Đivo Đurović: Kako je na kraju sramotnog Trumpovog suđenja Amerika dobila neočekivanog heroja - Mitta Romneyja

Pogled iznad kukavičjeg gnijezda

Đivo Đurović: Kako je na kraju sramotnog Trumpovog suđenja Amerika dobila neočekivanog heroja – Mitta Romneyja

Povijest neće imati milosti za sramotno ponašanje republikanaca, koji su u postupku impeachmenta ismijali istinu, pravdu i političku odgovornost. No, postoji barem mala utjeha: demokrati su pokušali spasiti američku demokraciju i Trumpa spriječiti da na vlasti ostane zauvijek, kao monarh. U tome im se pridružio čovjek koji je jednom mogao postati predsjednik, a jučer je postao heroj – Mitt Romney zaslužio je svoje mjesto u povijesti – Đivo Đurović za Telegram.

kolumne Đivo Đurović

Škola za život, ali bez popravnog iz društva

Jokić: Ravnateljica medicinske škole inzistiranjem na rušenju 19 učenika osvjetlala obraz obrazovanju

Nacionalno je odjeknula vijest da je 19 učenika Medicinske škole Ante Kuzmanića u Zadru, od čega 15 onih koji su započeli srednjoškolsko obrazovanje, palo razred (N1). I to 2025. godine, kada je sve više pritisaka roditelja, prijetnji pa i policije, a negdje čak i odvjetnika na školskim hodnicima. Ideja da se bez rada može uspjeti izrazito je ukorijenjena u hrvatskom društvu, i to ne bez razloga. Više od dvije trećine učenika srednjih škola smatra da su za zapošljavanje važnije rodbinske veze, poznanstva i politička pripadnost od onoga što znaš i možeš. U takvoj društvenoj klimi teško je inzistirati na kriterijima kao što to hrabro čini zadarska ravnateljica jer te stvarnost svakodnevno demantira. Inzistiranje na kriterijima za Hrvatsku je jedan od najvažnijih razvojnih zadataka. Društva koja odustanu od kriterija osuđena su na sporiju ili bržu propast. Boris Jokić za tportal.

Boris Jokić kolumne

Svako pravilo ima i pokoju iznimku

Beck: Kako maturirati? Budite pristojni, uzmite odvjetnika i odgovorite na besmislena pitanja

Puno babica, kilava dječica. Ravnatelj Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja Vinko Filipović objavio je da su netom završene mature, tijekom 20 mjeseci, pripremale radne skupine od 128 članova, čemu valja pribrojiti 40 recenzenata, 29 prevoditelja, 23 čitača na snimanjima, 10 lektora i 21 stručnjak za prilagodbu ispita – pa su ipak uspjeli u 22. zadatku na osnovnoj razini iz Matematike postaviti pitanje na koji je točan odgovor bilo koji realni broj, a u 27. se tražio opseg trokuta koji ne postoji, piše Boris Beck za Večernji list. Filipović se žalio pred novinarima da oni „valjda jedini u Hrvatskoj rade posao u kojem nitko ne smije pogriješiti“, što je istina, pogotovo zato što su nemilosrdni prema pogreškama maturanata. No, u sustavu ipak ima i iznimaka… cijeli tekst na Narodu

Boris Beck kolumne

Ali bitno da je koncert prošao ok

Dežulović: Ustavni dernek

To smo dakle riješili, od 5. srpnja 2025. godine “Za dom spremni!” legalni je i nekažnjivi hrvatski domoljubni pozdrav. Idemo dalje. Ako je nedvosmisleni nacifašistički pozdrav iz Drugog svjetskog rata normalni hrvatski pozdrav – ako to ni po čemu nije problem, a vidimo da ni po čemu nije – zašto stati? Evo, recimo, nemam pojma, visoko podignuta desnica. Kad smo već pozdrav “Za dom spremni!” ravno iz Drugog svjetskog rata uveli u javni diskurs 2025., ne postoji baš nijedan jedini opravdani razlog zbog kojega ga ne bismo izvodili onako kako se izvorno i izvodio, i kako su ga kasnije – što je, Bogu hvala, ostalo dobro dokumentirano – izvodili i HOS-ovci u Domovinskom ratu i Marko Perković na koncertima devedesetih: s visoko podignutom desnicom. Bez desnice u zraku, uostalom, “Za dom spremni!” je kao muškarac bez brčića. Štoviše, svatko tko “Za dom spremni!” viče bez podignute desne ruke uz malo bi se dobre hrvatske volje mogao smatrati krajnje suspektnim Hrvatom. Boris Dežulović za Novosti.

