Jergović o putu u Beograd: Dok god grle, ove ruke ne mogu ratovati - Monitor.hr
30.10.2021. (17:30)

Može, Miljenko, idemo sad onda u Afganistan

Jergović o putu u Beograd: Dok god grle, ove ruke ne mogu ratovati

Dobro je, ljekovito, odlaziti u Beograd i u Srbiju. Ustvari, dobro i ljekovito odlaziti je kamo god vam se učini da je tuđe, ludo, nenormalno, neprijateljsko… O kojoj god zemlji televizija ružno govori, čijeg god ludog vladara novine ogovaraju, gdje god široke narodne mase glasaju u isti glas, tamo treba ići. I tamo je važno ići da čovjek u kraj stane vlastitim predrasudama, još prije nego što se uspiju toliko namnožiti da mu inficiraju pamet. Srbija je mnogo bolja, Beograd je bolji, od glasova koji o njima stižu. Što, opet, ne znači da u svim tim predrasudama nema istine. Putopisno-misaoni Miljenko Jergović za 24 sata.


Slične vijesti

Prekjučer (07:00)

Virtualna kampanja

Starešina o sukobu Milanovića i Buktovića: Više se škakljaju nego što ratuju

Naime, ako trenutačni prvak borbe protiv korupcije Zoran Milanović kao glavni korupcijski grijeh investicijski najmoćnijemu ministru nalazi pogodovanje u vezi sa starim parkiralištem, onda bi valjalo pokrenuti postupak beatifikacije sv. Olje kao zaštitnika od korupcije i klijentelizma, a ne prijetiti mu oduzimanjem gebisa. Ako pak ministar Butković zaista želi razotkriti i sankcionirati duboku rusku povezanost predsjednika Milanovića, onda za to zasigurno ima uvjerljivijih primjera od navodne predsjedničke intervencije za otvaranje bankovnog računa osobi koja, kako se pokazuje, i nije pod američkim i europskim sankcijama. Iako su naizgled u beskompromisnoj bitci, navodno zato što je Butković zahvaljujući svojim infrastrukturnim projektima prekomjerno ojačao u primorsko-goranskoj SDP-ovoj izbornoj utvrdi, Milanović i Butković zapravo se štede. Više se škakljaju nego što ratuju. Višnja Starešina za Lider.

Prekjučer (00:00)

O čemu zapravo govore filmovi i pjesme

Žižek: Bog je glup, ravnodušan i zao

Treba zagovarati materijalističke procedure imanentnog samopodrivanja verskog zdanja – tvrdnja da je bog zao ili glup ne samo da mnogo više uznemiruje od tvrdnje Pitera Singera da su obični ljudi zli, već i od tvrdnje da boga nema, budući da iznutra uništava sam pojam božanstva. Da bi ovaj postupak bio jasan, uzmimo primer iz drugog domena. Pesma The Night They Drove Old Dixie Down (najbolja je verzija Džoan Baez) predstavlja narativ u prvom licu o ekonomskim i socijalnim nevoljama koje je protagonista, siromašni beli južnjak, doživeo tokom poslednje godine Američkog građanskog rata; ne veliča ropstvo, Konfederaciju ili Roberta E. Lija, već donosi priču o siromašnom južnjaku, koji ne drži robove, koji pokušava da shvati gubitak svog brata i sredstava za život. Kao nastojanje da prikaže iskustvo siromašnog belog čoveka, naklonjenog južnjačkom cilju, ali duboko potrešenog užasima patnje koju podnosi za interese bogatih robovlasnika – ova priča je mnogo delotvornija u razgradnji tog cilja od direktne abolicionističke kritike, na potpuno isti način kao što je prihvatanje religije, da bi se zatim demonstriralo kako je njen bog zao/glup, mnogo delotvornije od direktne ateističke kritike. Slavoj Žižek za Peščanik

Nedjelja (19:00)

