Film Past Lives (2023) - ramen na američki način - Monitor.hr
31.08.2023. (12:00)

Putujmo na istok

Film Past Lives (2023) – ramen na američki način

Početkom milenija, pojavom filmova “Memories of Murder” i “Oldboy” počela je uzlazna putanja južnokorejskog filma. Odjednom je zemlja poznata po brodogradnji krenula štancati filmove bolje i od brodova podarivši ljubiteljima sedme umjetnosti barem tucet punokrvnih remek- djela da bi svoju internacionalnu afirmaciju potvrdila trijumfom “Parazita” na dodjelama Oscara. Ne može se reći da “Past Lives” nije solidno ostvarenje, no riječ o tek jedva iznadprosječnom nezavisnom uratku kakvih na Sundance Film Festivalu ima svake godine na bacanje, premda ne treba čuditi kritičarska opčinjenost i kolektivni ograzam koji oko ovog filma vlada. Primjerice film na IMDB-u trenutno ima visoku ocjenu (8,2). Ravno do dna


Slične vijesti

Prekjučer (23:00)

Ako ništa, da se ponovno pogleda original

Izašao remake kultnog filma iz 90-ih, The Crow: Vrana vrani očiju (ne) vadi

Kako nadmašiti ikonički stari film iz 1994. za koji je Brandon Lee doslovce dao svoj život i umro na setu? Teško i nikako. “Vrana” Alexa Proyasa bila je čak i više od kultnog filma inspiriranog istoimenim stripom Jamesa O’Barra. Spletom nesretnih okolnosti, odnosno Leejeve pogibije na snimanju, “The Crow” je metafizički isprepleo kinematografiju i zbilju, tjelesno i duhovno, život i smrt. “The Crow” je obilježio devedesete iznimnom audiovizualnošću, soundtrackom jedne generacije i stripovskom (s)likovnošću usporedivom s mračnom noirovsko-gotičkom estetikom “Blade Runnera” i “Batmana”, a Proyasova elegična i melankolična akcijska fantazija autentične, proganjajuće tuge trajno se zadržala u srcu i nastavila živjeti desetljećima kasnije. To je ostavština “Vrane” s kojom se nemoguće nositi. Proyasu je bilo dovoljno pet minuta flešbekova da uspostavi Erica i Shelly kao tragične romantičare, a Sandersu za to treba 45 uz puno praznog hoda. Gotovo svaki kadar kod Proyasa imao je umjetničke kompozicije, što se ne može reći za Sandersa koji je napravio puno bolji posao s remakeom kulta devedesetih “Ghost In The Shell”… Marko Njegić za Slobodnu

Nedjelja (22:00)

Captain Fantastic ponovno jaše, i to doslovno

Živjeti i umrijeti na Divljem zapadu: Aragorn je drugi put stao iza kamere i snimio malo drukčiji vestern

Zakoračivši drugi put iza kamere, Mortensen je snimio vrlo dobar staromodni vestern ambijentiran u vrijeme prije, za vrijeme i poslije Građanskog rata, pa i film koji je više od “kaubojca” – drama s art senzibilitetom festivalca. “The Dead Don’t Hurt” kaska u sjeni Costnerova vesterna “Horizon: Prvi dio”, no to ne zaslužuje s obzirom da je superiorniji. Zanimljivo je da Mortensen danas ima približno godina koliko Eastwood kad je režirao “Unforgiven”, a njegov drugijenac je kompletno autorsko djelo i nije samo potpisan kao glumac i redatelj, već i producent, scenarist i skladatelj. No “The Dead Don’t Hurt” senzbilitetom odgovara Mortensenu čak i više od njegova prvijenca, obiteljske drame “Falling” iz 2020. godine. Marko Njegić za Slobodnu

Subota (19:00)

