In memoriam: Robert Duvall - odlazak velikana koji je ostavio trag u nekim od apsolutnih klasika holivudskog filma

Kad karakter uđe u kostim, a kostim više nikad ne izađe

In memoriam: Robert Duvall – odlazak velikana koji je ostavio trag u nekim od apsolutnih klasika holivudskog filma

The New York Times prozvao ga je još početkom osamdesetih “američkim Olivierom” zbog njegovog talenta da potpuno zaroni u svoje uloge često tvrdih momaka – vojnika, detektiva, policajaca, mafijaških odvjetnika, glazbenika i propovjednika – za koje se pripremao tako da bi ušao u svijet njima sličnih stvarnih ljudi i skidao njihove naglaske, kretnje i reakcije, što ga je od samih početaka učinilo traženom robom u Tvornici snova.

Prvi okus prave slave, kao i prvu nominaciju za Oscar, doživjet će ulogom consiglierea siročeta Toma Hagena u Coppolinom “Kumu”. Njegov potpukovnik Bill Kilgore iz “Apokalipse danas” je čovjek bez straha koji se ne obazire na bombe koje zasipaju vijetnamsku plažu na koju on dolazi sa svojim vojnicima kako bi surfali, a njegov citat u kojem iskazuje svoju ljubav prema mirisu napalma ujutro jer miriše na pobjedu jedna je od beskonačno ponavljanih i parodiranih rečenica u filmskoj povijesti. Ne zvuči samo kao klišej, već je i samorazumljivo da će, poput uloga koje ostavlja za sobom, Robert Duvall živjeti zauvijek. A kako i ne bi, kad je u svakoj od tih uloga gorio poput napalma. I zato je svaka mirisala na pobjedu. Ivan Laić za Ravno do dna

in memoriam Robert Duvall

I bi tišina

U dugim crno-bijelim filmovima Bele Tarra sve je rečeno o ljudskoj egzistenciji

Kritičar New York Timesa A.O. Scott jednom prilikom opisao je Tarra kao sličnijeg “srednjovjekovnom klesaru koji je slučajno došao do kamere” nego tipičnom režiseru, a to nigdje nije očitije nego u “Sátántangu”. Ipak, unatoč statusu “Sátántanga” i drugih filmova, kao kruna njegove karijere možda stiže njegov posljednji igrani film “Torinski konj” čiji su naslov i vizija nadahnuti mentalnim slomom filozofa Friedricha Nietzchea koji je u gradu iz naslova svjedočio izlijevu bijesa jednog kočijaša prema svom konju, kad se mudrac bacio na tlo i zaglio konja u suzama. Nije to lak zalogaj za prosječnoga gledatelja, pogotovo u eri Netflixa i TikToka, ali nakon što ga jednom doživite, ovo iskustvo ostaje s vama do kraja života i premda tuirno, sporo, ponavljajuće i mučno, teško ga je opisati kao bilo što drugo nego veličanstveno. Ivan Laić za Ravno do dna

Bela Tarr in memoriam

'Čak je i smrt bila oprezna s njegovim finalnim poglavljem'

Stajčić: Otišao je najznačajniji čovjek filmskog svijeta

Meryl Streep, američka filmska ikona i njegova partnerica iz filma „Moja Afrika“ napisala je jučer: „Otišao je jedan od lavova. Počivaj u miru moj dragi prijatelju“ i u toj kratkoj konstataciji dala najbolji opis. On je uistinu bio lav u svijetu filma i to onaj koji se borio do kraja upravo za taj svijet filma. Iz njegovih Sundance ekspozea bilo je jasno koliko je volio Ameriku posebno zbog njene slobodarske dimenzije, zbog čega je često bio u konfliktu s konzervativcima i zagovarateljima „čvrste ruke“, nekad i s predsjedničkim establishmentom. I u naravi je mišlju i djelom bio poput epskih filmskih karaktera koje je utjelovljavao. Kao da nikad nije prestao biti Sundance Kid, ili još više Jeremiah Johnson – čovjek u kotaču vremena koji postaje svjestan da se mora boriti kao lav ili ga neće biti, jer ne može protiv sebe i svojih načela. Zoran Stajčić za Ravno do dna otkriva kako je upravo Redford neformalni kum tog portala.

in memoriam Robert Redford Zoran Stajčić

'Kakav Princ tame, Bog!'

