Klauški: Ništa dosad nije srušilo Milana Bandića. Mogu li ovi prosvjedi? - Monitor.hr
03.02.2020. (23:00)

Rule #2: The Double Tap

Klauški: Ništa dosad nije srušilo Milana Bandića. Mogu li ovi prosvjedi?

Trebao je biti gotov još 2002. godine kada je Range Roverom s personaliziranim tablicama u alkoholiziranom stanju skrivio prometnu nesreću i pobjegao od policije koju je pokušao podmititi… Sve kockice slažu se protiv Bandića. Padom podrške HDZ-a pada podrška pravosuđa i Ustavnog suda, padom podrške na Pantovčaku pada politički utjecaj na institucije, topi se proračun, počinju suđenja, jačaju prosvjedi… Bandić je toliko puta već bio “gotov” i toliko dugo već tumara Zagrebom i državom poput političkog “živog mrtvaca” da će biti teško povjerovati kad jednoga dana padne s dužnosti. A onda kreće pravi problem: razmontiravanje Bandićeve hobotnice. Ili nešto još gore: nečije preuzimanje te hobotnice – piše Tomislav Klauški za 24 sata.
(Ovo može poslužiti – 33 pravila kako preživjeti Zombigrad. Pravilo #2 Pucaj dvaput: Ne računaj da je zombi mrtav. Budi siguran da si ga pogodio točno u glavu. Pogledajte pravilo #2 u slici – Zombieland, zašto tako treba!)


Slične vijesti

Jučer (22:00)

Oni ne da su izgubili, nego su bili i ostali izgubljeni

Basara: Grunfovi amandmani

Grunfov aksiom „ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti“ uopšte nije toliko glup koliko se čini na pravi pogled, kao što ni Grunfov domicilni strip „Alan Ford“ uopšte nije bezazlena crnohumorna zajebancija – mada jeste i to – nego mračno proročanstvo. Nije bez neke težine što je „Alan Ford“ najveću popularnost u Evropi – gde je prošao maltene nezapaženo – ostvario u štokavskim republičicama bivše Jugoslavije. Valjda su „Alanovi“ fanovi slutili šta ih čeka, pa ko vele: daj da se malo nasmejemo pre nego što zaplačemo. Grunfovom aksiomu bi se mogao dodati još jedan amandman: ako u politici kaniš izgubiti, moraš biti glup ko noć za politku.

Davno smo apsolvirali da je ponavljanje loše istorije – praćeno neodustajnom nadom da će ponavljanje grešaka doneti dobar rezultat – verovatno najstariji srpski zanat. Deo opozicije – cinik bi rekao s većinskim kapitalom – opet je ponovio istoriju i odlučio se za bojkot, obrazložen ubuđalim, budalastim floskulama – od kojih je najbudalastija „neka se igraju sami“ – tipa „nećemo da dajemo legitimitet“, „ogolićemo vlast“, „aktivno ćemo bojkotovati“.

Ostavimo po strani što je opozicija prihvatanjem mandata za republičku skupinu dala legitimitet vlasti, pa se zapitajmo: koji qwrz Viskom Mestu, Evropskoj uniji i to all whom it may concern treba davanje legitimiteta za gradske izbore od strane grupe građana koji su već dali legitimitet na republičkim izborima. Svetislav Basara

Jučer (16:00)

Fine, zaboravljene djevojke

Andrassy o zloslutnim zvukovima: Matanić se možda neće izgubit, iako trenutno ne djeluje kao da postoji druga opcija, ali žrtve hoće sigurno


“Vidi, vozilo hitne s natpisom transplantacija” – Andrea Andrassy, petak, 5.4. oko 19 sati. Tog su jutra u Zagrebu ubijene dvije žene, a jedna od njih je možda upravo spasila nečiji život kad već nije mogla svoj. Za nekih pola sata, Večernjak će objaviti članak o Matanićevim žrtvama, a on će ga 15-ak minuta ranije (bravo i hrabro) preduhitrit isprikom. Nastat će skandal neviđenih razmjera, pljuštat će osude i ograđivanja (uz povremene čestitke i aplauz), ali ljudi će se brzo umorit i zaboravit na žrtve, točno onako kako su zaboravljene dvije ubijene žene jer se na isti dogodilo nešto novo. Nema veze, uskoro će netko tko je dobar susjed opet ubit ženu – što je grozno reć, ali samo koristim statistiku – pa ćemo se opet neko vrijeme aktivno ljutit. Jednako aktivno ćemo se neko vrijeme ljutit i na Matanića, većinom jasno i glasno, a onda će mu mjesto uzet netko drugi. Možda netko bolji, možda netko gori – nije ni bitno, važno je samo da je neki novi, svježiji negativac. Od ovog smo se već umorili i pitanje je koliko ćemo ga se dobro sjećat za par godina. Andrea Andrassy za Miss7

