Odnekud poznata vremena
Jergović: Zašto je normalan kukasti križ na dječjem igralištu u Novom Zagrebu?

Grafiti kojima je u samo jednoj noći istočni dio Zagreba označen porukama mržnje nisu doživjeli svoju refleksiju ni opservaciju u saopćenjima zagrebačke policije, niti u novinskim vijestima ili izvještajima na radiju. U isto to vrijeme, godine 2019., čitali smo u novinama i slušali u udarnim vijestima HRT-a kako je netko negdje u istočnoj Slavoniji nacrtao srpski simbol sa četiri ocila, a onda i kako je policija ulovila malodobnog počinitelja itd. Povodom toga, stranke su izdavale priopćenja. Činjenica da o novozagrebačkim grafitima mržnje nigdje nije bilo ni riječi, kao što nikad nije bilo ni riječi o grafitima mržnje pod egidom vladajućih nogometnih klubova i većinskog naroda, podsjeća na ponešto iz 1941. i nekoliko narednih godina.
Naime, sve do njihova potpunog istrebljenja iz Zagreba, koje se zbiva početkom 1943., zagrebački su Židovi bili izloženi dvama oblicima terora. Jedan je bio službeni, institucionalni. Drugi je bio anonimni, tobože razbojnički. Bilo je ljudi koji su uredno prijavljivali drugu vrstu napada. U redarstvu je netko sve to bilježio i tako se stvarao dvostruki privid: privid pravnosti u NDH, i privid da policija nema ništa s inokosnim domoljubnim terorom nepoznatih počinitelja nad zagrebačkim Židovima (i Srbima, naravno). Smirenost te dvije ruke koje su po Novom Zagrebu ispisivale svoje poruke govori o nečemu tragično sličnom i srodnom. Miljenko Jergović za svoj blog.