Film Past Lives (2023) - ramen na američki način - Monitor.hr
31.08. (12:00)

Putujmo na istok

Film Past Lives (2023) – ramen na američki način

Početkom milenija, pojavom filmova “Memories of Murder” i “Oldboy” počela je uzlazna putanja južnokorejskog filma. Odjednom je zemlja poznata po brodogradnji krenula štancati filmove bolje i od brodova podarivši ljubiteljima sedme umjetnosti barem tucet punokrvnih remek- djela da bi svoju internacionalnu afirmaciju potvrdila trijumfom “Parazita” na dodjelama Oscara. Ne može se reći da “Past Lives” nije solidno ostvarenje, no riječ o tek jedva iznadprosječnom nezavisnom uratku kakvih na Sundance Film Festivalu ima svake godine na bacanje, premda ne treba čuditi kritičarska opčinjenost i kolektivni ograzam koji oko ovog filma vlada. Primjerice film na IMDB-u trenutno ima visoku ocjenu (8,2). Ravno do dna


Slične vijesti

Prekjučer (14:00)

Kao Office, samo dugometražni

Film Blackberry: Komična priča o zaboravljenom proizvođaču mobitela

Sjeća li se više netko prvog masovno prodavanog „pametnog” mobitela? Ne, nije prvi iPhone, nego uređaj koji su svi pomodni poslovnjaci i poslovni pomodari imali prije njega, jedan, bilo koji od modela kanadske kompanije BlackBerry. Koncept je bio skoro genijalan u svojoj jednostavnosti: spojiti osnovne komunikacijske funkcije mobitela i jednu od funkcija računala i iskoristiti besplatan internet. Spoj doku-drame i korporativnog trilera otkrio je David Fincher kod Social Networka. Matt Johnson, pak, dolazi iz nešto drugačijeg miljea. Iako je „BlackBerry“ film drugačije pozadine, nešto od te niskobudžetne, „uradi sam”, igrive estetike, pa i etike, prisutno je i u ovom filmu. Naime, Johnson optira za stil nalik na komične TV-serije devedesetih s pokretnom, na momente čak i „živčanom” kamerom iz ruke koja kao da „zoomovima” i švenkovima nudi dodatni neverbalni komentar onoga što vidimo na ekranu, i to u brzom tempu i nabijenom montažnom ritmu. Lupiga

20.09. (18:00)

Spomenik samom sebi

Jurica Pavičić o Kusturičinom ‘Maradoni’: Tužni pajaco jedne pseudopolitičke ambicije

Bio je to film koji je na prvu ruku izgledao kao klasična filmska sportska biografija. Slavni režiser u njemu intervjuira slavnog nogometaša, pohodi njegov rodni kvart, snima njegovo prvo igralište te prikazuje najslavnije golove argentinske “desetke”. “Maradona” je – međutim – istodobno bio i politički film. Kusturica je argentinskog nogometaša u tom filmu pokušao “prodati” kao antiglobalističku ikonu, ljubitelja Che Guevare, tribuna sirotih i obespravljenih, ogorčenog patriota koji je Englezima gol zabio rukom jer bi – kako je rekao – nakon Falklandskog rata “Englezu ukrao i novčanik kada bi mogao”. Najbolji britanski filmski kritičar Jonathan Romney te je 2008. napisao kako je Kusturičin film “filmski ekvivalent onim fotografijama na kojima fan snimi samoga sebe s rukom obješenom oko ramena svog idola”. Taj opis vrijedi i za ideologiju Kusturičina filma. Prodajući Maradonu kao antiimperijalističkog superstara, Emir Kusturica je te 2008. istodobno i u istoj niši prodavao i samoga sebe. XXZ prenosi stariji članak Jutarnjeg.

