Klauški: Nakon spomenika priprema se film o Franji Tuđmanu. Hoćemo li dobiti još jednu karikaturu? - Monitor.hr
04.01.2022. (21:00)

Domoljubi i branitelji, spriječite sprdanje s Prvim predsjednikom

Klauški: Nakon spomenika priprema se film o Franji Tuđmanu. Hoćemo li dobiti još jednu karikaturu?

Domoljublje je u ovoj državi odavno dovedeno do razine kiča, pa stoga se ne treba iščuđavati nad činjenicom da se najveće proglašene domoljubne svetinje srozavaju na razinu kiča, i to ne uvijek jeftinog. Film o prvom hrvatskom predsjedniku, spomenutom u haškoj presudi za udruženi zločinački pothvat, trebao bi snimati Jakov Sedlar, autor kontroverznog dokumentarnog filma “Jasenovac – istina”, a navodno se za ulogu Tuđmana priprema Kevin Spacey, glumac izbačen i izbrisan iz mnogih projekata zbog optužbi za seksualno zlostavljanje. Što bi tu moglo poći krivo? – pita se Tomislav Klauški na 24 sata.


Slične vijesti

Danas (12:00)

Dali su im ponudu koju nisu mogli odbiti

Pouke izbora i ‘Eurosonga‘: Dogovorna ekonomija uništava Europu od politike do šoubiznisa

Dogovorni sustav odlučio je pobjednika ‘Eurosonga‘, a odlučuje i o sastavu hrvatske vlade. Iako nisam sklon teorijama zavjere, švicarski predstavnik teško bi došao do pobjede bez orkestriranog nagovaranja s jednog mjesta. Je li to nekakva ‘duboka eurovizijska država‘ ili su to ‘vratari sudbine‘, kako ih naziva Vedrana Pribičević, sasvim je svejedno. Tek, Švicarska je pobijedila i prije nastupa jer je najmanje konfliktna pa će se sljedeći ‘Eurosong‘ zapravo vratiti kući, u državu u kojoj je i sjedište European Broadcoasting Uniona (EBU). Tako se neće dogoditi da pobjeda ode u problematični Izrael, opet u Ukrajinu ili, nedajbože, u malu korumpiranu Hrvatsku koja se ne slaže najbolje ni s prvim susjedom u EU-u.

Kako su izgledi Baby Lasagne rasli na kladionicama, tako su dečki iz EBU-a dodatno animirali jedan po jedan nacionalni žiri. Da je trebalo, nagovorili bi i hrvatsku delegaciju da da 12 bodova Švicarskoj. Nije trebalo – bilo je dovoljno dogovoriti rekordne 22 dvanaestice uz još šest desetki. Goran Litvan za Lider.

Jučer (14:00)

Priče o muzejima su onako, usput

Đikić: Mrak iz interesa

Od prvog dana postojanja Domovinskog pokreta Marija Radića zanimalo je samo to da prečicom stigne do pozicije koja će mu omogućiti da osigura pozitivan utjecaj države u gospodarskim područjima važnima njemu i kompanjonu mu Vujnovcu. Plan je ovaj put upalio, i to ponajprije stoga što je Plenković po svaku cijenu htio formirati vlast. Kako to da je DP zainteresiran za područje energetike? Jesu li išta o tome govorili u predizbornoj kampanji? Jesu li u protekle četiri godine afirmirali nekog iz svojih redova tko raspolaže kakvim-takvim stručnim autoritetom kad je riječ o energetskoj problematici? Jesu li izlazili sa zakonskim prijedlozima povezanima s tom oblašću? Jesu li otkrivali afere koje se tiču energetike? Ne, ništa od toga. Zašto je onda njihov izbor pao baš na energetski resor, koji će, izgleda, ipak ostati u sklopu Ministarstva gospodarstva, što znači da će DP usput dobiti kontrolu i nad najvažnijim javnim poduzećima? Zato što je Vujnovac jedan od glavnih igrača u tom sektoru, a on nesumnjivo ima pregršt zanimljivih ideja. Ivica Đikić za Novosti.