In memoriam Ozzy Osbourne: Do kraja je ostao, kako je znao reći, svoj najveći obožavatelj i svoj najveći neprijatelj

Svašta su govorili. Ozzy je uvijek bio mistični lik iz prošlosti, poput nasmiješene aveti koja bdije nad svim tim bendovima koje smo otkrivali, a koji su se kleli u njega. Nedodirljiva utvara koja je, ako se nas balave tada pitalo, svijetu isporučio nešto najbolje, taj “Paranoid”, i skrio se negdje u paklenim dubinama, u to nema sumnje. Na zadnjem koncertu u Birminghamu sjedio je na svom tronu okovan Parkinsonovom bolešću, danima ranije odbijajući uzimati obavezne tablete kako bi mu glas bio što razgovjetniji. Trpio je jaku bol tijekom cijelog koncerta. Do kraja je ostao, kako je znao reći, svoj najveći obožavatelj i svoj najveći neprijatelj. Usput je i, toga dana, prikupio preko 190 milijuna humanitarnih dolara za birminghamske bolnice. Ravno do dna

Black Sabbath in memoriam Ozzy Osbourne

Počivao u miru

In memoriam Renato Baretić: ‘Zjapit će naš medijski portun praznim nakon njegova konačna odlaska’

‘Iznenadna plima smrti ljudi koje sam poznavao prazni i moj imaginarni portun. Nekad si imao vremena za odbolovati smrt nekoga s kime si bio blizak, dozvati neku uspomenu ili asocijaciju, popričati sa živima o pokojniku, čak se i nasmiješiti kad se sjetiš nečeg zabavnog… Danas više ni ne stigneš čestito ispsovati život i onda mu se ispričati, a već te zaskoči vijest da je još jedan stan u tvom portunu ostao zjapiti prazan’, napisao je u jeku korone 2021. Renato Baretić u jednom od 228 komentara objavljenih na tportalu, za koji je pisao od 2014. “Iako smo znali da je teško bolestan, zbog čega i nije pisao više od godinu dana, vijest o smrti sve nas je zaskočila”, pišu na tportalu.

in memoriam Renato Baretić

Samo da mu i nasljednik nastavi njegovim stopama

In memoriam – papa Franjo (1936. – 2025.): Dobri papa

Njegova skromnost bila je u suprotnosti sa stilom njegovog izravnog prethodnika, odbacio je raskošne simbole papinske moći i činilo se da se doista trudi izmijeniti tvrdu politiku Crkve dajući izjave koje su naoko signalizirale toleranciju prema homoseksualcima, želju za kažnjavanjem seksualnih zlostavljača u redovima svećenstva, pa i prihvaćanje političara koji se ne suprotstavljaju abortusu. Ovi hvalevrijedni stavovi donijeli su mu simpatije i izvan krugova vjernika, no u redovima crkve mnogi su mu se protivili.

Bergoglio možda na koncu neće zadovoljiti ni jedne ni druge, budući da će ga konzervativci otvoreno prezirati zbog liberalnih stajališta, dok će mu ovi sa suprotnog spektra zamjerati da nije otišao dovoljno daleko u svojim nastojanjima da ostvari bitne promjene. Volio je sport, ali i glazbu – znalo ga se vidjeti navečer kako iz trgovine izlazi s novim vinilom. No, posebno je zanimljivo da je i sam snimio glazbeni album “Wake Up!” koji je kombinirao himnični pop rock s puhačima i električnim gitarama s papinim govorima i gospelom. Franjin pontifikat treba gledati kao najprogresivniji, a stoga ujedno i najpozitivniji u suvremeno doba. Ravno do dna

in memoriam papa Franjo

In memoriam

Basara: Odlazak princa vatre iz „Galerije“ (Filipu Davidu)

Zvuči kao priča iz Trećeg oka, ali ovo je ispričao čovek kome treba verovati: u ponedeljak ujutru u kafiću „Galerija“ u istom trenutku je pregorelo 13 sijalica. Nedugo potom stigla je vest da je umro Filip David. Veoma je retko – gotovo je na nivou statističke greške – da tihi, dobronamerni, nenasilni i razložni ljudi istovremeno budu nepokolebivi i odlučni, a Filip je bio upravo takav. Bio je takav i u situacijama kada ga je nepokolebivost i egzistencijalno ugrožavala, kao, na primer, kad ga je ondašnji Bujke, Vučela, otpustio sa RTS (ili kako se već Septička jama tada zvala) zbog antimiloševićevskih i antiratnih stavova. Nijednog trenutka nije bio gnevan na Vučelu. Vučela je pak – saznalo se to naknadno – posle dvadeset i kusur godina negde rekao da je pogrešio što je otpustio Filipa. Cinik, kakav sam, znao sam da kažem Fići: „Postupi kao dramski lik tvog kolege iz Dramske redakcije – koji, otkako je primljen u SANU, okreće glavu kad prođeš pored njega – idi kod Vučele, izvini mu se što te je otpustio.“ Niko do Fićinih prijatelja – uključujući moju neznatnost – nije hteo da da izjavu za RTS povodom njegove smrti. Ali da je bio u mogućnosti – za tačnost neproverljive informacije garantujem – Filip bi je dao. Nagađam da bi (otprilike) rekao sledeće: „Da, umro sam, ali to se pre ili kasnije svima dogodi, nije to neka vest, ima toliko važnijih stvari…“ U stvari sam hteo da kažem da je Filip bio jedan od one trideset šestorice pravednika na kojima, prema jevrejskom predanju, počiva svet, kome je pao u deo najteži posao, da unosi malo smisla u sveopšti ovdašnji besmisao. Oprostio se tako lijepo Svetislav Basara od Filipa Davida.