Prekjučer (12:00)

Nisu ni klase kakve su nekad bile

Šajatović: Klasno raslojavanje – Jeste li simbolički analitičar ili numerat?

Pripadam srednjoj klasi.‘ ‘Ja sam u nižoj srednjoj klasi.‘ ‘Moglo bi se reći da pripadam višoj srednjoj klasi…‘ Prije tridesetak godina ti bi odgovori bili u suglasju s tada prihvaćenom stratifikacijskom (hijerarhijskom) strukturom društava dvadesetog stoljeća. Ulaskom u novi milenij dinamika društvene stratifikacije dobiva drugačiji predznak. Sve brojniji pokazatelji upućuju na intenzivnije društveno raslojavanje. Zanimljiva je fragmentacija srednje klase. Koja, prema autoru Ivanu Buriću, uopće nije nestala. Tu su tehnokrati – visokoobrazovani bijeli ovratnici u javnom sektoru, sitna buržoazija (mali vlasnici koji zapošljavaju, ali i sami moraju raditi, i obrtnici) te kognitivni radnici u privatnom sektoru (do ranga srednjeg menadžmenta). Burić se u Sociologiji hrvatskog društva hrabro upustio u opis istaknutijih fragmenata ‘velikih klasa‘. Miodrag Šajatović za Lider.

Srijeda (18:00)

Banalnost zla

Basara: Kultura neodgovornosti

Ne garantujem baš za tačnost statističkih podataka, ali u (približno) sedam od deset slučajeva naletanja na pešaka „nesavesni“ vozači, umesto da zaustave auto, povređenom pešaku ukažu prvu i pozovu Hitnu pomoć, dodaju gas i beže u nadi da neće biti savatani. Tako je bilo i u slučaju devojčice – praktično bebe – Danke Ilić, čiji je nestanak izazvao opštenacionalnu i regionalnu uznemirenost i bio povod za višednevno tabloidno mahnitanje, koje je znatno omelo, verovatno i produžilo istragu. Kao i obično u takvim situacijama, novindžije serbske zašle su po komšilucima „nesavesnih“ vozača da se raspitaju a da kakvi su to ljudi bili i listom su dobijali (standardne) odgovore da su to bili „normalni“ ljudi, „spremni da pomognu“ i tako dalje.

Uopšte ne sumnjam da su inkriminisani vodoinstalateri bili „dobre komšije“ i „normalni ljudi spremni da pomognu“, ali zar Hannah Arendt nije još na suđenju Eichmannu ustanovila da je bio sasvim normalna osoba koju su ideološko slepilo i emocionalna otupelost naveli da počini masovni zločin. Svetislav Basara

Utorak (22:00)

Evo ti za taksi, hajde pođi kući, brinut će se tvoji

Vedrana Rudan o statusu mlade novinarke: Kad ti samo obliže šminku

Ona je bila novinarka Indexa, imala je 23 godine, Matanić joj je javio da je u hotelu u Opatiji, poslao joj je 200 eura za trošak taksija, taksi iz Rijeke do Opatije je stajao sto kuna, u oba pravca, curi je to bilo “smiješno” pa je ušla u taksi pa u hotel pa u sobu. A u sobi? Iznenađenjeeeee! “Matanić je bio toliko našmrkan da mi je polizao šminku s lica i bio seksualno impotentan. Satima smo ležali na krevetu i pričali o filmovima. Bio je fin. Ni jednom me nije ponizio ni doveo u pitanje moje dostojanstvo.” Cura zna što je nasilje jer je pisala za Indeks, njezino objašnjenje. Zlostavljanje je samo kad te siluje, razvali ti glavu, prebije te na mrtvo ime. Ostalo je, kako piše Matanićeva braniteljica, “samo neprijatno zadirkivanje.” Zato ona savjetuje žrtvama, ipak žrtvama, odakle joj sad izraz ‘žrtve’, “da to jednostavno tako ozbiljno ne shvate.”