Bolje gledati dokumentarac

Girl You Know It’s True: Odlični temelji, ali neiskorištena prilika

Nažalost, film o najpoznatijim lipsinkerima u povijesti (do pojave TikToka) tek je slabašni pokušaj njemačko-austrijskog redatelja Simona Verhoevena da traljavo iskopira istrošenu šprancu američkih biografskih filmova. To ne mora biti nužno loša stvar jer, na kraju dana, bitno je samo da film bude zabavan. A GYKIT ima vrhunski zabavnu priču koja nudi toliko različitih i zanimljivih pristupa. Nažalost, redatelj se na kraju odlučuje za najbazičniji mogući pristup, čime momentalno ubija čak i trenutke u kojima film uspijeva biti legitimno smiješan. I legitimno tragičan. Priča o Fabu Morvanu i Robu Pilatusu je upravo to pa i puno više od toga. Uspon i pad dvojice europskih plesača koji su spletom suludih okolnosti dogurali do svjetske karijere i Grammyja iako ne znaju ni pjevati ni repati, ni svirati, ni pisati pjesme, savršeno je nevjerojatan i kao stvoren za film. Rob i Fab su jednostavno… bili tamo u pravom trenutku. Kao Forrest Gump ili Peter Sellers u Being There. Hrvoje Marjanović za Index.

13.09. (01:00)

Više kosti nego mesa

Groblje kostiju: Serijski ubojica od 50 centi

50 centi. Otprilike toliko vrijedi direktno-na-video film “Groblje kostiju” (“Boneyard”) u kojem poznate face kao što su Mel Gibson i 50 Cent imaju sporedne ili čak epizodne uloge, a pojavio se premijerno u “A1 Videoteci”. “Groblje kostiju” najnoviji je u nizu “serial killer” trilera i imao je određeni potencijal sukladno polazišnoj točki filma u šokantnoj istinitoj priči. Kad je Gibson u kadru, a to je ukupno nekih 15 minuta najviše, “Boneyard” je donekle gledljiv, no čim ga nema, film je u problemu. Kaže Marko Njegić za Slobodnu.

10.09. (00:00)

Tko drugom Zamku kopa, Shyamalan u nju pada

Film ‘Zamka‘: Klopka za režisera Shyamalana

Koncept “Što ako se ‘Kad jaganjci utihnu’ dogodi na koncertu Taylor Swift?” jedinstven je i originalan u razdoblju recikliranih blockbusterskih ideja, štoviše jedan od intrigantnijih u opusu redatelja koji je dosegnuo status da na plakatu “Trap” piše “A new M. Night Shyamalan experience” umjesto “film”. Shyamalan kači gledatelja na udicu koncepta i isprve fino intenzivira koncertni ugođaj i klaustrofobičnu trilersku tenziju na mjestu gdje bi vriskovi užitka mogli prerasti u krikove užasa. Međutim, film demonstrira ono najbolje, ali i najgore od Shyamalana – naime, njegovi zapleti često su ingeniozni, ali njihova razrada i rasplet znaju štekati. Kad radnja u drugoj polovici napusti dvoranu, priča se počinje urušavati i “Trap” u razočaravajućem trećem činu postaje prilično trapav film, neodlučan bi li bio satira na račun moderne idolatrije koja izjednačava serijske ubojice s pop-zvijezdama, “serial killer” triler ili autoparodija s namigom, da bi na kraju ispao možda najviše ovo potonje. Slobodna, Forum

07.09. (20:00)

Zabavna komedijica pred početak jeseni

Beetlejuice Beetlejuice: Ima još soka u staroj ideji

Sama priča nema pretjeranog smisla, ali epizodičnost radnje će vas dovoljno uvući u ovaj kaotičan zaplet prepun bedastih pošalica i šarmantnih praktičkih efekata (pješčani crvi su čista ljubav) da uživate u stotinjak zabavnih minuta prožetih nostalgijom za vremenima kad su filmovi sačinjeni od takvih sastojaka vladali velikim ekranom. Iznad svega, “Beetlejuice Beetlejuice” pokazuje da Tim Burton iz svog kreativnog uma još uvijek može iscijediti dovoljno “juicea” da uspije upogoniti tri i pol desetljeća očekivani nastavak vlastitoga čeda, a u tom mu pomažu dugogodišnji suradnici koji ga dobro razumiju. Ravno do dna

06.09. (15:00)

Netko je opet tri puta izgovorio - Bubimir, Bubimir...