20.09. (15:00)

Tu i Poirotov brk ima svoj brk

Film ‘Ubojstvo u Veneciji’: ‘whodunit’ strave

Uz dužno poštovanje Peteru Ustinovu, samo je jedan čovjek čije se lice vam može stvoriti u vašem umu kada netko spomene ime Hercule Poirot, a to je ono Davida Sucheta koji je na televiziji slavnog belgijskog detektiva iz pera i mašte kraljice krimića Agathe Christie tumačio kroz nekoliko desetljeća. Je li moguće da se pomalo privikavamo i na Kennetha Branagha? “A Haunting in Venice” zapravo je mnogo bolji horor od najnovijeg izdanka “The Conjuring” svemira, iako uopće nije film strave. Oba filma obilno koriste tzv. jump scare momente, ali kod Branagha oni nisu sami sebi svrha da ne vode ničemu osim kratkotrajne reakcije. Možemo samo reći da nakon tri filma stvari napokon postaju zanimljive. Ravno do dna

01.09. (19:00)

Jadna djeca

Film ‘Sound of Freedom’: Tmurna i dosadna (pseudo)kontroverza

Trgovina djecom nažalost je stvarna stvar. Trgovina djecom kako bi ih zli političari pod vodstvom Hillary Clinton žrtvovali i pili njihovu krv u nakani da valjda postignu vječnu mladost u podrumu neke pizzerije koja nema podrum je poremećena QAnon teorija zavjere koja nema veze s mozgom. Meksički redatelj Alejandro Monteverde snimio je film o prvom fenomenu, ali “Sound of Freedom” postao je usko povezan i s onim drugim. S jedne strane, to je odbilo mnoge od filma, pa autori stoga nisu uspjeli dobiti distribuciju kod velikih studija, no tog posla se prihvatila kuća Angel Studios. Osim vjernika, naravno, film su u SAD-u prigrlili sljedbenici QAnon kulta, ali i širok spektar konzervativnih i desnije usmjerenih struja. No film bi, smatra recenzent Ravno do dna, trebalo izbjegavati iz drugog razloga. Zato što jednostavno nije dobar. Naveliko se komentira i na Forumu.

25.08. (12:00)

Meni je Ernest i dalje najdraži vampir

Film The Last Voyage of the Demeter: Zlo na brodu

Ni jedan komad vampirske fikcije nije ostavio trag u posljednjem stoljeću kao roman “Dracula” irskog pisca Brama Stokera, a na filmskom platnu živi već više od stotinu godina i mađarskog filma “Drakula Halála” (1921.), te slavnije “Nosferatu” njemačkoga redatelja F. W. Murnaua objavljenoga godinu dana kasnije. Kad se ista priča uvijek iznova ponavlja kroz toliko dugačko vremensko razdoblje, potrebno je stalno iznalaziti nove rakurse i načine kako bi ostala privlačna gledateljima. Film norveškog redatelja horora Andréa Øvredala prati liječnika Clemensa koji se pridružuje posadi ruske škune na putu za London na kojoj stvari pođu po zlu kad nepoznata sila prvo pobije sve životinje na brodu, prije nego se baci na same mornare. S obzirom na veliku količinu, ali prosječno prilično nisku kvalitetu filmova strave koje smo dosad ove godine imali priliku vidjeti, “The Last Voyage of the Demeter” svakako spada u gornji ešalon viđenoga. Ravno do dna

14.08. (16:00)

Stilska vježba

Pavlić: Najnoviji film Wesa Andersona vizualno je lijep i sadržajno zamoran

Kad kažem ‘zamorno’ ne mislim nužno ni loše ni glupo, ali ne mislim bogme ni dobro i pametno. Osim što se Anderson toliko trudi da bude pametan, referencijalan i METACITATAN tako da svakog normalnog gledatelja zaboli kosa. Sve mora imati veze s nečim drugim, sve se mora izraziti kroz referencu na nešto treće, nijedna se emocija ne smije izraziti, nego se treba prikazati u obliku nekog zastarjelog uređaja, ispeglane košulje ili mrtvo-ozbiljno izgovorene rečenice kojoj bi se u svakom drugom filmu ljudi nasmijali jer je previše patetična. Poanta filma, kao i uvijek kod Wesa, vrti se oko smisla života, s tim da to ovdje i drito kaže preko nekoliko puta u dijalogu, Wes misli da je duhovit, iako nije i tak. Zijev. Zrinka Pavlić za tportal.