Filip David in memoriam Svetislav Basara

Čovjek na strani običnih ljudi

In memoriam Radovan Dobronić – bio je utemeljenje pravosuđa koje nije pokleknulo niti pred moći niti pred novcem

Na N1 se prisjećaju nekih detalja i razgovora s Dobronićeem, još i prije nego što je postao Vrhovni sudac. Mnogi su ga njegove kolege opisivali kao “čudaka čija će bezumna presuda za franak pasti na višim instancama”. Inzistirao je da pročitam presudu od 80 plus stranica, da mu se poslije javim da bi on ocijenio jesam li se dobro pripremila. Nikad teže nisam došla do nekog intervjua i nikad se oko nijednoga nisam toliko trudila. Odjek među ljudima kojima su krediti u CHF-u doslovno uništili živote bio je nevjerojatan, njima je bio i namijenjen ali…javljali su se i brojni drugi, koji nisu imali veze sa švicarcima, koji su u tom čovjeku vidjeli ono što bi sudac treba biti – temeljit, odgovoran, potkovan i nepokolebljiv. Prisjetili ga se i na Indexu: Bio je protiv ustaškog pozdrava, cenzure Latinice, nije bio podložan pritiscima

in memoriam Radovan Dobronić Vrhovni sud

Odlazak još jedne legende

In memoriam – Gene Hackman: Čovjek kojeg su brojale ovce

Karijera Eugenea Allena Hackmana sa više od stotinu filmskih uloga, ovjenčana dvama Oscarima i još trima nominacijama za istu nagradu, može se bez mnogo razmišljanja proglasiti jednom od najvećih u Hollywoodu u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Atipičnog izgleda za filmsku zvijezdu, glumio je često grube, ali slojevite likove i pripadnicima više generacija bio jednom od omiljenih pojava na velikome platnu.

Obilježio je zlatno novoholivudsko doba filma, kao i dekade koje su uslijedile, te je postao simbolom glumačke klase kakva se rijetko rađa. Jedna od kasnijih uloga bila mu je u trileru Davida Mammeta “The Heist” u kojemu je Delroy Lindo lika kojeg je Hackman glumio ovako opisao: ”my motherfucker’s so cool, when he goes to sleep, sheep count him.” Koliko je još glumaca ostalo danas koje bi se moglo opisati tim riječima, a da to ne zvuči pretjerano? Gene je takav doista i bio. Ravno do dna

Gene Hackman in memoriam

In memoriam

Fred Matić otkrivao što je sve proživio u ratu, a govorio je kako treba otkriti i kazniti zločince, ali ne i živjeti u prošlosti

Evo kako je Fred Matić o tim strašnim danima prije nekoliko godina govorio za HRT-ov Puls. Logora bi se, govorio je tad, sjetio u svakodnevnim situacijama, primjerice u banci ili pošti, kada se nađe ispred šaltera, s nekim tête-à-tête. Podsjećalo bi ga to na ispitivanja u logorima, izazivalo nelagodu. Volim reći da sam dobio batina za deset normalnih života. Međutim, kad sam vidio neke svoje prijatelje kojima su polomljena rebra, vilice, izbijeni zubi, koji su dolazili u velikim modricama, vraćali se u te naše štale ili ćelije u kojima smo bili, pomalo mi je i neugodno pričati o tome da sam dobio batina. Ali dobio sam, za deset normalnih života… tportal, Milanović: Fred Matić je bio ništa lažno. Pamtit ću ga, bio je prijateljčina (Večernji), on je sam govorio i ovo: Preživio sam i srpske logore, ali da hodam iza Skeje… Da, Vukovar je ukraden od branitelja… (Index)

in memoriam Predrag Matić Fred

Posljednje zbogom

In memoriam: Steve Albini (1962.-2024.): Buka je utihnula

Albini je, baš poput mnogih suvremenika, svoje mjesto u glazbi odlučio pronaći inspiriran punkom i post-punkom, počevši od Stoogesa, Ramonesa i Televisiona preko frikova iz Pere Ubu pa sve do Gang Of Four čijeg je gitarista Andyja Gilla nerijetko navodio kao utjecaj. Steveu nije bilo važno jesu li u njegovom Electric Audio studiju neki nadobudni klinci ili u tom trenutku najveći bend na svijetu. S Nirvanom je tako prema legendi pristao surađivati iz sažaljenja, i to nakon što ih je častio epitetima poput „R.E.M. s fuzzboxom“. Većina producenata tu bi suradnju zakucala na vrh svoga CV-ja, ali on posljednjim studijskim izdanjem grupe Kurta Cobaina nije bio zadovoljan, ističući „kako ne zvuči kao ploča koju smo napravili“, prvenstveno jer su protiv njegove volje vokali podignuti u završnom miksu. Bendove nikad nije tražio postotak od prodaje, a nije volio ni da ga se potpisuje, posebno ne u ulozi producenta. Smatrao je, naime, da ako im se prepusti glavna uloga u studiju u većini slučajeva unište album, forsirajući vlastitu viziju umjesto one samih muzičara. Vedran Harča za Ravno do dna.

in memoriam Steve Albini Vedran Harča

Kad karakter uđe u kostim, a kostim više nikad ne izađe