapio s tridesetak uboda nožem. I kad poubijamo sve preostale žene, kad dovršimo herojski krvavi ženocid, bit će to Hrvatska kakvu su sanjali ćaće naše slavne muške domovine i didurine naše stare slave djedovine. Ostat će nam onda još samo dosanjati onaj davni vizionarski “Imagine there’s no women“. Jer to je, realno, jedini potencijalni problem seksički čiste Hrvatske, Hrvatske bez onih bučnih nastavaka za usisivače, kako se ono zovu, da: žene. Tko će, naime, poubijamo li svu ženščad, rađati nove Mužjake? Vitezovima Besplodna Kurca ostat će tada moliti još samo da se mogu nekako samooplođivati, kao u fra Lukinoj “Imagine”, pa da budu konačno svoji na svome. Boris Dežulović za Novosti.

07.12.2025. (08:00)

Uhapšen? Koja koincidencija! Jutros je baš dobio otkaz. Bit će da je imao peh

Dežuloivć: Ćaća se vraća

Neugodno je tako ispalo da je premijer Plenković, znajući kako će mu inspektorska uzdanica završiti u Remetincu, u dramatičnoj utrci s vremenom i policijskim džipovima požurio da ga razriješi dužnosti. Da se ne ponovi ono neugodno ispadanje od prije tri i pol godine, kad je Darko Horvat – sjetit ćete ga se s početka teksta, isti onaj koji je u Saboru tumačio kako će Zakon o Državnom inspektoratu “smanjiti inspekcijski pritisak i presiju spram hrvatskih poduzetnika” – uhapšen taman u trenutku kad je bio ministar gospodarstva.

“Ako je netko uhićen, taj ne može biti ministar, to je jasno kao dan”, pokisao je sat-dva kasnije Plenković elaborirao okupljenim novinarima. Tada je hrvatski premijer naučio lekciju o neugodnom ispadanju. Je li dakle predsjednik Vlade znao za USKOK-ovu istragu i skoro hapšenje glavnog državnog inspektora Andrije Mikulića? Nisam to znao”, mrtav hladan odgovorio je Andrej Plenković na konferenciji za novinare. “Tako ispada”, ležerno je odgovorio premijer. Kako ispada? Shvatili ste, neugodno. Ali još uvijek ugodnije nego da je uhapšen kao glavni državni inspektor. Boris Dežulović za Novosti

06.12.2025. (19:00)

Ako ne znaš šta bi bilo kad bi bilo

Dežulović predstavio novu knjigu: Analiza povijesti i sadašnjosti kroz Pivnički puč 1923.

Dežulović predstavlja svoj novi roman “Tko je taj čovjek”, koji je smješten u Münchenu 1923. godine, za vrijeme Pivničkog puča. Roman prati američkog novinara s misijom atentata na budućeg njemačkog vođu, no bavi se dubljim pitanjima o povijesti, sudbini i odgovornosti čovječanstva. Pisac ističe kako je djelo faktografski precizno, ali je radnja čista fikcija koja nudi alternativnu povijest. U razgovoru se povlače i paralele između stanja u Europi 1920-ih i današnjeg vremena.