Žena kojoj muškarac plaća taksi da bi mu ušla u sobu a prije toga joj šalje emotikon “sunce” koji znači seks, tako si napisala, sigurno nije žrtva našmrkanog mužjaka nemoćnoga kurca. Vrijeme je pokazalo, curo, da je u ovom slučaju Matanić tvoja žrtva. Ako mu želiš dobro, a očito mu želiš dobro, nemoj ga braniti. Siroti Matanić. Sigurna sam da je kad je pročitao tvoju obranu prekinuo “liječenje”, uvalio nosinu u bijelo i pomislio, jebote, ova je gora od onih kojima sam slao fotke kurca svoga. Vedrana Rudan za svoj blog.

Utorak (12:00)

On je zapravo cijelo vrijeme govorio o sebi

Dežulović: Šutnja ili prvo lice množine

Da je dakle “pod utjecajem alkohola ili droga na neprimjeren način uznemiravao kolegice”, Matanić nije “osvijestio tek kad se samostalno prijavio u ustanovu za liječenje ovisnosti”, nego tek kad je saznao da Milka Zajović za Večernji list priprema o tome priču: u grozničavoj utrci s vremenom, nekoliko minuta prije na društvenim mrežama javno se sam ritualno izbičevao, povukavši za sobom u blato i desetine žena koje su mu – ne znajući za Milkin tekst u Večernjaku – čestitale na “hrabrom priznanju” i pružile podršku na putu katarze i pokajanja, pizdunski tako navukavši i na njih dobar dio javnog ženskog bijesa.

O tome kako je “žena ženi često neprijatelj” već je, uostalom, govorio i sam Matanić. Ali ovo nije priča o tome. Ovo, u konačnici, nije ni priča o Daliboru Mataniću. On je samo lice i ime pojave. Rijetko podlo i kukavičko, ali ipak samo lice i ime: naš redatelj, naime, nastupa kao prvo lice “naše” množine, nominativ muškog feminizma, onoga što se već desetljećima idiotski trpa u crveni kontejner “ljevice”. Boris Dežuloivć za N1.

Utorak (00:00)

Koalicija koju nitko ne želi vidjeti, čak ni oni

Jokić: Politička psihopatologija – Ne ide na desnici ljuta trava na ljutu ranu

Andreju Plenkoviću bi za formiranje nove vlade mogle biti dostatne ruke zastupnika Domovinskog pokreta i/ili Mosta – dvije stranke čije su ideološke smjernice, premda oni to ne vole pročitati, najbliže HDZ-ovim. Ne krećemo u zajedničku akciju s onima koji o nama opetovano lažu, javno nas psuju, prijete fizičkim obračunom…Psihologija ukazuje na to da su odnosi utemeljeni na takvim ponašanjima nezdravi i dugoročno neuspješni. Premda su hrvatske političarke i političari odavno pomaknuli granice ‘normalnog’ ponašanja, bilo bi ‘znanstveno nevjerojatno’ da hrvatska desnica prijeđe preko svega što je rečeno i učinjeno u prethodnom razdoblju. Most je već dva puta bio u vlasti s HDZ-om, pri čemu ga je u drugom pokušaju prije sedam godina Andrej Plenković doslovce istjerao iz Vlade. Gotovo je jednako neugodna komunikacija između članova Domovinskog pokreta i Mosta čiji se članovi međusobno nazivaju ‘tajkunskim pijunima’, ‘ruskim plaćenicima’, ‘ćuprijašima’… S ljudima koje smatrate lopovima, kriminalcima i prevarantima valjda i ne pomišljate biti u Vladi. Kada bi se i ostvario, taj odnos mogao bi se smatrati patološkim. Boris Jokić za tportal.

