'Iskupljenje u New Yorku' - izuzetni triler duboko uronjen u košmare svog protagoniste - Monitor.hr
10.04.2018. (06:26)

‘Iskupljenje u New Yorku’ – izuzetni triler duboko uronjen u košmare svog protagoniste

Malo je filmaša koji su zaista sposobni ispričati priču koristeći se skoro isključivo audio-vizuelnim sredstvima, koristeći se sa malo do nimalo dijaloga. Lynne Ramsay je jedna od njih. Njena karijera nije impresivna brojem naslova, You Were Never Really Here joj je tek četvrti dugometražni film, ali njeni prethodni radovi, jedan do drugog zaokruženi arthouse filmovi i noseći stubovi kinematografije neprijatnog, glasno govore sami za sebe: Ratcatcher (1999), Morvern Callar (2002) i We Need to Talk About Kevin (2011). U njima je ispričano sve što treba biti fotografijom, muzikom, dizajnom zvuka i montažom, likovi zaista govore kao osobe koje žive tim životima, ne objašnjavaju nam zaplet. Za beskompromisnu autorsku ličnost Lynne Ramsay indikativni su projekti od kojih je odustala: Jane Got a Gun (2015) i The Lovely Bones (2009), a razlog je u oba slučaja bio isti – kreativne razlike sa producentima.

S tim u vezi, u rukama nekog drugog, You Were Never Really Here bi bio možda generički, možda limitirano inovativan, ali svejedno žanrovski standardan triler osvete. Ovakvu sporu vožnju po mračnim koridorima ljudske psihe bi, osim Ramsay, slično efektno mogli uraditi jedino možda Paul Schrader, Martin Scorsese, Paul Thomas Anderson i Nicolas Winding Refn. Vratićemo se kasnije i na njih.

Naš (anti)junak Joe, u kojeg potpuno uranja jedan od najboljih “method” glumaca današnjice Joaquin Phoenix skriven iza neuredne, duže kose, zarastao u bradu i opremljen robusnim telom sa nešto nehajnog sala, “enforcer” je za privatnog detektiva Johna McClearyja (Doman) i specijalista za pronalaženje i spasavanje izgubljenih devojaka koje su upale u nevolju. Inače je vojni veteran sa traumama sa pustinjskog ratišta (Irak ili Afganistan, svejedno) i traumama iz detinjstva (što vidimo u izuzetno kratkim i precizno montiranim flashback scenama) koji posluje isključivo sa gotovinom i preko posrednika Angela (Pando), nasilja se ne boji, a kao oružje preferira čekić. U slobodno vreme se brine sa svoju demencijom načetu majku (Roberts) u kući u Queensu i kontemplira samoubistvo.

Slučaj koji će promeniti sve je pokušaj spasavanja trinaestogodišnje Nine (Samsonov), kćeri senatora Votta (Manette) koja je navodno pobegla iz kuće i locirana je u vili u centru koja služi kao “igralište” u ringu maloletničke prostitucije. Kako se bliže izbori na kojima je on u kampanji za reizbor guvernera Williamsa (Nivola), Votto tvrdi da želi diskreciju kakvu ne bi imao da slučaj rešava policija. Jednom kada Joe izvuče Ninu iz pomenute kuće, stvari se okreću naopako, ring se pretvara u političku zaveru, a krvavi obruč u kojem ginu svi umešani se steže oko Joea.

Priču bez gubljena vremena izvlačimo iz detalja koje nam Ramsay pokazuje, a predložak koji liči na poveznicu između Taken serijala i Bessonovog hita Léon: The Professional ovde izgleda sasvim drugačije. Autorica se ne ustručava da prikaže brutalno nasilje, ali to čini elegantno, slikajući ga kroz ogledalo ili objektiv kamere za prismotru i dajući nam ga post festum. To važi za akciju spasavanja, dok još dva-tri ubistva Joe izvede u deliću sekunde u toku obračuna u kojem pratimo uglavnom njega, zlikovcima se može pripisati još jedno u kadru, a ostatak leševa sa posledicama nasilne smrti Joe “samo” pronađe. Čak i obavezna, žanrovski folklorna scena u kojoj junak “vida svoje (površinske) rane” ovde izgleda potpuno drugačije nego u bilo kojem filmu koji ste videli.

Jasno nam je da se Joe ne snalazi u ovom svetu (odnosno da se snalazi onako kako mora, a nije mu prijatno), ali vrlo je verovatno da se takav, oštećen i naprasit, ali ne i zao i bezdušan, ne bi snalazio ni u jednom. U ubijanju ne uživa, čini to utilitarno, a njegove pripreme su nalik ritualima kojih se drže sportisti i umetnici pre nego što započnu sa poslom. Njegov život je košmar, a za samoubistvo nema moralnu slobodu, pa svoje pokušaje prekida tik pred finalizacijom čina. To najbolje vidimo u najpoetičnijoj sceni nestandardne, “vodene” sahrane njegove majke u novijoj filmskoj istoriji koja se pretvara u viziju i fantaziju zbog koje Joe odustaje od svog nauma.