Aktivist duginih boja

Jergović: Nekoliko razloga zbog kojih bih u Prvoj izbornoj jedinici glasao za Franka Dotu

Franko Dota profesor je i povjesničar, novinar i dugogodišnji dopisnik talijanske agencije ANSA. Autor je važne, premda javno uglavnom i prešućene knjige “Zaraćeno poraće”, objavljene u nakladi Srednje Europe, u kojoj se bavi transformacijama javnog diskursa vezanog za iseljavanje Talijana iz Istre i Dalmacije nakon Drugog svjetskog rata. On je, naime, suosnivač i voditelj udruge Zagreb Pride, volonterski aktivist LGBT pokreta u Hrvatskoj.

Kako Zagreb Pride postoji već prilično dugo, te je izazvao, a dijelom i proveo svojevrsnu društvenu revoluciju u Hrvatskoj, jer smo od vremena kada je u Splitu kamenovana kolona ljudi, a u Zagrebu su istoj koloni spremani molotovljevi kokteli, stigli do vremena kada je Pride, u značajnoj mjeri, vedra i opuštena porodična šetnja slobodnih ljudi, tako bi se moglo reći da je Franko Dota veteran tog pokreta slobodnih ljudi. Ali što je naročito važno: on nije, niti je ikada bio, profesionalni aktivist. On niti živi od onoga što jest, niti dopušta da bude sveden na tek jedan od svojih identiteta. U konzervativno udešenom svijetu, kakav u našim uvjetima oličavaju Andrej Plenković i njegove ženskice i dečki, ljudi žive u getima i djeluju iz svojih getoiziranih pameti i duša. Franko Dota ne živi u getu. Miljenko Jergović za svoj blog.

Nedjelja (13:00)

Most kojim se nerado hvale

Dežulović: Momci okruga Madison

Mada jednako fotogeničan, spektakularno lijep i smjelo razapet između dvije kamene okomice kanjona Cetine, i mada – što je mnogo važnije – u potpunosti plod one, kako se to reče, hrvatske pameti i hrvatskih para, projektiran u hrvatskim biroima i financiran iz hrvatskog proračuna, most na Cetini iz nekog razloga nije se našao u HDZ-ovu predizbornom spotu. Može zbuniti, jer i taj most jednako je prije više od godinu dana blistajući od ponosa građanima svečano predao Andrej Plenković, proglašavajući “veliki dan za Omiš i cijelu Hrvatsku”. Da i ne spominjem kako bi atraktivno u spotu legla tri francuska Dassault Rafalea, izranjajući iz kanjona Cetine, kao što su prelijetali nad Pelješkim mostom u spotu.

Zašto onda Plenković na glasanje za HDZ nije pozvao s našeg, nekineskog i vrlo hrvatskog omiškog mosta? Eh, zašto. Svečano otvoren most na Cetini, naime, još uvijek stoji – zatvoren. Do danas nije pušten u promet. Još nije priključen. Nije u funkciji. Godinu i mjesec dana od otvaranja, kako bih rekao, most ne radi. Ili, kako bi to rekao John Cleese, omiški most nije. Boris Dežulović za Novosti.

Nedjelja (10:00)

Uzeti kišobran i na biralište

Jokić: Utjerajte strah u kosti političarima. Glasajte, to je jedino čega se boje

Premda će razloge za pad izlaznosti politika brzo potražiti u sunčanom ili kišnom vremenu, odlasku na obiteljske događaje i duge vikende…, istraživanja ukazuju na to da se uzrok većine glasačke apstinencije nalazi upravo u političkom djelovanju u prethodnom razdoblju, a često i u samoj izbornoj kampanji. Tako se u istraživanju Eurobarometar kao osnovni razlozi odustajanja od izlaska na birališta navode manjak povjerenja i općenito nezadovoljstvo politikom, vjerovanje da pojedinačni glas nema nikakvog utjecaja na živote i društvene procese te manjak interesa za politiku. Navedeni razlozi osnova su povećanja apstinencije i kod nas. Paradoksalno, neizlazak na izbore odgovara onim političkim opcijama koje su relativni izborni pobjednici. Drugim riječima, igrate za njih iako ste u potpunosti protiv. Premda po mnogo čemu nesavršena, demokracija je najbolji sustav do kojeg smo kao ljudska vrsta došli. Boris Jokić za tportal.