02.08. (13:00)

Ok je, ali treba papati još žganaca

Film Sedmo nebo: Dugometražni prvijenac Jasne Nanut razgaljuje, ali i ostaje visjeti u zraku

Za početak, bez okolišanja možemo reći da „Sedmo nebo“ nije loš film i da svoj osnovni zadatak razgaljivanja (prije negoli nasmijavanja) uglavnom ispunjava, s nekoliko elemenata koji se čak penju do nivoa vrlo dobrog. Nešto lošija vijest je da se to ne uklapa baš skladno u cjelinu i da zbog toga film nekako ostaje visjeti u zraku, pa kao takav može bolje poslužiti kao još jedna potvrda da je Jasna Nanut više nego sposobna autorica koja prolazi kroz tešku tranziciju s kratkog na dugi metar i pritom možda i neke odluke odlaže dok ne donese krivu. Dok joj postavljanje pojedinih sekvenci dobro ide, spajanje istih pak malo teže. Lupiga

24.07. (13:00)

Odjekuje kao bomba

Oppenheimer – krivnja i demoni američkog Prometeja

Temeljen na Pulitzerom nagrađenoj knjizi “American Prometheus: The Triumph and Tragedy of J. Robert Oppenheimer” iz 2005. čiji su autori Kai Bird i Martin J. Sherwin, “Oppenheimer” traje puna tri sata i zahjeva jednako pozornosti kao i bilo koja Nolanova znanstveno-fantastična začkoljica. Unatoč tome svemu, kao i prilično teškim temama kojima se bavi, u pitanju je film koji ni na trenutak ne posustaje. Christopher Nolan od njegove je životne priče napravio film koji je istovremeno povijesna i (dvostruka) sudska drama, epska saga o usponu i padu, ali i fantazmagorični psihološki triler, trosatni uron u uzburkani um prokletog genijalca svjesnog da je svojom ambicijom prognan onkraj milosti i oprosta. “Oppenheimer” bi s pravom mogao biti nominiran za Oscar u svim dostupnim mu kategorijama. Ravno do dna (tema na Forumu)

21.07. (16:00)

Možda ipak nije za one koji ne gaje duboke osjećaje prema lutkama

Film Barbie – fantastičan život u plastici

Teško se sjetiti kada je u recentnoj povijesti neki film tako ponosno u taglineu nosio ono što će se pokazati njegovom uvjerljivo najvećom manom kao što je to slučaj s “Barbie” cijenjene redateljice Grete Gerwig. Tagline u pitanju glasi: “If you love Barbie. If you hate Barbie. This movie is for you”. Film pati od kognitivne disonance dok se trudi biti otkačen, ali ne dovoljno da postane glup, hoće biti osviješten, a da ne postane zamoran, želi pružiti kritiku bez zajedljivosti. Bilo bi neke poetike u svemu tome kad bi samo bio malo manje opsjednut sa svim time što želi biti i dopustio si da bude zabavan, kaže ne previše oduševljn filmom recenzent Ravno do dna.

21.07. (00:00)

Blještava satira

Barbie je definitivno film za odrasle. I pljuska mainstream pop kulturi

Blještavu ekranizaciju priče o globalno popularnoj Barbie producirao je nitko drugi do proizvođač igračaka Mattel. Korporacija se malo našalila na svoj račun, podijelivši nam svima potrebne lekcije o feminizmu, mačizmu i patrijarhatu, ali kroz dvosatnu reklamu. Na čelu kompanije kao CEO je Will Ferrell, Margot Robbie izgleda bolje od same Barbie, a Ryan Gosling je ukrao show svima, glumeći Kena kao da se šali s našim predrasudama i očekivanjima od filma. Barbie izvrće narativ na kojem počiva desetljećima da bi nam servirala mlaku priču o svijetu u kojem je ljepota prolazna, ali zato glupost i borba spolova nikada “ne prolazi”. Ovo je priča za odrasle i zato je film ispružio jezičinu popularnoj kulturi i svemu što je uspio američki mainstream kroz filmove Sylvestera Stalonea. Kapitalisti prodaju iluzije i bogate se dok ih ljudi nemilice gutaju. To je društvo spektakla u kojem je forma sve, a suštine gotovo da nema. Index