Kenan Malik o Salmanu Rushdieju: Govoriti neizgovorivo - Monitor.hr
16.08. (22:00)

Ljudska bića, primjetio je Rushdie u eseju "U dobroj vjeri" iz 1990., „oblikuju svoju budućnost tako što raspravljaju, postavljaju pitanja i izgovaraju neizgovorivo"

Kenan Malik o Salmanu Rushdieju: Govoriti neizgovorivo

Zaključili su da slučaj Rushdie pokazuje kako su potrebni dodatni mehanizmi kontrole javnog govora. U kontekstu današnjeg vremena vredi prisetiti se žestine reakcija koje su usledile posle fatve zbog “Satanskih stihova”. Osim što je Rushdie bio prinuđen da se skriva, zabeleženo je nekoliko slučajeva podmetanja bombi u knjižare te ubistava prevodilaca i izdavača. Ipak, izdavačka kuća Penguin nije se dala pokolebati. Direktor kuće Peter Mayer izjavio je da je u pitanju „mnogo više od sudbine jedne knjige“ jer od reakcije Penguina „zavisi budućnost slobode mišljenja, bez čega ne može biti izdavaštva kakvo poznajemo“. Danas pak mnogi veruju da je funkcionisanje pluralističkih društava moguće jedino ako njihovi pripadnici prihvate samocenzuru i postave granice „kritici najdubljih uverenja druge strane“, kako je to formulisao sociolog Tariq Modood. Pristajanjem na to da se određene stvari ne smeju govoriti zapravo prihvatamo da se određeni oblici moći ne smeju dovoditi u pitanje. Buka


Slične vijesti

Danas (16:00)

Velikomađarski sentimenti i malohrvatski komplimenti

Ivica Ivanišević: Zašto je Velika Mađarska kamilica, a Velika Srbija žestica

Viktor Orban

Viktor Orban snimljen je kako u žaru nogometne ognjice nosi šal na kojemu je otisnuta karta Velike Mađarske, čiji su integralni dijelovi Međimurje, Baranja i Kvarner. Desni toaletoidi bili su prezaposleni otkrivanjem četverogodišnjih četnikuša, društvene mreže također, premijer je samo odmahnuo rukom jer se “ne stigne baviti šalovima”, a cijeli je slučaj elegantno pospremio ad acta predsjednik Republike: “Ja ću se na to nasmijati. Orbanove aspiracije prema Hrvatskoj svode se na to da mjesec dana krstari Jadranom i nađemo se na večeri. Ne bih tome pridavao ozbiljniju pozornost. Kakve susjede imamo, Mađarska je još najbolji.” Ispada da od svih hrvatskih ljepota Viktora zanimaju samo dvije: plavi Jadran i markantni Zoran. Čerupanje Baranje, mažnjavanje Međimurja i otimačina Kvarnera Zoranu su duhoviti za krepat. Iako Mađarska ima nezanemarivu povijest okupiranja tuđih pa i naših teritorija, hrvatski predsjednik se ceri na šareni šal kao lud na brašno. Slobodna

Danas (13:00)

Možda su ljudi ovdje toliko sretni jer znaju da je svako čudno nečije normalno

Andrea Andrassy: Los Strangeles – ovdje nitko nije normalan, ali to nikome ne smeta

How Venice Beach Became a Neighborhood for the Wealthy - The Atlantic

Od svih mjesta na kojima sam pisala kolumnu, ovo je vjerojatno najčudnije – par metara od mene sjedi čovjek koji je ili serijski ubojica ili suvlasnik Facebooka; u LA-u nikad ne možeš procijenit i to je super, pod uvjetom da niste sami u mračnoj ulici. Točno preko puta je frizerski salon iznad čijeg ulaza stoji tabla s natpisom “no psychic vampires.” Išla bi ih pitat što im to znači, ali nakon “kluba” pored hotela više nemam potrebu. Los Angeles je čudan grad, ali čak i oni najčudniji ljudi uspijevaju bit ljubazniji od prosječnog Hrvata koji stoji pored tebe u redu u pošti. Venice Beach je generalno mjesto na kojem svi djeluju sretno i opušteno – tu i tamo se nađe netko tko viče na tebe u ime Isusa ili samo proizvodi neartikulirane zvukove, ali svi su manje-više samo sretni, susretljivi i imaš osjećaj da im je baš drago što te vide. Npr.:

  • Striček koji radi u minimarketu u kojem sam kupovala “drain cleaner” jer nam se zaštopao sudoper i koji mi ga je samo mogao prodat bez dodatnih komentara, ali pitao me “You gotta do THAT on such a beautiful morning?”
  • Sedamdesetogodišnja pjevačica koja svako jutro pjeva ispred našeg hotela, a kad prođeš, otpjeva nešto što ima veze s tobom.
  • Svatko u bilo kojem dućanu tko te obavezno pita “How’s your day going?” i kaže ti “Have a good one” kad izlaziš.
  • Ljudi koji dignu šalicu kave i zrak i viknu “Cheers” kad vide da ju i ti imaš.

Vi odlučite jesu li ljudi ovdje toliko sretni zbog sunca i oceana ili zbog činjenice da je trava legalna u Kaliforniji.  Miss7

 

 

 

 

Danas (11:00)

Hrvatski ranoholizam, kronična i dugoročna ovisnost o ranama

Dragan Markovina: Dežulović bez suđenja i beogradska tribina

Slučaj je tako htio da je Državno odvjetništvo u Zagrebu odbacilo prijavu protiv Borisa Dežulovića za prošlogodišnji tekst pod naslovom “Jebo vas Vukovar“, jer nije u njemu pronašlo elemente poticanja na mržnju i nasilje. I to je, jasno, dobra vijest. Ono što nije dobra vijest jeste to da se u suštinskom smislu po pitanju ostavljanja ratova u prošlosti, umjesto njihove aktivne političke eksploatacije u sadašnjosti, ništa nije promijenilo u proteklih godinu dana. Sve je to pak dio procesa koji je Viktor Ivančić u televizijskom intervjuu koji sam radio s njim proteklog tjedna definirao kao ranoholizam: “Ja mislim da se ovdje ranoholizam užasno uhvatio. Ovisnost o ozljedama, ovisnost o ranama. Na normalnim mjestima se trude, postoji neki napor da vremenom rane zacijele, a ovdje se ulaže ogroman napor u to da rane što duže ostanu svježe. Zbog toga imamo te revizionističke ili žrtvoslovne spektakle”. Peščanik

Srijeda (20:00)

Kako biti siguran da je rat stvarno počeo?

Slavenka Drakulić: Rat je svugdje isti

main image

Zovu me prijatelji Amerikanci koji bi ovih dana trebali putovati u Zagreb i Dubrovnik. Kažu da State Department ne preporučuje putovanje u ove krajeve i pitaju me je li kod nas počeo rat? “Ma kakav rat, u New Yorku je opasnije nego ovdje. Slobodno dođite”, odgovaram samouvjereno. Njihovo me direktno pitanje ipak zateklo, jednako kao i vlastiti, već spreman odgovor. Kako biti siguran da je rat stvarno počeo? Paradoksalno, iako su ovom zemljom protutnjala dva svjetska rata, čini se da taj trenutak nije lako prepoznati. Bila je subota, sunčan dan. Sjedili smo u Maloj kavani. Nijemci su neko vrijeme šutke promatrali ljude kako mirno šeću trgom, čekaju tramvaj, kupuju narcise i novine, vraćaju se s placa, razgovaraju… Sudeći po subotnjem dopodnevu, ne događa se ništa. Ljudi ne izgledaju ni uznemireno niti depresivno – zaključili su u čudu. Ne znam što su očekivali da će vidjeti. Jer naravno da se nešto događa, ali istovremeno postoji i uobičajeni subotnji red stvari: tržnica, kava, ručak, posjet prijateljima… Ali sve dok smo u stanju rutinom se oduprijeti tjeskobnoj stvarnosti, donekle smo sigurni. U najtežim životnim situacijama spas je u održavanju rutine, u prividu normalnosti – svjedoči Nadežda Mandeljštam. Slavenka Drakulić

 

 

Srijeda (12:00)

Očevi, vino i djeca

Ante Tomić: Evo svečano objavljujem, od danas sam i službeno fan Mladena Grdovića!