Subota (18:00)

Zato pazi koga zaokružuješ

Ivančić: Hadezeovska prot-etika

Krše li birači Ustav ako glasaju za Milanovićeve Rijeke pravde?” To odvažno pitanje, kapitalno za sudbinu nacije, države i ustavnopravnog poretka, već u naslovu svoga teksta postavlja komentator Večernjeg lista Žarko Ivković. Odgovor mu je istoga dana isporučio hrvatski tehnički premijer Andrej Plenković, ukazavši se na nekakvom druženju u sportskome centru Keglić u Zagrebu: Da – rekao je – “svi koji podržavaju Milanovića krše Ustav”! Tako je fama o “kršitelju Ustava”, dosad razmatrana u ključu individualne i stranačke odgovornosti, prebačena u zonu kolektivne krivnje. Ovo ležerno kriminaliziranje i moralno stigmatiziranje znatnoga dijela populacije, osim što je na svoj način zabavno, otvara nove mogućnosti za razvoj izborne i postizborne drame. Po tonu se, naime, čini da upozorenja nisu iznikla iz osjećaja rezignacije. Naprotiv, više sliče pozivima na preventivnu akciju, ili, u izglednijem slučaju, na unaprijed sročena opravdanja za akciju koja će uslijediti post festum. Viktor Ivančić za Novosti.

Subota (00:00)

Oni ne da su izgubili, nego su bili i ostali izgubljeni

Basara: Grunfovi amandmani

Grunfov aksiom „ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti“ uopšte nije toliko glup koliko se čini na pravi pogled, kao što ni Grunfov domicilni strip „Alan Ford“ uopšte nije bezazlena crnohumorna zajebancija – mada jeste i to – nego mračno proročanstvo. Nije bez neke težine što je „Alan Ford“ najveću popularnost u Evropi – gde je prošao maltene nezapaženo – ostvario u štokavskim republičicama bivše Jugoslavije. Valjda su „Alanovi“ fanovi slutili šta ih čeka, pa ko vele: daj da se malo nasmejemo pre nego što zaplačemo. Grunfovom aksiomu bi se mogao dodati još jedan amandman: ako u politici kaniš izgubiti, moraš biti glup ko noć za politku.

Davno smo apsolvirali da je ponavljanje loše istorije – praćeno neodustajnom nadom da će ponavljanje grešaka doneti dobar rezultat – verovatno najstariji srpski zanat. Deo opozicije – cinik bi rekao s većinskim kapitalom – opet je ponovio istoriju i odlučio se za bojkot, obrazložen ubuđalim, budalastim floskulama – od kojih je najbudalastija „neka se igraju sami“ – tipa „nećemo da dajemo legitimitet“, „ogolićemo vlast“, „aktivno ćemo bojkotovati“.

Ostavimo po strani što je opozicija prihvatanjem mandata za republičku skupinu dala legitimitet vlasti, pa se zapitajmo: koji qwrz Viskom Mestu, Evropskoj uniji i to all whom it may concern treba davanje legitimiteta za gradske izbore od strane grupe građana koji su već dali legitimitet na republičkim izborima. Svetislav Basara

Petak (16:00)

Fine, zaboravljene djevojke

Andrassy o zloslutnim zvukovima: Matanić se možda neće izgubit, iako trenutno ne djeluje kao da postoji druga opcija, ali žrtve hoće sigurno