Ponedjeljak (19:00)

Ovaj tekst ne govori o drveću i vranama

Jergović: Zelene politike i masakr vrana u Zapruđu na Veliki petak

Na Veliki petak, taj najtiši i najžalosniji dan u katoličkom kalendaru, jedini kada se ne čuju crkvena zvona, ne služi se sveta misa i nema glazbe niti pjesme, Zapruđem prolamao se uznemirujući zuj električnih pila. Ruše se, o zemlju razbijaju domovi crnih ptica, ginu njihova tek rođena i nerođena djeca, dok negdje iznad uznemireni i uspaničeni gakću odrasle matere i očevi. Radnici mirno rade ono što im je naređeno.

Ali kad govorimo o dobu u kojem se odvija ovaj jutarnji masakr, nije nam na umu samo Veliki petak. Dok gledamo gnijezda naših ptica, kako se razbijaju o tle, dok gledamo naše vrijedne i pažljive radnike kako uništavaju domove vrana, koje će zbog toga ostati i bez gnijezda i bez poroda, jasno možemo vidjeti ono što se zbiva u Gazi i ono što se zbiva u Ukrajini. Tamo osvajači isto ovako ubijaju nečiju djecu i uništavaju nečije domove, uz istu, jasno i nedvosmisleno izraženu namjeru da onih koji su živjeli tu više tu ne bude. Miljenko Jergović za svoj blog.

Nedjelja (00:00)

Samo, kome idu bodovi za ovu predizbornu potku?

Baretić: Tita vraćaju u Kumrovec? E moj Šapiću, vrijediš barem koliko dvjesto vijetnamskih botova…

Donedavni, a brojni tvrde i budući – nakon ponovljenih izbora – gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić, odani kadar imenjaka Vučića, prije nekoliko je dana izjavio kako će “Josipa Broza Tita vratiti u Kumrovec, odakle je i došao”, a na mjestu današnje “Kuće cvijeća” podići muzej srpske povijesti. Ni do kakvog preseljenja Tita, naravno, neće doći. Sigurno ste i sami primijetili da se dvije najveće stranke u Hrvatskoj i Srbiji, partnerice u Europskoj pučkoj partiji, verbalno uzjogune kad su s druge strane Dunava neki važniji izbori. Kad god je “ovdje” neka predizborna kampanja, “tamo” se nađe netko (češće neki stranački trećepozivac nego sam predsjednik) tko će zvučno ispaliti neku provokaciju na “naš” račun – obično vezanu uz kakav stariji ili noviji ratni zločin, mada ne nužno.

Ona mramorna kutija koja se vidi teška je devet tona, a projektna dokumentacija o unutrašnjosti samoga groba (što, niste valjda mislili da je ispod zemlje samo betonska grobnica i lijes?) čuva se kao vojna tajna u Vojsci Srbije, budući da je cijeli projekt davne 1980. i osmislilo i izvelo Vojno građevinsko poduzeće “Beli potok”. To je uostalom stajalo i u obrazloženju odluke da se Jovanku Broz ne sahrani uz muža, nego u susjednoj prostoriji. Renato Baretić za tportal.

06.04. (22:00)

'Zato su nam potrebni pjesnici – oni pokreću svrgavanje, čak i titana'

Žižek: Nema barbarstva bez poezije

Kad temeljni dogovor koji drži društvo na okupu počne da se urušava, što se izgleda dešava širom sveta, umnožavaju se glasine i teorije zavere. Čak i kad je glasina očigledno besmislena, ili naročito tada, u stanju je da pokrene duboko ukorenjene strahove i predrasude. Savršen primer, koji sam već pominjao, odigrao se krajem avgusta 2023, kada je sveštenik poznat kao „otac Antonije“ obredno isprskao osvećenom vodom osam metara visoku statuu Staljina u ruskoj oblasti Pskov. Mada je crkva stradala tokom Staljinove vladavine, objasnio je sveštenik, zahvaljujući tome imamo puno „novih ruskih mučenika i ispovednika kojima se sada molimo i koji nam pomažu u obnovi naše Otadžbine“. Ova logika je samo na korak od ideje da Jevreji treba da zahvale Hitleru što je stvorio uslove koji su omogućili osnivanje izraelske države. Ako to zvuči hiperbolično, ili kao loš vic, imajte u vidu da pojedini cionistički ekstremisti bliski izraelskoj vladi otvoreno zastupaju upravo takav stav. Slavoj Žižek za Peščanik