Zadarski - „Nekome bevanda ne smeta, a meni smeta odmah, ali nikoga nisam uništio!

Ako i ne volite njegove pjesme, teško je ostati ravnodušan na sve nevjerojatne, idiotske afere u kojima se zatekao. Morate se zaljubiti u tipa koji očiju punih suza dere svilenu košulju ili ošamućen, razbijenih naočala za sunce, četveronoške puže iz prevrnutog sportskog automobila. Jedini zabavniji od Mladena Grdovića u slupanom Ferrariju je možda Jasmin Stavros, pjevač čuvene nabožne “Neka je šarala sa svima vama”, kad zajedno s punicom moli Zdravomarije. Kakav je Grdović car! Putuje uokolo privatnim mlažnjacima vladara arapskih kneževina prebogatih naftom, dugonoge stjuardese već su naučile njegov omjer graševine i mineralne u gemištu, a kćer je tužio za alimentaciju, jedinome djetetu ne bi dao popišane tri i pol tisuće mjesečno. Molim vas, ima li Mladen Grdović nekakav fan shop? Gdje mogu kupiti majicu s njegovom slikom? Ante Tomić

Utorak (23:00)

U pravu je, nema nam spasa

Boris Dežulović: Oluja svih oluja

Crni petak, Svjetsko nogometno prvenstvo i Božić u isto vrijeme na istoj televiziji. Savršena oluja. Kolinda u posavskoj narodnoj nošnji, raskvasli Milanović u tijesnom Modrićevu dresu. Advent na Tomislavcu i Winter Park na Tuđmancu, prvi adventski vijenac u studiju večernjeg Dnevnika, drugi adventski vijenac, treći vijenac, pa “Sam u kući 1”, “Sam u kući 2”, “Sam u kući 33”. Crni petak za televizore na totalnom sniženju, nogometno ludilo u Qrac-Palac-Mallu, “Ostavi srce za Hrvatsku”, Mariah Cary, Nina Badrić, Thompson, Konzum, Djed Božićnjak i Vatreni, zastave, bengalke… A ako tko slučajno preživi, već ga čekaju Duško Ćurlić i Barbara Kolar da ga iz sažaljenja dokrajče jednim milosrdnim hicem u čelo, precizno ispaljenim čepom iz boce sponzorskoga novogodišnjeg šampanjca dok u daljini Zvijezde pjevaju. I Zaprešić Boysi. N1

Utorak (12:00)

Između domoljublja i izmišljanja nema razlike

Viktor Ivančić: Bilježnica Robija K.: Korona sjećanja

Ona učiteljica Smilja je pitala: „A di je Robi?“ Moj drug Dino je iz klupe rekao: „Nema ga!“ Uča je zarežala: „Vidin da ga nema! I to baš kad imamo kontrolni iz hrvackog! Nego san pitala di je!“ Dino je rekao: „Izgleda da se još nije vratija iz Vukovara!“ Uči je uletilo čudilo: „Šta radi u Vukovaru?“ Dino je rekao: „Kako šta radi? Vodija ga tata u kolonu sjećanja!“ Učiteljica Smilja je pitala: „Zašto ga vodi u kolonu sjećanja kad je nastava?“ Dino je dignijo bradu i pitao je: „Mislite da bi bilo bolje da ga nije vodija?“ Uča je zaskvičala: „Nisan to rekla!“ Dino je rekao: „Ne znan, meni je tako zvučalo… Ka ono, šta roditelji imaju vodit dicu u Vukovar…“ Učiteljica Smilja je dreknila: „A magarče jedan laživi, dabili laživi! Jel ti znaš kad je bila kolona sjećanja?“ Dino je rekao: „U petak!“ Uča je pitala: „A koji je danas dan?“ Dino je rekao: „Ponediljak!“ Uča je raširila ruke: „Zašto bi iko iša u petak u kolonu sjećanja, a ne bi se vratija do ponediljka?“ Dino je rekao: „Zato jer pošto je to ogromna kolona!“ Viktor Ivančić

Nedjelja (08:00)

Bilo bi čudno da se muškarca svodi samo na odijelo – zašto i dalje NIJE čudno da je za žene to standard?

