Klauški: Lako za Zagreb. Neuspjeh, a možda i propast Možemo! bio bi poguban za kompletnu politiku - Monitor.hr
11.10. (17:00)

Zakaj ja ne volim ponedjeljak

Klauški: Lako za Zagreb. Neuspjeh, a možda i propast Možemo! bio bi poguban za kompletnu politiku

Nakon nedavnih sukoba u Holdingu, kao i tragične epizode s imenovanjem ravnatelja dječje bolnice Srebrnjak, već se govori o debaklu, katastrofi i općem neuspjehu nove političke uzdanice na ljevici. A to ne bi bila loša vijest samo za Zagreb, grad koji je uništavan desetljećima i kojemu nema spasa još godinama, već i za hrvatsku politiku u cjelini. I što ako Možemo! propadne? S njim će dobrim dijelom nestati nada da je u ovoj državi moguće stvoriti alternativu HDZ-u, koji sve više poprima dimenzije nedodirljivog Saveza komunista, kao i alternativu autodestruktivnom SDP-u. Već godinama ljudima se u Hrvatskoj gadi politika, naročito stranačka, i tek povremeno nabasaju na nekog ambicioznog – često i lažnog – proroka koji im probudi nadu i podigne očekivanja. Nakon čega slijedi još veće razočaranje i frustracija. Pa zbunjeni građani ponovno bježe u okrilje provjerenih, koliko i potrošenih opcija, ili se naprosto zatvaraju u kuće i ignoriraju izbore. Na kojima HDZ pobjeđuje… možda je samo ponedjeljak i kiša, možda poslovični pesimizam, a možda Tomislav Klauški doista vidi neumitne zakone prirode. Ipak, ne režite žile još.


Slične vijesti

Danas (20:30)

'Prima rosa iz vremena okrutnih kalendara'

Jergović: Uloga kite jaglaca u obrani Republike Hrvatske

Među tolikim budalaštinama i opskurnostima, koje svakodnevno proizvedu hrvatski ministri, i koje zatim završe pod prstima i tipkovnicama domaćih novinara, vjerojatno je najbudalastija ova s jaglacima. Naime, pripovijest, koja je po svoj prilici autentična, govori kako je Mario Banožić, tada još obični seljačić s dalekog istoka Hrvatske, išao po šumi i brao jaglace. Ne zna se što mu tad bi, ali nakanio je nabrati cijelu kiticu, i darivati jaglacima Gabrijelu Žalac, ponešto perspektivniju jedru snašu. Ona mu je u to vrijeme, priča dalje govori, velika zaštitnica. Očito je da se cvjetna kontroverzica odvila jedne zime. I to u ono zimsko doba, krajem siječnja, početkom veljače, najkasnije prvih dana ožujka, kada se iz smrznute zemlje sluti proljeće. Gabrijela je bila već udata za mjesnog automehaničara koji je Marija uputio da kiticu nosi svojoj ženi, jer da bi inače jaglace mogao izjesti. Miljenko Jergović o jaglacima za 24 sata.

Srijeda (00:00)

U svom stilu

Vedrana Rudan: Smrt novinarima!*

Ja si utvaram, što bi rekao moj dobri znanac Ćiro Blažević, imam čast i privilegiju da mogu bez vladine dozvole napisati što mislim. Imam čast i privilegiju da mogu pročitati što pišu neki koji ne misle poput mene i bez straha se smijati njihovim objavama. Nisu svi te sreće. Nekim je ljudima posao izvještavati sa skupova koji se bez dozvole održavaju na hrvatskim trgovima. Ti jadnici nisu sigurni da će među borcima za demokraciju sačuvati živu glavu. Divim im se. Za bijedne pare obavljaju grozan posao, a o glavi im rade ambiciozni, alkoholizirani odlično plaćeni političari koji huškaju narod da bi se tako mogli dokopati još više moći, ukrasti još više love i isprazniti još više boca. Dragi novinari. Zašto radite taj posao? Kako možete izdržati smrad divljaka koji vas mlate u ime njihove demokracije? Raspitajte se o rezultatima popisa stanovništva. Vaši pametniji vršnjaci odavno su brisnuli. Piše Vedrana Rudan

Utorak (20:00)

Gdje ima prilike, ima i oportunizma

Ante Tomić: Desničari s uglednim diplomama su strašniji od svih; znali su oni da je čitav taj prosvjed ‘bulšit‘, ali nisu mogli propustiti priliku – sezonsko sniženje glasača