Boris Dežulović kolumne Thompsonov koncert na Hipodromu

A vremena su taman takva da zažališ za njima

Basara: Izumiranje drekavaca

Malo-malo pa ćete u novinama naići na žalosne napise o izumiranju sve više životinjskih vrsta, ali ni u jednim novinama – osim specijalno u Kuriru – nećete naći ni retka o izumiranju jedne životinjske vrste koja je svojevremeno bila od vitalne važnosti upravo za novine. Ljudska (i novinarska) nezahvalnost ne znaju za granice. Reč je, naime, o izumiranju drekavaca, teladi sa dve glave, stršljenova veličine vrapca i ostalih divnih stvorenja – na čelu s proplakalim ikonama – koja su tokom nekadašnjih dugih, vrelih leta u kojima se ništa bitno nije događalo održavala novine u kakvom-takvom životu.

Takozvana zanimljiva vremena zapravo su ubistveno dosadna. Ona po pravilu uopšte i nisu zanimljiva, nego su ili opasna ili zastrašujuća. Ono što takvim vremenima – i novinama koje u njima izlaze – daje privid dinamike nije svežina, novina i zanimljivost ovog ili onog događanja, nego pojačano lučenje adrenalina, intenzitet i ostrašćenost uživljavanja u večno vraćanje istog. Svetislav Basara o medijima i ljudima.

kolumne Svetislav Basara

Četrdesete su nove dvadesete

Andrea Andrassy: Ušla sam u godine kad dvadesetogodišnjacima mogu govorit “djeco draga” i opominjat tinejdžere da pokriju bubrege

Kad sam imala 18, vrlo mi je ozbiljno najavljeno da ću s 40, a zapravo već i s 30, bit “žena za otpad” – nije bilo zlonamjerno, zapravo je bilo upozorenje u sasvim dobroj namjeri koja je glasila: “Uživaj dok možeš, godine će te uništit, tako to ide kod žena.” Kao “mudra” osoba koja je u novom desetljeću već 24 sata, danas ću s vama podijelit važne stvari koje svaka žena mora naučit do četrdesete – osim ideje da je u tim godinama za otpad, to se striček malo zabunio. Svakom kom treba, a nekad i kad ne treba, ali želiš – “ne može” je pola zdravlja, ali zdrave navike se najteže usvajaju. “Za ljepotu treba patiti” – makse, seljanko, za ljepotu treba oprat zube i eventualno kosu. Ostalo su nametnute gluposti. Šiške su gotovo uvijek loša ideja, “Žena je ženi vuk” je teorija zavjere, djeca nisu jedina kruna (svačijeg) života, ne mora svaka žena znati zamotati sarmu i burek, no jedino što bi svaka žena morala znat, to je kad je zadnji put bila kod ginekologa i na pregledu dojke. Andrea Andrassy povodom proslave 40. rođendana, za Miss7

Andrea Andrassy kolumne

Jer slušaju i Thompsona i Lennyja Cohena

Ivančić: Koga farba SDP?

“Odlika suvremenoga hrvatskog fašizma je da svoju najdublju suštinu predstavlja kao nevažni folklorni dodatak. Treba pošteno priznati da su svih ovih decenija vlasti u tome bile dosljedne: ne želimo one koji se otvoreno deklariraju kao fašisti, nego one koji tvrde da to nisu dok zdušno afirmiraju fašizam, one koji se groze ustaštva dok viču ‘Za dom spremni’. Sjeti se pokojnoga Tuđmana koji je javno veličao Franca, a onda sudskome progonu izložio novinare koji su se drznuli nazvati ga frankistom. Ili kad je tekovine ZAVNOH-a dao upisati u državni ustav, a istovremeno naredio rušenje tri tisuće partizanskih spomenika. Ako mene pitaš, upravo je taj programski cinizam ono što Hrvatsku čini specifičnom u odnosu na generalni trijumf desnice u Europi.”

“Zašto bi ona bila specifična?”

“U mnogim europskim zemljama radikalna desnica postupno dolazi na vlast, a u Hrvatskoj ona postupno ostaje na vlasti. Već trideset i pet godina.”

“Uz kratka razdoblja relaksacije kada je vladu vodio SDP”, nadopunio ju je suprug.

“To što si sada rekao je najveća glupost koju sam danas čula!” presjekla ga je građanka. “Nekada stvarno zvučiš kao zadnji retard…” Viktor Ivančić prenosi razgovor dvoje supružnika za Novosti.

kolumne Viktor Ivančić

Ustaša nigdje, a miris NDH-a svuda

Klauški: Ne mora se nikoga proglašavati ustašom. To ipak ne znači da situacija nije jednako opasna

Što bi promijenilo u ovoj priči da kažemo da nitko tko je bio na koncertu nije ustaša? Svi oni nazočili su skupu koji je bio kleronacionalistički miting, a ne glazbeni događaj. I čak da se ne spominju ustaše, Jasenovac, poglavnik, rasni zakoni, NDH, iza svega toga valja se ideologija, svjetonazor i sentiment koji evocira politiku i režim koji se nazivao ustaškim, a sada se pravi da to nije.