Prekjučer (22:00)

Nad nama leluja topli duh Endehazije

Ivančić: Dupe u sjećanju

Eksplicitan zahtjev da se obustavi financiranje Novosti – za koji Ivan Penava i Josip Dabro tvrde da je već usvojen – uključuje paradoks tipičan za hrvatski nacionalizam: depeistima su, naime, Srbi nepoželjni isključivo zato što su Srbi, a Novosti zato što nisu isključivo srpske. Umjesto da se strogo drže nacionalnog folklora i kreću unutar bodljikave žice koja opasava “manjinsku tematiku”, one neoprostivo nalikuju “klasičnome” političkom tjedniku, te se uz “srpske” bave i drugim temama, čak i dosta kritično, što će reći da si uzimaju prava koja u dobro uređenoj Hrvatskoj Srbi ne smiju imati. Sudbinsku upućenost na “manjinsku tematiku”, dakako, propisuje većinska dogmatika, utvrđujući na taj način kriterije svoje dominacije. Proturječja tako zapravo nema: svi putevi vode u geto. Kao što su politički predstavnici Srba protjerani s teritorija na kojem ordinira hrvatska vlast, tako i srpskim Novostima ima biti zabranjen pristup hrvatskoj medijskoj sceni. Viktor Ivančić za Novosti.

Prekjučer (10:00)

Kompromisima skloni lideri

Šajatović: Partnerstvo između Plenkovića i Radića moglo bi potrajati

Prihvaćanje realnosti nedragih mu izbornih rezultata i brzo sastavljanje većine pokazuju koliko je Plenković pragmatičan političar. Ako dobrovoljno ne ode na neku čelnu poziciju u Bruxelles, veliki su izgledi da i sljedeće četiri godine diktira igru. Naravno da bi bilo naivno očekivati da u šahovskoj partiji koja će se ubuduće igrati nema u rezervi varijantu u dražoj mu kombinaciji od dijeljenja vlasti s Domovinskim pokretom.

S druge strane, za razliku od neiskusnog i nervoznog Bože Petrova, koji se sa sudrugovima zaletio i izletio iz prve Plenkovićeve vlade, sada je s druge strane iskusni pregovarač i igrač. Iskustvo u pregovaranju i taktiziranju Mario Radić stekao je u poduzetništvu, a onda posljednje četiri godine, paralelno, primjenjujući mnoge tehnike iz biznisa, izgradio stranku koja je postigla iznenađujuće dobar rezultat na parlamentarnim izborima. Događaji povezani s Pevexom samo su primjer obrambenih i napadačkih sposobnosti Radića i bliske mu ekipe. Zato ne treba očekivati da će uletjeti u prvu zamku koja će mu, eventualno, u Banskim dvorima biti postavljena. Miodrag Šajatović za Lider.

Utorak (17:00)

Dobre priče knjigu vrijede

Jergović o preminulom Paulu Austeru: O kome mislimo u bolnici za nalivpera i kad kleknemo ispred Katz’s Delicatessen

Kafka, ključni Austerov književni predak, je bio pisac depersonaliziranog svijeta, bježao je od geografije i toponomastike, od dokumenata i činjeničnosti svijeta u kojem je živio; previše se plašio svijeta da bi bio dobar promatrač. Auster je, međutim, rođeni promatrač, reporter, bilježnik tuđih osjećaja i nagnuća, netko tko ima silnu znatiželju za svijet, pa iz te znatiželje stvara ambijent svoje književnosti. Ambijent tjeskobe, straha i samoće. Paul Auster rađa se tamo gdje Kafkina Amerika staje.

Imao je dar za prvu rečenicu. Ovako započinje roman “Mjesečeva palača”: “Bilo je to onog ljeta kada se prvi čovjek spustio na Mjesec.” Ovako započinje roman “Nevidljivo”: “Prvi put sam mu stisnuo ruku u proljeće 1967.” I tako započinje priča. Kako će se ona nastaviti, kamo će teći i gdje završiti, to unaprijed ne zna nitko. Pogotovu pisac, ako je dobar. Samo loši pisci unaprijed znaju tokove svojih romana. Dobri ne znaju ništa. A Paul Auster doista je bio jedan od najboljih. Miljenko Jergović za svoj blog.