Lokacije New Yorka i okolice, te košmarnost svega viđenog, jasna su asocijacija na Scorseseov Taxi Driver za koji je scenario napisao Paul Schrader zapisujući svoje alkoholičarske košmare, s tom razlikom da Ramsay ne koristi pomagala poput naratora i zapravo elegantnije izlaže fragmente Joeove psihe. Kritičari su već pohitali da filmu zalepe baš tu etiketu, mada se poveznice mogu povući i sa Schraderovim filmom Hardcore (milje pedofilije), te brojnim trilerima osvete i iskupljenja iz 70-ih, 80-ih i 90-ih godina prošlog veka, dok se stilizacija u određenoj meri oslanja na Refnov Drive, a svet deli sa sjajnim Good Time braće Safdie sa kojim je You Were Never Really Here “podelio” i pozornicu za premijeru, Cannes.

S tim u vezi, zanimljivo je da je film na premijeru stigao nedovršen, selektori su pogledali grubu verziju i pokazali “dobru veru” da će sve biti u redu. Na koncu, nedostajala je samo odjavna špica, a očekivalo se da će premontirana, dovršena verzija izaći u distribuciji. Kako nisam video tu festivalsku verziju, ne bih se upuštao u to koliko ova koja trenutno igra u kinima od nje odstupa. Posao dodatno otežava i taj fragmentirani, eliptični stil pripovedanja, ali upravo on je razlog da se film gleda bez daha.

Poveznica, pak, sa Paulom Thomasom Andersonom je dvostruka. Ona očita je Joaquin Phoenix koji je sa Andersonom radio na filmovima The Master i Inherent Vice. Možda je zbog ratnog i PSTP-ovskog “pedigrea” The Master tu ipak nešto bolja asocijacija, ali oba Andersonova filma su se u velikoj meri, ako ne i potpuno, odvijala u destrukturiranim umovima Phoenixovih likova, što je slučaj i sa You Were Never Really Here. Drugu poveznicu ne vidimo, ali je čujemo – originalna muzika Jonnyja Greenwooda, ovog puta oslonjena na sintisajzere, koja se sjajno uklapa i u odabranu i dodatno obrađenu muziku koju čujemo na radiju u vožnji ili kao pratnju snimcima sa kamera za prismotru (to je tek posebna poslastica u smislu finese – ta muzika zvuči kao da se upravo pušta sa korištenog CD-a), nego i u inače impozantnu zvučnu shemu gradske vreve, razgovora slučajnih prolaznika, televizijskog programa i, povremeno, preteće tišine.

U svakom slučaju, You Were Never Really Here je film o kojem ćete još dugo razmišljati i koji se urezuje u pamćenje, bilo svojom preciznom izvedbom (montaža Joea Binija je, da istaknemo još jednom, vrhunska), bilo originalnošću i apsolutnom samouverenošću sa kojim Lynne Ramsay pristupa materijalu. Jedino pitanje je, međutim, je li to trebalo baš tako ili bi poneki žanrovski mehanizam više dobro došao u ovom inače žanrovskom materijalu. Autorica to pitanje očito nije postavila, nju nije briga ni za šta osim za svoju viziju. (9/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.


Slične vijesti

04.03. (12:00)

Čovjek čovjeku vuk

Jane Campion i ‘Šape pasje’ – užasavajuća lakoća zaostalosti i okrutnosti

Zanimljiva analiza filma, Josip Mlakić za Express: Nešto i o tajanstvenom naslovu filma ‘Power of the Dog’. Radi se o izrazu iz biblijskog Psalma 22, 20 koji u engleskom prijevodu glasi: Deliver my soul from the sword; my darling from the power of the dog. U filmu je to prevedeno na sljedeći način: Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj. (Ovaj Psalam čita glavni lik, Peter u samoj završnici filma.) Od tuda, dakle, ‘Šape pasje’, iako je na hrvatskom možda primjereniji izraz “iz vučjih ralja” ili “od vrata paklenih”. U jednom intervjuu koji je dala povodom filma, Jane Campion je objasnila da je “moć psa simbol dubokih, nekontroliranih poriva koji nas mogu uništiti”. Od prvog dijela filma, svjestan Peterove homoseksualnosti, Phil od kožnih traka plete konop za Petera, znajući da je njegov otac izvršio samoubojstvo vješanjem. Tu možemo govoriti o ljudskoj okrutnosti, ali i o vjerskom puritanizmu, gdje je konop, u krajnjem slučaju, jedino izbavljenje iz “šapa pasjih”.