Andrea Andrassy: Odijelo ne čini čovjeka – pod uvjetom da nisi žena

Andrea Andrassy moćna i seksi u novoj kampanji hrvatskog brenda DeLight | Diva

Vratimo se na biopsiju profesorice Roksandić i vješto sročenu insinuaciju da možda baš i nije… dovoljno neugledna da bi ju se shvatilo dovoljno ozbiljno? “Odijelo ne čini čovjeka”, često vole reć ljudi, što je istina, ali istina je i da oni koji to najviše naglašavaju često vole odlučit da si glup jer “nisi obučen dovoljno pametno”. Pogotovo ako je u pitanju žena. Da je profesorica Roksandić kojim slučajem modno osviješteni muškarac koji se pojavio sa svježom frizurom i pomno odabranim odijelom, priča bi bila potpuno drugačija – tad bi svaki njen dobar outfit mirisao na “uspjeh”, a svaki loš bi samo bio zanemariv jer “kog briga kakav je outfit, bitno je kakav je čovjek”. Ako ne živite ispod kamena, vjerojatno već odavno znate da žene i muškarci (u Hrvatskoj) žive po potpuno drugačijim pravilima. Muškarca se rijetko svodi na odijelo – ženu konstantno. Miss7

 

 

Nedjelja (00:00)

Nadaleko čuveni američki piloti, sve sam go top gan, shvatate, srušili su 62 srpska seoska mostića, ali niti jedan u Beogradu!

Boris Dežulović: Mostovi okruga Savski venac

Takve je, eto, kurčeve sreće predsednik i većinski vlasnik Republike Srbije Aleksandar Vučić Veliki: samo trenutak da gospodin predsednik zbroji, molim vas lepo – ukupno 62 mosta srušili su avioni zločinačke NATO alijanse za 3 meseca bombardovanja Srbije 1999., a nijedan od ta 62 mosta nije bio u Beogradu! Nijedan, mamu im jebem ćoravu, ja se izvinjavam. Gospodo, to nije zajebancija, tačno 62 mosta ima recimo Njujork od Hadsona do Stejten Ajlenda, i da je Srbija osvetoljubiva, svetski bi moćnici danas na zasedanje Opšte skupštine UN-a išli preko Ist Rivera splavovima i kanuima. Jer šta? Jer vrhunski uvežbani piloti srpskog ratnog vazduplohovstva ne bi bauljali pustim nebojebinama iznad Srednjeg Zapada i po Ajovi gađali mostove okruga Medison, nego bi u niskom letu neustrašivo kidisali Bruklin Bridž, a američka deca danas bi ga gledala samo na Vikipediji. Morali bi sve mostove da grade ispočetka. Jel mi dobra ova? Dabome da jeste. Novosti

19.11. (11:00)

Memorija ne podnosi faktografiju kada ima ambiciju da se, umjesto očitovanja o prošlosti, udvara sadašnjosti

Viktor Ivančić: Doba Jugoslavije – Ima li većeg samoponiženja od krivotvorenja vlastitih sjećanja?

“Doba Jugoslavije” kao markacija za svekolike nepravde, pa i nogometne sudačke krađe, oštro je urezano u Karoglanovo “pamćenje”. Pritom je posve nevažno je li u predmetnom razdoblju on imao 8 ili 38 ljeta. Njegova se memorija, naime, ne temelji na doživljenom, nego na naučenom. Kolinda Grabar-Kitarović je proboravila u SFRJ zamalo četvrt stoljeća, ali je to nije priječilo da se za potrebe inozemnog tiska “prisjeti” kako je u toj zemlji postojala samo jedna vrsta jogurta, makar je općepoznata činjenica da je vrsti i marki toga mliječnog proizvoda bilo koliko ti duša želi. Naprosto, memorija ne podnosi faktografiju kada ima ambiciju da se, umjesto očitovanja o prošlosti, udvara sadašnjosti. S mlađima je još manje komplicirano: najtraumatičnije uspomene na jugoslavenski pakao uzgajaju oni koji su rođeni nakon 1991. Što je duže mrtva, po Jugoslaviji se ležernije lupa, i nema naznaka da će taj nekrofobični festival kroz dogledno vrijeme izgubiti na popularnosti. Novosti