Negira se zločinački karakter Jasenovca. Akcija Oluja dobrim dijelom slavi istjerivanje dvjesto tisuća Srba. Promovira se teza da Hrvat u Domovinskom ratu nije mogao počiniti ratni zločin. Međunarodni osuđeni terorist slavi se kao hrvatski heroj. Huška se protiv nacionalnih i seksualnih manjina, širi se govor mržnje protiv stranaca, migranata i useljenika, kao i protiv svih kritičara, protivnika i unutarnjih neprijatelja koje ustaše vole nazivati komunistima. Kako bi time opravdali svoj fašizam. Tomislav Klauški za 24 sata

kolumne Thompsonov koncert na Hipodromu Tomislav Klauški

Jer on nije "NATO cheerleader"

Jergović: Zoran Milanović i propuštena večera kao čin visoke državničke samosvijesti

Zahvalan sam predsjedniku Republike Hrvatske što nije otišao na večeru kralja Willem-Alexandera i kraljice Máxime u Haagu. Svoj nedolazak opravdao je žilavom višednevnom koronom. Hrvatska je malena i marginalna zemlja. Za građane Hrvatske i za ponekog njezinog političara koji ipak ima ljudski i narodni integritet, to bi, naročito u zla doba, trebala biti prednost. Općenito, za ljude od formata, ili za ljude koji su odrasli u skladu sa sobom i svim svojim talentima i nedostacima, bolje je, sigurnije, pa čak i dostojnije da su građani malih zemalja. Važno je samo da se ne propinju na prste da budu veći i da se ne trse da u velikim europskim i svjetskim sranjima daju prilog koji će ih nadrasti. Danas, 2025. godine, biti Europljanin u nekom višem i plemenitijem smislu, znači biti građanin Slovenije, zemlje koja na neki otvoren i dostojanstven način ostaje protiv vlastitoga zeta. Miljenko Jergović za svoj blog

kolumne Miljenko Jergović Zoran Milanović

Iz rubrike "glazba" u rubriku "crna kronika"

Markovina: Koncert istine u Zagrebu

Jedina dobra stvar u vezi neoustaškog kič-užasa koji se ovog vikenda odvio na zagrebačkom Hipodromu, ali i po čitavom gradu uoči Thompsonovog koncerta, jeste to što je sada puna istina o hrvatskom društvu postala očita svima. Ponajprije urbanoj zagrebačkoj populaciji koja je, ušuškana unutar vlastitog svijeta i mainstream medija, pa i unutar vlastitog većinskog zeleno-lijevog političkog izbora, živjela u uvjerenju kako situacija nije baš takva. Istina jeste, i to može biti donekle utješno, da se radi o simboličnom radikalnom desničarenju, koje je umnogome u trendu među mladom populacijom, ali ne treba veliki korak od simbolike do prakse. Tim prije što je apsolutno nevjerovatno odakle takav nacionalizam crpi gorivo, jer ako je ijedan ovdašnji nacionalizam ostvario praktično sve svoje ciljeve, to je hrvatski. Te frustracije ne mogu biti ništa drugo, nego fiktivne i pogonjene tek još s nas par postotaka ljudi koji se tome naglas odupiru. Dragan Markovina za Peščanik.

Dragan Markovina kolumne Thompsonov koncert na Hipodromu

Bolje usporediti s blokaderima

Basara: Thompsonom protiv Karadžića

Na književno veče posvećeno poeziji Radovana Karadžića, hrvatska nacionalna desnica je odgovorila ni manje ni više nego Tompsonom. Cinik bi rekao – rafalnom paljbom. Impresivan broj poklonika na Hipodromu u poređenju sa šakom (starih) jada okupljenom u musafirhani SKZ. (Šaka jada bi na to bezbeli rekla: Boj ne bije svijetlo oružje, Tompson, već boj bije srce u junaka.) Moji zagrebački drugovi – i „druga Hrvatska“ uopšte – najblaže rečeno pizde zbog Tompsona i njegovih ustašluka. Ali džaba kreče, kao i ja. Ne može šut protiv rogatog. Tompson, naime, uživa snažnu potporu hrvatskih političkih partija – ne znam da li ima časnih izuzetaka – zato što navraća vodu na njihovu vodenicu, animira glasačko telo, a da pritom političke partije izbegavaju obavezu odašiljanja toksičnih poruka… Svetislav Basara, doduše malo krivo informiran ovaj puta, ali ionako ga se čita zbog stila i nekih poanti.

kolumne Svetislav Basara

Pogled iznad kukavičjeg gnijezda