Utorak (14:00)

Nešto s Nebesima nije u redu

Dežulović: Pucanj u noći

Imam ja takvih primjera na pucanje. Pardon, bacanje. Početkom godine, na primjer, u isto vrijeme kad je anonimni Baby Lasagna upao na Doru, a hrvatski rukometaši u Mannheimu tražili “pomoć Duha Božjeg”, Hajduk je s novim trenerom nanizao dvadeset utakmica bez poraza, pa kao jesenski prvak na punom Poljudu dočekao drugoplasiranu Rijeku s ogromnih šest bodova prednosti na tablici – i nezamislivih sedam ispred trećeplasiranog Dinama! – već slaveći prvi naslov nakon dvadesetak godina. I čega se onda dosjetila Torcida? Na sjevernoj tribini razvili su gigantsko raspelo, uz veliki transparent – “Isuse na nebesu, daj pomozi bijelom dresu!” Dalje znate i sami: Hajduk je tu utakmicu – bum! bum! – izgubio 1-2, nanizavši uskoro fantastičnih pet poraza zaredom, eliminiran i iz kupa i iz trke za naslov. Boris Dežulović za N1.

Ponedjeljak (12:00)

A duh palanački

Basara: Središte geopolitike

Opštepoznato je, mada se neprestano zaboravlja, da zloduh palanke nema veze s veličinom naselja i udaljenošću od tzv. metropola i kulturnih centara. Palanka, to je skučeno stanje duha obuzetog večnim strahom od sopstvene senke – ne zaboravimo ni promaju – i neprijateljskog spoljašnjeg sveta, komplikovano lenjošću duha i tela, sklonošću hođenju utabanim putevima kojim se lakše ide (u propast) i – najpogubnije – čvrstom verom da je naš skučeni svet najbolji od svih mogućih svetova, kome ostatak sveta iz čiste zavisti radi o glavi.

Po mojoj slobodnoj proceni, najmanje 95 procenata svetske populacije (uključujući moju neznatnost) tavori u kaljuzi palanačkog duha – nije palanaštvo ekskluzivno srpski fenomen – nezgoda je (i to velika) što, za razliku od uređenijih delova sveta – koji iz meni nepoznatih, iako pragmatičnih razloga dopušta da glavnu reč vodi onih 5% kreativnih i sposobnih ljudi snažnih individualnosti – srpski palančani tradicionalno uspevaju da tih 5% onemoguće, ubiju ili proteraju iz zemlje, pa da ih – kad više nisu opasni po palanku i Cincarsko-kalbursku čaršiju – resahrani u Aleji zaslužnih građana ili im priredi milionski sprovod, kao Đinđiću.

Ako mene pitate, najbolju definiciju srpske palanke dao je, inače Srbima prilično sklon, Henri Kisindžer, koji je u jednom razgovoru rekao princezi Jelisaveti, citiram po sećanju: „Vi Srbi mene podsećate na dečaka koji se stalno namešta da ga šutiraju u guzicu, da bi posle jadikovao nad zlehudom sudbinom“. Svetislav Basara

Ponedjeljak (01:00)

Prilika za restart ljevice

Starešina: Jedini izazov za Plenkovića znati je nositi se s malo podrezanim egom

Povoljan je vjetar za HDZ-DP-ovu vladu europski politički trend skretanja udesno – od politika prema (ilegalnim) migracijama do zelenih politika. Geopolitički segment strateški je dobro trasiran i Hrvatskoj većinom zadan članstvom u EU-u i NATO-u, a Plenkovićeva ga vlada uglavnom školski provodi. Za DP tu nema osobitog prostora kreaciji, više mu je to test na kojem se može riješiti atributa ruskog igrača koji ga prati u medijima i političkoj javnosti. A sad ona gubitnička opcija za novu HDZ-DP-ovu vladu. Svaki korak u kojem DP precijeni svoju političku moć i iziđe izvan prethodno opisanih gabarita može vrlo lako izazvati još jedno Plenkovićevo ‘preslagivanje‘. Gašenje političkih ambicija pak vodi u brzo utapanje DP-a u HDZ-u. Za Plenkovića je jedini izazov znati se nositi s malo podrezanim egom. Višnja Starešina za Lider.