Marjanović o nastavku Bubimira: Bolji od originala…

Jedinicu sam volio i tijekom života sigurno je pogledao barem pet puta, ali film mi se oduvijek više sviđao kao ideja nego kao film koji me istinski zabavio. Cijenio sam Burtonovu viziju zagrobnog života, Winona Ryder u tom je periodu bila omiljena američka glumica većine mračnjaka među klincima, a Michael Keaton postao je službeno jedini glumac kojeg ste u ulozi mogli zamisliti. Burton je odlučio oživjeti svoju morbidnu komediju i rezultat je iznenađujuće zabavan film, koji je u mnogočemu bolji od prethodnika. Ono što je zanimljivo je da film predstavlja svojevrsni odmak od standardnog Burtonovog stila i premda je prepun prepoznatljivih ideja i rješenja, zagriženim bi se fanovima mogao učiniti kao “Burton light”, što djelomično i jest, ali iz nekog razloga, unatoč svojem “burtonofilstvu”, to nisam doživio kao nedostatak.  Kaže Hrvoje Marjanović za Index. Prve recenzije i na Forumu.

01.09. (16:00)

Tiha jeza

Vražja kupka: Kandidat za horor godine, iako to zapravo ni nije horor

Ako od „Vražje kupke“ očekujemo da bude punokrvni horor koji vrvi od nadnaravnih elemenata, nasilja, strave i užasa, na krivom smo tragu, ali to smo i mogli pretpostaviti od dua Franz-Fiala jer je kod njih ono stravično češće u implikacijama, a nasilni aktovi, ako ih ima, dolaze naglo, traju kratko i ostavljaju posljedice. I ovdje je to slučaj: užas se gradi atmosferom, realistično groznom, te implikacijom okljaštrenih unutarnjih života likova zarobljenih u prostoru, vremenu, nasušnim potrebama i vjerovanjima, od službenih do labavih narodnih. Film zbog toga bolje funkcionira kao duboka i, opet, veoma realistična psihološka drama, te kao svojevrsni film paradigme koji u „elevated” hororu kao podžanru nikako nije strani pojam. Lupiga

26.08. (16:00)

Ubojica dugih nogu

Longlegs: Kad je sedam jaganjaca utihnulo pred egzorcistom

‘Sleeper hit’ Osgooda Perkinsa (sina Anthonyja Perkinsa, mnogima najpoznatijeg po ulozi Normana Batesa u Psihu) uspio je unijeti dašak svježine u truli podžanr trilera o lovu na serijske ubojice. Mlada i ambiciozna agentica FBI-a koja se od svojih kolega izdvaja nevjerojatnom intuicijom zbog kojega lakoćom može riješiti naoko nemoguće slučajeve. Njezin špurijus zaintrigira šefa odjela u Oregonu agenta Cartera (Blake Underwood) koji joj povjeri vođenje istrage o serijskom ubojici znanom jedino kao Longlegs (Nicolas Cage) koji preko 30 godina ubija obitelji ne ostavljajući nikakve dokaze izuzev potpisanog pisma. Dugonogi (ne znam zvuči li to više kao neinventivan crtić ili jeftin pornić) ima unikatan modus operandi u kojemu uvijek bira obitelji gdje je kćer rođena na točno specifičan datum i koji nikada sam ne izvrši gnjusna zlodjela već uvijek otac prvo ubije cijelu obitelj, pa zatim sebe… više na Ravno do dna, ali i na Forumu, gdje su mišljenja podijeljena.

26.08. (00:00)

Samo osam desetljeća na filmskom platnu

Film ‘Veliki bjegunac‘ posljednji je Michaela Cainea: Od starosti nema bijega

Povlačenje iz svijeta glume objavio je čuveni Michael Caine u jesen 2023. godine, u dobi od 90 godina. Dvostruki oskarovac najavio je umirovljenje na promociji filma “Veliki bjegunac” (“The Great Escaper”), u kojem je glumio sa, u međuvremenu pokojnom legendom, Glendom Jackson. Postoji simbolika da je baš ovo zadnji Caineov film, otprilike kao “Lucky” u slučaju Harryja Deana Stantona. U prilagodbi nesvakidašnje istinite priče, Caine tumači (stvarni) lik 89-godišnjeg veterana Drugog svjetskog rata Bernarda Jordana koji, uz bodrenje supruge Rene (Jackson), bježi iz britanskog doma za starije kako bi prisustvovao obilježavanju 70. godišnjice Dana D, iskrcavanja saveznika u Francuskoj, a film je dobio naslov po njegovu nadimku u medijima – “veliki bjegunac”. Zametne se Parkeru televizijski sentiment i s njim povezana presentimentalna nota u centralnom (modernom) dijelu priče, ali odlični glumci uzdižu film i daju mu na dramskoj snazi. Marko Njegić za Slobodnu.