Intelektualni podlaci došli su se na Trg dodvoravati nevoljnicima izbezumljenim informacijskim kaosom, uplašenim glasinama i ispunjenim iracionalnim strahovima jer su im oni lak plijen. Oko njih se ne treba mnogo mučiti. Samo valja raspaljivati predrasude prosvjednika, dražiti njihov bijes i dobit će ih jeftino, na akciji, kao banane sa smeđim točkicama i voćne jogurte kojima sutra istječe rok trajanja. Desničari s uglednim diplomama su strašniji od svih. Bezobzirni oportunisti žive od loših emocija, od poticanja mržnje i straha u drugima. Oni stružu ono crno i zagoreno na dnu lonaca. Tužno je da bi neki od njih vjerojatno mogli bolje od toga, da su imali pameti i talenta svidjeti se pametnijim glasačima, ali im je nedostajalo samopouzdanja. Sami sebi nisu vjerovali da mogu biti vođe pametnih pa su izabrali glupane jer se oko glupana treba manje truditi. Nećemo ih ipak žaliti zbog toga, ne kad je ovakvo stanje s koronom. Dok već i bebe leže na intenzivnim odjelima na respiratorima, zastupnici na prosvjedima samo nas ispunjavaju gađenjem. Piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju

Utorak (19:00)

Bez crvene vrpce

Kulačin: Beogradski metro nema ko da ’osvešta’

U zemlji u kojoj su zaludni državni i lokalni funkcioneri otvarali raskrsnice, semafore, znakove, puštali u rad kućice za vrapce, sa velikom pompom i uz direktno uključenje u program televizija sa polaganja kamena temeljca i ko zna čega još, početak radova na izgradnji beogradskog metroa niko nije posetio. Nije bilo svečanosti, polaganja kamena temeljca, prodaja karata. Ni predsednika, ni premijerke, ni gradonačelnika, ni zamenika gradonačelnika. Nikoga da ga „osvešta“… I šta je sada tu sporno? Mnogo toga, kao i u svakom poslu koji naprednjaci danas rade u Srbiji. Posao je dodeljen Kinezima i Francuzima. Tako Vučić radi. Deli poslove velikim kompanijama, velikih sila, i niko se ne buni. Jedan od najvećih problema je taj što se početna stanica i najveći depo prave u Makišu i to u neposrednoj blizini izvorišta vode koju Beograđani piju. Tolika mehanizacija, radovi, bušenja i ko zna šta sve, ostaviće, tvrde kritičari, glavni grad Srbije bez pijaće vode. Naprednjaci su samo odmahnuli rukom na sve ovo. Piše Nenad Kulačin za Al Jazeeru

Utorak (16:00)

Elegija za državu

Dežulović: Laku noć, kokošari

Tako je u grimizni suton propala slavna Republika Hrvatska. Nakon tridesetogodišnjeg zuluma hadezeovskih pljačkaških hordi, opustošenom i spaljenom zemljom dokrajčenom pandemijom koronavirusa bauljaju još samo strvinari i sitni kokošari: u svemu, među čađavim ruševinama od cijele veličanstvene Države ostala je samo jedna bočica parfema, karton konfekcijskog rozea, tri koluta sira, paketić smrznutih liganja, pola kilograma pečenog odojka, jedan pivac, pola kokoši, janjeća glava i dva paprčnjaka, te hiljadu i pol božićnih CD-ova Miroslava Škore i Ladarica. A u starom, pohabanom novčaniku – samo trenutak da istresem i zbrojim – devetsto devedeset četiri, devetsto devedeset pet, devedeset šest, devedeset sedam… dakle točno devet stotina devedeset osam kuna. S one dvije što je ostao dužan ministar zdravstva, taman Mariju Banožiću za odvojeni život, Glovo dostavu i pretplatu na PornHub. Piše Boris Dežulović za N1

Utorak (13:00)

Kolumnistica o prosvjedu

Sanja Modrić: Pustimo strah od čipiranja, zanima me što je radila policija

Jer, činjenica da za održavanje prosvjeda nije zatražena dozvola nepobitno upućuje na zaključak da je takvo okupljanje po zakonu trebalo biti spriječeno. Dozvola je uvjet čak i kad bi skromne cvjećarice s Dolca htjele prosvjedovati protiv skupih pristojbi za štandove. Nedopušteni skup ne može biti dopušten. Ovo malo zvuči kao Alan Ford, ali nismo mi krivi što nas Policija nagoni na takve asocijacije. Što je, prema tome, Policija mogla i bila dužna učiniti? Ne bih se u to htjela plesti kao stručnjakinja kad nisam, ali neke od metoda ipak spadaju u abecedu. Recimo, mogli su na periferiji zaustaviti autobuse kojima su se prosvjednici protiv cijepljenja, Covid potvrda, mjera i Sotone dopremali u Zagreb. Piše Sanja Modrić za Telegram

Utorak (09:00)

Svježi ritam

Hrvoje Horvat: Praktična uživancija u vinilnom izdanju albuma koji pokazuje da žanrovi nemaju granica