Nedjelja (21:00)

Oni bi dirigirali društvom kako njima paše

Markovina: Desnica na vlasti, mediji i manjine na udaru

I sad kad je zemlja dobila Vladu u kojoj ključni koalicijski partner otvoreno najavljuje i traži da se prekinu financirati Novosti, a sve uz obrazloženje da se ne može primati novce iz manjinskog fonda da bi se bavilo istraživačkim novinarstvom, konačno smo dobili jasno artikuliran stav, ne samo prema Srbima, nego i prema ideji slobodnog novinarstva.

On glasi otprilike tako da se Srbe eventualno može tolerirati, pod uvjetom da se uopće ne oglašavaju u javnosti, posebno oko nasljeđa devedesetih i čitavog simboličnog nasljeđa tog doba. A isto vrijedi i za slobodno novinarstvo. Kad ga se već ne može ukinuti, onda nek bude tržišno, s tim što će se napraviti sve da mu se i tako onemogući opstanak i djelovanje. Što zakonski, što pritiskom na oglašivače, što preusmjeravanjem javnog novca poželjnim medijima, kroz razne paravan-konferencije, pi-ar priloge i slično. Dragan Markovina za Peščanik.

11.05. (22:00)

Osim ako nije zaista sretan zbog "Rim tim tagi dim" euforije

Jergović: Na što je Andrej Plenković bio ponosan pa je Baby Lasagni čestitao plasman u finale Eurosonga

Čime se ustvari prošli i budući kancelar ponosi kada kaže da je “ponosan na plasman Baby Lasagne u finale Eurovision Song Contest”. Time što je mladić iz Istre ostvario uspjeh koji bi se zacijelo mogao mjeriti plasmanom našeg čovjeka u sljedeću epizodu nekog europskog ili američkog Big Brother šou programa, ili time što je on, Plenković, dio istoga prostodušnog i dokonog hrvatskog svijeta, koji po fejsbucima jedan dan progoni seksualnog uznemirivača Matanića, drugi dan je u potrazi za izgubljenim pesekom, dok trećega dana plamti patriotskim ponosom zato što se Baby Lasagna plasirao u finale i zato što je prvi na kladionicama? Ni jedno, ni drugo. Plenkovićev ponos je besadržajan, on je ta kopija bez originala, koja čini bit simulakruma. Koliko god pripadao svijetu poremećenih moralnih i društvenih vrijednosti, i koliko god se nastojao prikazati kao netko tko je, poput peći bubnjare, do vrha ispunjen nacionalnim žarom, on zna da se u ovom slučaju nema čime ponositi.

Ali Plenković isto tako zna, kao što bi to znali i njegovi podanici, samo kada bi se usuđivali misliti, ili kada ih razmišljanje ne bi bacalo u strah i u nespokoj, kako od sadržaja “ponos na plasman Baby Lasagne u finale” savršeno zaklanja stvarne sadržaje života u Hrvatskoj. Recimo, pregovore o sastavljanju ekstremno desne vlade, koja će istovremeno zaštititi korupcijske i kriminalne stečevine iz vremena prethodne Plenkovićeve vlade, te zakonskim i izvanzakonskim sredstvima onemogućiti buduće razotkrivanje kriminala i korupcije iz redova vlasti. Baby Lasagna, skupa s hrvatskim mupovcima i mupovkama, koji na HRT-ovim propagandnim spotovima plešu rim tim tagi dim, savršena je kulisa najave isključivanja Srba iz hrvatskoga političkog života, daljnjeg ozloglašavanja njihovih legitimnih političkih predstavnika, kao i najave progona preostalih slobodnih medija, ateista, liberala i ljevičara, kao i hrvatskih književnika koji nisu po volji hrvatskoj ekstremnoj desnici. Miljenko Jergović za svoj blog.