“Vidi, vozilo hitne s natpisom transplantacija” – Andrea Andrassy, petak, 5.4. oko 19 sati. Tog su jutra u Zagrebu ubijene dvije žene, a jedna od njih je možda upravo spasila nečiji život kad već nije mogla svoj. Za nekih pola sata, Večernjak će objaviti članak o Matanićevim žrtvama, a on će ga 15-ak minuta ranije (bravo i hrabro) preduhitrit isprikom. Nastat će skandal neviđenih razmjera, pljuštat će osude i ograđivanja (uz povremene čestitke i aplauz), ali ljudi će se brzo umorit i zaboravit na žrtve, točno onako kako su zaboravljene dvije ubijene žene jer se na isti dogodilo nešto novo. Nema veze, uskoro će netko tko je dobar susjed opet ubit ženu – što je grozno reć, ali samo koristim statistiku – pa ćemo se opet neko vrijeme aktivno ljutit. Jednako aktivno ćemo se neko vrijeme ljutit i na Matanića, većinom jasno i glasno, a onda će mu mjesto uzet netko drugi. Možda netko bolji, možda netko gori – nije ni bitno, važno je samo da je neki novi, svježiji negativac. Od ovog smo se već umorili i pitanje je koliko ćemo ga se dobro sjećat za par godina. Andrea Andrassy za Miss7

Četvrtak (12:00)

Nisu ni klase kakve su nekad bile

Šajatović: Klasno raslojavanje – Jeste li simbolički analitičar ili numerat?

Pripadam srednjoj klasi.‘ ‘Ja sam u nižoj srednjoj klasi.‘ ‘Moglo bi se reći da pripadam višoj srednjoj klasi…‘ Prije tridesetak godina ti bi odgovori bili u suglasju s tada prihvaćenom stratifikacijskom (hijerarhijskom) strukturom društava dvadesetog stoljeća. Ulaskom u novi milenij dinamika društvene stratifikacije dobiva drugačiji predznak. Sve brojniji pokazatelji upućuju na intenzivnije društveno raslojavanje. Zanimljiva je fragmentacija srednje klase. Koja, prema autoru Ivanu Buriću, uopće nije nestala. Tu su tehnokrati – visokoobrazovani bijeli ovratnici u javnom sektoru, sitna buržoazija (mali vlasnici koji zapošljavaju, ali i sami moraju raditi, i obrtnici) te kognitivni radnici u privatnom sektoru (do ranga srednjeg menadžmenta). Burić se u Sociologiji hrvatskog društva hrabro upustio u opis istaknutijih fragmenata ‘velikih klasa‘. Miodrag Šajatović za Lider.

10.04. (18:00)

Banalnost zla

Basara: Kultura neodgovornosti

Ne garantujem baš za tačnost statističkih podataka, ali u (približno) sedam od deset slučajeva naletanja na pešaka „nesavesni“ vozači, umesto da zaustave auto, povređenom pešaku ukažu prvu i pozovu Hitnu pomoć, dodaju gas i beže u nadi da neće biti savatani. Tako je bilo i u slučaju devojčice – praktično bebe – Danke Ilić, čiji je nestanak izazvao opštenacionalnu i regionalnu uznemirenost i bio povod za višednevno tabloidno mahnitanje, koje je znatno omelo, verovatno i produžilo istragu. Kao i obično u takvim situacijama, novindžije serbske zašle su po komšilucima „nesavesnih“ vozača da se raspitaju a da kakvi su to ljudi bili i listom su dobijali (standardne) odgovore da su to bili „normalni“ ljudi, „spremni da pomognu“ i tako dalje.

Uopšte ne sumnjam da su inkriminisani vodoinstalateri bili „dobre komšije“ i „normalni ljudi spremni da pomognu“, ali zar Hannah Arendt nije još na suđenju Eichmannu ustanovila da je bio sasvim normalna osoba koju su ideološko slepilo i emocionalna otupelost naveli da počini masovni zločin. Svetislav Basara