Istoimeni treći album Kozmodruma zaokružuje široki teren po kojem se kreću asocijativnom glazbom koja izbjegava kruta žanrovska određenja i trpanja u ladice. Kraće, Kozmodrum pokazuje da među žanrovima nema granica ako vam “leže”. Smjesom svirke uživo, elektronike, jazza, housea i ambijentalnog downtempa, Novoselić i suradnici nude vam praktičnu uživanciju, jer ovakva glazba osim umjetničkih užitaka, poput davnih receptura Briana Enoa i pionirskih albuma poput “Music for Airports”, ima sasvim praktične upotrebne mogućnosti u svakodnevnom životu. Piše Hrvoje Horvat za Večernji list

Ponedjeljak (12:00)

Lako za koronu. Kako spriječiti nesnošljivost prema neistomišljenicima?

Velimir Šonje: Novonormalna dehumanizacija (i kako ju zaustaviti)

Kada se 15. studenog na portalu Večernjaka pojavio live stream testiranja na covid djelatnika Zagrebačkog holdinga postalo je jasno da donedavno nezamislive stvari postaju novonormalne. I na početku pandemije neki nadobudni građani potajno su slikali sugrađane u šetnji na Cmroku ili u redu pred šatorima za testiranje. No, ambijent je bio drugačiji. Sjećanja na ranije normalno bila su svježa. Unatoč službenom narativu o „bioteroristima“, slučajevi spontanog lova na „bioteroriste“ nailazili su na opću osudu. Danas je drugačije: dehumanizacija je široko prihvaćena. Javlja se u različitim oblicima, kao dehumanizacija necijepljenih, ali i kao dehumanizacija pobornika cijepljenja i oštrih mjera. Trend ide u svim smjerovima. U ovom tekstu ćemo raspravljati o općoj dehumanizaciji neistomišljenika i o tome kako ju zaustaviti. I u tome ćemo se poslužiti podacima… eto vam na čitanje i zadovoljstvo, Velimir Šonje, Ekonomski lab.

Ponedjeljak (10:00)

Šta dete zna koliko je križ težak

Basara: Uterivanje veronauka

Zbog veronauka ili veronauke je nastala još jedna srpska podela. Vrh SPC i patrijaršijski pridvorski paraziti su izašli u javnost s predlogom (ili pre naređenjem) da se veronauk unapredi u obavezan predmet, a da veroučitelji – glupe li reči – ubuduće imaju biti u stalnom radnom odnosu. Slične podele su izbijale i početkom dvehiljaditih, kad je veronauk vraćen u škole kao izborni predmet i sa alternativom, tzv. građanskim vaspitanjem… Srpske, dakle, podele bukte. Neki kažu da veronauk treba da bude obavezan predmet, neki da treba da bude tri časa veronauka dnevno, neki, opet, kažu da to ič ne treba jer da je Srbija laička država. A šta ja kažem? Kažem da je veronauk potreban i da bi bilo dobro da bude obavezan predmet. Ali ne ovakav kakav je sada, i ne za uzrast kome se predaje. Deca uzrasta od sedam ili 10 godina nisu naprosto u stanju da shvate tako komplikovanu materiju. I ne samo to, bez obzira na uzrast, religioznost se ne može nabubati, niti se neko u pobožnost može uterati; to dolazi iznutra piše Svetislav Basara o toj vječnoj dilemi.

Ponedjeljak (09:00)

Virginia Wolf na 24 sata

Andrea Andrassy: Spavanje popodne i kelj – stvari koje smo mrzili kao djeca, a danas ih jedva čekamo

Dobro dođe kad se među kurvama, ovcama i ljudima koji misle da su “plandemija” i “dnovinar” inovativne ideje odjednom pojavi priča o ručku ili gablecu – tad se barem na trenutak prisjetiš da smo na kraju dana svi samo ljudi koji vole pojest dobar ručak. Zato kelj, jer nekad samo treba sjest, ugasit mozak i pričat o jelima na žlicu. Napravila sam ga za 2 dana, ali vjerojatno ću ga produžit i na 3 – meni je najdraži uz kruh i hrenovke. Sad mi treba neka dobra tranzicija, a ne da mi se razmišljat, pa vas molim da zamislite da vam po ekranu u slow motionu prolazi mlada Gabrijela Žalac na konju… zlatnim suncem okupana polako nestaje u suton… (Skok na kraj i poantu) Srdačan pozdrav, ugodan ostatak tjedna i zapamtite – svaki put kad svjesno ulazite u svađu na internetu, sami sebi dajete kaznu za koju vjerojatno nema potrebe. Pametnije je samo napustit situaciju i pojest nešto na žlicu. Evo vam tjedna mudrost Andree Andrassy. Ostatak priče je… tak-tak. Navikli smo i na bolje.