04.03. (00:00)

Umjetna inteligencija napada

BigBug: SF komedija o ustanku robota

Redatelj Jean-Pierre Jeunet je servirao znanstveno-fantastičnu komediju satiričnog tipa i metaforičnog karaktera koja, nažalost, nije toliko smiješna, a ni posebno pametna. Teleportirani smo u “jeunetovski” koloriranu budućnost ne toliko daleke 2045. godine gdje ljudi maksimalno ovise o tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, kućnim i inim robotima, no to im ne smeta jer im omogućava lagodniji život. Jednog dana dolazi do ustanka robota, zatvaraju ukućane i uspostavljaju robo-diktaturu. Slobodna

01.03. (16:46)

Disfunkcionalna radna obitelj

Španjolski film ‘Veliki gazda’ – priča o kapitalizmu na granici od ozbiljnog do komičnog

Kao “prijateljsko lice kapitalističke korupcije” Blanco (Bardem) iza smješka skriva unutrašnjeg Escobara. On zaposlenike naziva svojom djecom i hini da je njihov otac postavljajući se kao nekakva očinska figura, ali nije mu problem dati otkaz toj djeci, tj. donijeti teške odluke za “dobrobit” obitelji koja je disfunkcionalna, bolje reći posla. Predstavljajući se kao dobar šef i moralan čovjek, iako je prilično loš i nemoralan, Blanco propovijeda o “trudu, ravnoteži i odanosti”, riječima ispisanim na zidu njegova skladišta – piše Marko Njegić. Slobodna

18.02. (23:00)

Novo u kinima

‘Janje’ – film o paru koji ne može imati djece pa usvoji dijete s janjećom glavom

Dio je kritike “Janje” žanrovski okarakterizirao kao horor, što baš i nije najtočniji opis. Islandski se film prije može opisati kao smjesa northern gothica, basne, bajke i grčkog mita s motivom hybrisa u središtu. Iz tog žanrovskog miksa islandski je režiser izveo efektnu ekološku parabolu o ljudskoj vrsti koja uzima sve i zato biva kažnjena. Ima nešto u tim ovcama: na koncu, pasli su ih i stari Grci – piše Jurica Pavičić. Jutarnji

17.02. (21:00)

Novo u kinima

‘Smrt na Nilu’ je napredak u odnosu na ‘Ubojstvo u Orient Expressu’

Vlak je sad zamijenjen parobrodom koji vijuga rijekom, a redatelj Branagh (također glumi Poirota) atraktivno vizualizira krstarenje, kao i sam egzotični Egipat, uspijevajući zamaskirati činjenicu da “Smrt na Nilu” nije snimljena na pravoj lokaciji. Rezultat takvog pristupa je blockbusterska trilerska “grandezza”, eskapistička zabava nalik kriminalističkom putopisu sa staromodno-modernim vizualnim i zvjezdanim sjajem – piše Marko Njegić. Slobodna

15.02. (14:00)

Japanska poetika

‘Drive My Car’ – bliskost nas može izliječiti tamo gdje joj se najmanje nadamo

Japanski film, adaptacija romana Harukija Murakamija, nije samo kandidat za Oscara u kategoriji stranih filmova, nego je i kandidat za Oscara za najbolji film, najbolju režiju i najbolji adaptirani scenarij. Drive My Car je emotivno putovanje u srce bliskosti koja se može ostvariti između ljudi koji su duboko povrijeđeni. I to bez seksa. Film je kompliciran, iritantan i slojevit i ni u jednom trenutku neće pokušati ulizivati se i svidjeti vam se – piše Zrinka Pavlić. T-portal

14.01. (15:00)

Zalomilo se

Osrednji novi Clooneyjev film: Što mu je bilo dok je sjedio u redateljskom stolcu? Je li zaspao?

Memoari Pulitzerom ovjenčanog novinara JR Moehringera poslužili su kao baza Amazonova filma “The Tender Bar”. Načelno zanimljiv lik i zanimljiva storija, pogubili su se u tranziciji na film, tj. od memoara do scenarija, iako je “na papiru” sve slutilo na dobro, računajući ime Georgea Clooneyja u ulozi režisera i Williama Monahana kao scenarista – piše Marko Njegić. Slobodna

13.01. (23:00)

Novo u kinima

‘Licorice Pizza’: Savršeno ukusna kriška filma i života

Za ljubitelje “ranog” Paula Thomasa Andersona, “Licorize Pizza” predstavlja povratak u vrijeme kad su se zaljubili u njegove filmove, a za njega povratak nezavisnjačkim “indie” korijenima devedesetih i mladosti sedamdesetih s, kako se kaže, današnjom pameću. “Licorice Pizza” je divotica od filma, romantična i komična, nostalgična i snolika kao California Dream, mladenački zaigrana i zrela – piše Marko Njegić. Slobodna

07.01. (19:00)

Kad glumica postane redateljica

‘Mračna kći’ otkriva što se dogodi kada žena osjeti da je guše majčinstvo i brak

Glumica Maggie Gyllenhaal se u režiji prvi puta okušala 2020. godine u sklopu Netflixovog projekta “Homemade”, omnibusa 17 kratkih filmova koje su poznati filmaši napravili tijekom pandemije koronavirusa. Već se iduće godine prebacila na dugi metar te za Netflix režirala i scenaristički adaptirala roman Elene Ferrante “Mračna kći”. Film je početkom rujna premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je odnio nagradu za najbolji scenarij. Nenad Polimac film ocjenjuje trojkom. Jutarnji